pa onda vlast dali
lokalnim fašistima
da započnu svoje
stadionske orgije mučenja
Te misli me proganjaju
dok želim da ti se ispovijedim
do kraja jasan
i bez ičeg prešućenog
kao Branko
svom drugu Ziji
kojeg su krvnici Jasenovca
davno ubili
a on mu i dalje priča
kako je u Sevilji tražio ulicu
u koju su Crni Konjanici
odveli Lorku
da se nikada ne vrati
U pismu ga podsjeća
na one druge
crne Goranove krvnike
i ove nove svih boja
što će nas uvijek vrijebati
svojim novim usavršenim
verzijama mučenja
kao da sami sebi nismo
dovoljna kazna
Ali ova noć nije moja
i ta će priča
dočekati malo drugačiji mrak
Zato pismo neću staviti u kovertu
na kojoj je ispisano tvoje ime
Nekako znam
Ti ćeš me nadživjeti
Zasad te molim
nauči ko je Victor Jara
I šta nam znače njegove ruke
SVIJET NA DLANU
ponekad mi se čini da imam
cijeli svijet na dlanu.
sve je na svome mjestu i savršeno.
poput kratkog momenta –
vraćam se mislima o nekom
dalekom prozoru
zemlje
čiji jezik ne razumijem.
da li će ikada sve biti jasno
poput izvora planinskog potoka?
možda je tamo moj početak.
možda ću jednom biti losos.
NOĆ KOJA SLIJEDI
Neko će na mostu odsvirati
noć koja slijedi
dajući tako od sebe ono
preostalo iz prethodnih života
Vratio se davno odlutali pogled
spreman da priča
o ravnicama
dalekim morima
putevima koji ne spajaju
rijekama
koje zbog sebe teku
I sve je dobro
kad se o lošem ne razmišlja
Naučen
i navučen na slične plitke filozofije
puštao je iznova elvisove ploče
spalio sobe porodične kuće
a kada nije mogao dalje
odlutao je
u mrak
i o njemu više ne govore
Iako znaju zbog čega je
dobio
taj savršeni metak u stomak
NINA SIMONE
nina simone volim te
znam da je prekasno
i ne postoji način da me čuješ
ali to nije važno
govorim ovo zbog sebe
govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam
govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete
i ne postoji način da se to ikada ispravi
govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka
i vjeruju da nešto mogu promijeniti
iako znaju da je svijet jedna velika laž
i nema zastave ispod koje mogu stati
nema tog glasa niti alkohola
koji će stvari popraviti
nina volim te
više od svih koji su te voljeli
volim te više od svih njih zajedno
i nemam pojma šta da radim
sa ovim što osjećam sada
PJESMA KOJA NEMA GDJE OTIĆI
Ponovo sam te sanjao i vidio tako jasno neobičnu odjeću i polu-
muške molitve upućene borovima među kojima si stajala.
Sjene su se stapale sa visinama, drvoredima, vodama i gubile
u zamkama naših pogleda. Kako li sam te noći sebe zvao?
Na kakvim sam oblacima plovio i sve to ostavio. Stigao sam
do kraja tražeći anđela. Mnogo imena mi nije izmjenilo lice
i još kuca ova grudva mesa u kojoj sam uspavao tvoje oči
i riječi. Na šta si mislila dok si pisala o zauvijek i nikada.
Ništa ne vrijedi kada trube jeseni sviraju povlačenje.
Gdje si bila kada sam odlučio potražiti puteve do najbolje škole
koja ima sve moje učitelje i Mudro Drvo u dvorištu.
Na šta smo mislili…
Ovo pišem ubjeđen da tako činim uslugu savjesti Novog svijeta.
Pišem ti sretan što sam bio izmišljeno lice stvoreno na papiru,
od tinte, i što si me željela najviše što možeš, sve one savršene dane.
Do jedne noći kad se ništa više nije moglo podnijeti.
TVOJ GLAS I STARI DANI
Predugo sam sam u kući na rijeci
Prestao sam razgovarati s ljudima
pišem i šutim
dovršavam sve što se godinama
sakupljalo i tražilo svoje vrijeme
Na radiju ponekad nađem
dobru muziku
Imam sreće
džez stanici koja se inače gubi
danas je najčisći signal na svijetu
Ni sam ne znam zašto
telefon nisam isključio
jer ga samo puštam da zvoni
Njegovo zvono sve više nervira
Mrak se spusta
na hrpu papira
i razmišljam da je
možda vrijeme da upalim svjetlo
Neka još malo – mislim zaneseno
udarajuci po mašini
Opet zvoni
podižem slušalicu
Čujem smijeh i melodije
vidim svjetla ulice i plesne korake
Tvoj glas me smiruje i vraća u dane
kada je sve bilo nekako lakše
Ne pričamo mnogo
Izbjegavam pričati o sebi
Umjesto pozdrava
mi govoriš: Stigla mi
luda amerikanka pa sam ti udaren
non stop, puno pijemo i tako znaš već.
Spustam slušalicu, isključujem telefon
i stavljam ga u ladicu
Palim lampu i sjedam za stol
Shvatam da sad
ne mogu dovršiti započetu pjesmu
Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.
Meša bi trebao bolovati od tuberkuloze, tako bi dok recituje svoje pjesme
mogao kašljati krv u bijelu maramicu. Trebao bi nositi dugi crni izlizani kaput
i bijeli šal oko vrata. Trebao bi biti zaljubljen u kurvu i ne imati dovoljno para
da joj plati. Trebao bi biti alkoholičar sa orahom umjesto jetre.
Nekim čudom – sve je promašio.
[Alen Voloder, odlomak iz nikad dovršenog romana]
