Tu pri dnu, sa lijeve strane, uz nekoliko stepenika kad se popneš, smijestila se, izgledom neugledna, slastičarna kod Bajrama; dugi niz godina najbolja i najpoznatija slastičarna u Mostaru.
Jedne prilike sam imao nekakvog posla u Sarajevu gdje u glavnoj ulici, blizu one vječne vatre, u nekoj slastičarni pojedoh vočnu tortu i krempitu.
Je li prijalo, pita gazda.
Pravo da ti kažem samo na jednom mijestu sam pojeo bolju krempitu.
A gdje to?
Pa u Mostaru kod Bajrama.
E to prihvatam, to može. Kod njega sam zanat učio.
Ovo jutro Nada, Bajramova kčerka, samo što je otvorila, a već gomila omladine što idu u obližnje škole, što mlađih što starijih, napuni prostor ispred podugačke vitrine sa kolačima. Pogled joj nešto zamišljen, lice umorno; ko zna kad je noćas došla u radionicu; ali ipak je strpljiva s djecom pa čak i kada zanovetaju. Našla se tu među djecom i nekakva odozgo ispod Planinice, odmah iznad rudnika što stanuje. Sa Nadom išla u osnovnu i srednju školu. Stalno nešto zapitkuje, pa Nada često radi toga ne razumije šta joj djeca govore.
Bona Ankice de uduni malo molim te. Ne čujem od tebe šta djeca traže. Strpi se malo. Sad će ova gužva proći pa ćemo sjesti i pričati.
Sram te bilo. Ti meni da kažeš da udunem. Ti jedna najobičnija…e neću ti vala više nikad ni ovdije ni u kuću ući.
A po ćeifu ti moja Ankice.
Ode Ankica bijesna. Nije još ni stigla do pasaža, stade pa se rasplaka. U lijevoj sisi je prije nekoliko dana duboku unutra osjetila neke čvoriće pa se prepala onog najgoreg. Ugleda je Nada kroz prozor da plače, istrča napolje pa je uvede u radionicu, a radnika, tek priučenog poslu, posla da uslužuje mušterije.
Izvini molim te, malo sam umorna, ama te nisam htjela uvrijediti.
Nisi me ni uvrijedila. Strah me je. Bojim se da imam rak na lijevoj sisi.
Tad se obe rasplaču i jedna drugu tiješe, pa se kao malo smire, a onda opet suze krenu. To kao da bi neki signal jer prve kapi prve jesenje kiše počeše polako da kucaju na prozor. Valjda se i nebo nešto rasplakalo.

KUHINJA MIRE LAZINE

Prostorija šest sa tri, dva prozora dvoja vrata, jedan luster na potezanje, jedna plafonjerka golih sijalica i plafonska karniša od zida do zida. Na njoj vise dvije već po malo otrcane italijanske zavjese. U lijevom uglu emajlirani sudoper na konzolnim nosačima, pored njega radna površina sa mramornom pločom pa elktrični šporet i u desnom uglu šporet smederevac na drva. Masivan četvrtasti sto za šestero u sred prostorije. Kad se razvuće dobije se mijesto još za četvero. Sa desne strane ugaona garnitura i preko puta nje crno bijeli RIZ-ov televizor povelikog ekrana. Za onim stolom od jutros zasjele domačica Mira Lazina a s njom su Stana, Saveta, Šemsa i Štefica. Pred njima ibrik sa najmanje po litra kafe kajmakuše i pun šečerluk kocke. Stvori se od nekud iz nekih tajnih rezervi flaša lozove rakije, a nađe se bogami i sira iz mjeha otud iz gatačkog kraja. Kod sve jedne djeca već odrasla, srednjoškolci. Muževi otišli na posao, djeca u školu, pa sad komšinice bistre bjelosvjetsku politiku i prave plan radova za cijelu sedmicu što je pred njima. Odlučile kone da generalno kuće srede, svaki dan po jednu pa će do kraja sedmice sve da završe.
U jednom momentu požali se Saveta.
Bogami ne znam više šta ću s onim svojim.
Što bona, priupta jedna od kona.
Pa stalno mu ona stvar na pameti. Ni jedno veće da preskoći, a nekad hoće i dva puta. K'o da mu je dvdeset a ne blizu pedeset. Aku mu ne dam digne nos do neba i samo pronalazi razloge da nešto prigovara.
Nije ni onom mom mane, kaže Štefica. Juče popodne navalio pa navalio. Ama pusti bolan, čuće nas djeca. Pa nek čuju, veli, niti si ti djevica Marija niti su oni začeti po duhu svetome.
Blago li se vama, tužno će Šemsa. Ona je među njima najmlađa, a moglo bi se reči i najljepša iako ni ostale nisu ružne. Onaj moj mi nije prišao ima više od godine. Samo ući i sprema ispite. Kaže ako do iduće jeseni ne diplomira ne može više biti direktor.
Pa provrti malo tom guzicom ispred njega. Imaš čime hvala bogu, savjetuje Mira Lazina.
Radila sam svašta ali nema koristi. Eto neki dan prije nego će doći s posla ja se fino okupam, namirišem se i gore i dole i dočekam ga gola k'o od majke rođena. Na meni samo neka keceljica oko pasa, manja od od one najmanje maramice bogami.
I ???
Pa ništa. Samo reće: Zar ti je toliko vruće ženo, i ode u svoju sobu da ući. Nije ni ručao.
Auuu, svašta bogami. Što jest jest, nije ti vala ni malo lako.
Rastadoše se pomalo tužne radi komšince Šemse. Odoše se spremat pa će na tepu dok se kiša polako nadnosi nad Mostar.

Ognjen Pudar: Igrom slućaja rođen u Beogradu 1946. godine. Stasavao u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i Čapljini. Školovao se u Mostaru, Čapljini, Splitu, Zagrebu i Banja Luci. Oženjen, otac troje djece i djeda troje unučadi. Zadnjih četrnaest godina živim u Osečini, a prije toga u Banja Luci i Beogradu. Dio života provedoh u Skoplju i Ohridu, ali nisam bio zvanični stanovnik tih gradova
Zagrebački časopis „Fantom slobode“ 2/2006 objavio ulomak iz mog još uvijek, nadam se ne zadugo, neobjavljenog romana „Odrastanje jednog Pudara“
Izdavačka kuća „Alma“ Beograd u zborniku „od priče do priče“ 2009. objavila mi je dvije minijature.
U pripremi za izdavanje „Odrastanje jednog čuvara vinograda“ Šahinpašić Sarajevo, ako se snađem za pare.
Inaće književno nedorečen i nedefinisan, zahvaljujući nadostatku novca i jako izraženoj infantilnosti izdavaća, nadam se samo privremeno