Ja sam odjenula, žutu haljinu do koljena

tebi omiljenu…

izravnala kosu  i šminkom prekrila nedostatke.

Krenuli smo ponosno prema vratima zadovoljno se smješeći

izgledajući kao najbolji par na svijetu…

Prije izlaska stavio si mi oko vrata najnoviju uzicu;

rozu na točkice.

Bio si nijem od ponosa, a ja od divote.

Takvu uzicu sam željela od trenutka kad sam te upoznala.

Ti si upravo takvu tražio od trenutka kad si me prvi put vidio.

I sad je konačno tu,

na mjestu,

oko mog vrata.

Znao si da će je svi primijetiti i smišljao si šarmantne odgovore

a ja sam znala da ću se praviti kako sam je sama birala

i kimat ću veselo

i osmjehivati se nepoznatima.

I bit ćemo sretni i ovaj put

Ljudi će na trenutak zastati a onda nastaviti kao da je sve u redu…

Neki će nas pitati gdje smo pronašli tako nevinu uzicu.

Bit će više pitanja nego odgovora,

ali mi ćemo biti strpljivi

jer tako su nas naučili,

jer drugačije ne znamo.

Nitko neće primjetiti da me uzica steže svaki put kad ubrzam korak

ili zastanem,

ili ne pratim tvoje korake…

Uvijek.

 

 

Ne govori  da će biti loše

 

Ne gledaj me tako i ne govori  da će biti loše.

Proganja me tvoj glas,

ne mogu se od njega skloniti.

Bit će loše. Bit će loše. Bit će loše..

Molim te, prestani.

Možda neće biti dobro, ali ne govori da će biti loše.

Već dugo se ljutiš na mene.

Imaš  novu boru na čelu,

piješ više,

ratuješ pogledima,

tiho protestiraš

jer misliš da te odbacujem.

I zato me plašiš,

i zato mi govoriš da će biti loše.

Vani je kiša prestala.

Zrak je čišći i možemo disati.

Ne ide ti se u šetnju,

umoran si.

Ja moram izaći.

Odmah…

Ne, ne znam kamo  krenuti,

ali ovdje više ne mogu izdržati.

Uzet ću ključeve da te ne budim

ako se vratim.

Nemoj se ljutiti ako ih putem izgubim.

Nemoj se ljutiti ako se putem izgubim.

Ako se i ne vratim,  nemoj govoriti da će biti loše.

Sve što trebaš znati…

Ponovno si zaljubljena i lijepo ti je.

Nazvala si me sva sretna i

ponos je izbijao iz svake tvoje riječi…

Odmah mi je bilo jasno da se moramo vidjeti što prije.

Najbolje odmah.

Ponijet ćeš  njegovu sliku,

hvalit ćeš se njime

jer nijedan nije bio bolji,

jer nijedan nije bio ljepši,

jer s nijednim do sada nisi se osjećala poput  kraljice…

Ne, nikad nisi bila sretnija.

Želiš čuti da si dobro izabrala.

Želiš čuti kako će to potrajati.

Želiš čuti sve ono što se sama bojiš izgovoriti..

Došla si prerano,

sretna  i nestrpljiva

pa mi  nećeš  prigovoriti što sam zakasnila

Ne želiš da ti moja isprazna opravdanja pokvare dan,

ne zanima te priča o zastoju tramvaja.

Cupkala si s noge na nogu,

nervoza nije škodila tvojoj  ljepoti.

Da, zaslužila si sreću

i sad je konačno tu.

Požurila sam do tebe,

bacila si se u zagrljalj,

uhvatila me za ruku i vodila do prvog kafića

Tvoja radost nije mogla čekati.

Sjele smo u kut daleko od znatiželjnih pogleda,

daleko od mogućih kradljivaca sreće.

Konobar je donio kave

a ti si ga otpratila pogledom sigurna da neće otkriti tvoju tajnu.

Tada si izvukla fotografiju iz torbe

poljubila si je i pružila je meni.

Uzela sam fotografiju  i  zanijemila.

Ništa ti nisam mogla reći.

Ništa od onog što si željela čuti.

Gledala si me.

Osjećala si da nešto nije u redu, ali nisi mogla  pitati.

Ja sam šutnjom  rekla i  previše.

Znala si  za moja iskustva,

koga ću od njih sad  identificirati,

koju ću priču spojiti s likom.

Postalo je mučno…

Postalo je mračno iako je bilo podne.

Postala sam ti nepodnošljiva i

najradije bi me iz ove priče izgurala.

Otela si mi fotografiju iz ruke i sakrila je duboko u torbu.

Više se nismo pogledale.

Nijedna se nije mogla pomaknuti iako je bilo besmisleno ostati.

Nekoliko puta otvorila  sam usta,

ali ništa nije izlazilo.

Ti si bez glasa  postavljala pitanja; Zašto ti? Zašto ti? Zašto ti?

Ni ja nisam znala zašto ja,

ali nisam ti mogla reći ostani s njim,

nisam mogla reći bježi,

nisam mogla reći da neke ljubavi nikad ne prestaju.

Nisam ti mogla reći da ga tek sad volim još više.

Nisam ti mogla reći da se ne trebaš brinuti i da je gotovo.

U meni se tiho budio smijeh.

Trudila sam ga prikriti, ali ti si ga osjetila.

I pobjegla.

Ostala sam sjediti još dugo.

Nisam se mogla prestati smijati….

Oprosti.

Šetačica

Ulica je bila siva i mokra od kiše,

ja sam hodala bosa i sama.

Osjetila sam mirise oko sebe,

smiješila sam se u sebi

i pogledom tražila tebe

i našla te.

U licima

drugih,

u osmjesima drugih,

u pokretima drugih,

u drugima…

Željela sam jesti kestene,

ali nisam našla prodavače.

Željela sam kupiti šećernu vunu, ali aparat se pokvario.

Željela sam raditi velike balone, ali žvaka mi se zalijepila za lice.

A onda sam prestala željeti.

Hodala sam,

hodala i hodala…

Znala sam da se neću umoriti.

Znala sam da nikamo neću dospjeti.

Vidjela sam te u tuđim odrazima u izlozima.

I mahala ti  sramežljivo.

Bio si sa mnom u svakoj ulici,

u parkovima,

u svakom kutu,

Na svakom mjestu,

u novinama,

na stanicama,

u kafiću

u krevetima.

danima,

noćima,

mjesecima,

Više mi nisi nedostajao.

Shvatila sam da te moram pustiti,

shvatila sam da ću te uvijek pronaći

u drugima…

Ivana Gudelj
Evo nekoliko redaka o meni.
Rođena sam u Zagrebu. 
Pišem jer to volim. Počela sam slučajno, a nastavila namjerno.
Pišem kratke priče, drame, scenarije i pjesme.
Prije nekoliko mjeseci objavljen  mi je prvi roman „Pogodi što će mi se dogoditi“. 
Trudim se uživati u životu.
I promatram sve oko sebe. 
I zapisujem.