Ondje svoju imigrantsku sreću, u «jednosobnom stanu oskudno namještenom, vlažnih zidova», dijeli s ostalim «šljakerima u potrazi za poslom na crno». To su ulični karikaturisti, harmonikaši, zabavljači… sitni kriminalci, nepravilnog francuskog naglaska, svi u strahu pred «Sarkozyjevom politikom deportacije stranaca». Tako zakinutim prostornim komforom i financijskim ograničenjima,  početnički entuzijazam proznog subjekta ne jenjava te, vrlo brzo prerasta u kreativnost snalaženja i volju za opstankom u nimalo naklonjenoj okolini, u kojoj, kada bi izuzeli zadovoljavanje njegovih brojnih seksualno promiskuitetnih apetita, po često nimalo diskretnim navođenjima, prosječnom bi imigrantu Pariz, kao grad, slovio tek «savršenim mjestom za nesreću». Stoga se nostalgični Karakaš odlučno vratio u Hrvatsku napisati «roman o piscu iz male nepoznate zemlje», s kojim će, uz priloženu elokventnost i geografsko iskustvo, neminovno moći stati rame uz rame s bilo kojim autohtonim francuskim spisateljem.
Roman «Sjajno mjesto za nesreću» autora Damira Karakaša  neobična je priča o običnom životu, ogoljenom, bez korekcije i šminke.

Književni prikaz by Daniel Radočaj, Pula