Opustjelog zelenila.
Plač ponekog djeteta,
I molitva prosjaka.
Iskrivljena istina,
Ogoljena sudbina!
Igranje umovima
Beznadnih likova
Tragovi bezbožnika
Lažnih proroka,
Tek poneka zvijezda
U svakodnevnici
Svemira

* * *

Pomislih na tren
da mostove
prešla sam
i da poruši ih,
da sad sam jaka
i letim,
krilima slobodnjaka.
Prepreke su tu
i začudo gle
prelazim ih
i onda ti odnekud
iz mraka,
iz tišine,
Nadjačavaš me
I opet ta borba
koju mislim,
pobijedit ću!
A ti me slamaš,
tako tiho,
nečujno
Ne, neću ti dopustiti
Ne dam
da slomiš mi krila
Ako se i slome
slomit ću ih sama ….

Irena Dornik Marinčić
Rođena 03 03 1981. godine u lijepom malom mjestu Kranju u Sloveniji. Kao mala djevojčica dolazi u Sarajevo gdje ostaje sve do kraja 1994 godine. U razorenom Sarajevu provodi tužne ali i lijepe trenutke. ‘92 godine postaje član prve Dječije  Ambasade Međaši, a malo kasnije i volonter iako još i sama dijete.  Na prvi susret sa pisanjem upravo tu nailazi, i to na priče djece stradale u ratnim okolnostima, koje će joj vječno biti urezane u sjećanju, ali ipak se pronalazi u poeziji.
U Mostar dolazi 96 gdje zavšava srenju školu i upisuje fakultet, u međuvremenu zasniva porodicu, te ukrade pokoji trenutak u kojem nastane djelić poezije, koju ce po prvi put ponuditi citaocima.