Mislimo imamo vremena
Jedemo memljivu hranu
Govoreći punim ustima
Gori nam iz očiju
Pošast su naši pogledi
Smrt je naša pratilja
Nismo zaslužili ni zrak
Al’ još dišemo
Ipak su uključeni aparati
SMRT
Njihala si moju kolijevku
željela si me zauvijek
uspavati
Požudnim očima gutala si me
pokušavala si zaustaviti
moj pogled
Vrebala si me na cestama
hvatala me
u zgnječenoj olupini
Sišući mi zrak
u groznici žeđala si
za mojom krvi
Ljubila sam beskrvna lica
znala sam tu si
u blizini
Al’ još nemaš prigodu
rukovati se sa mnom
NIJE ti DOPUŠTENO!
ZIMA OSAMDESET I NEKE
Kad će opet nabujati potok
Uvući se u magazu
Blatnjavim koracima
Kad će zalediti česma
Pustit mreže svoje
Zgrabit me smotanu
Kad li će me snijeg veseliti
Onaj prvi što zabijeli jutro
Kad u školu pođem
Kad će rođaci me zvati
Da pravimo snješka
I krčimo prtinu
Kad će mi baba narediti
Da nacjepkam luča
I potpalim vatru
Kad ću na Božić zorom ustati
Da prva odem kod ujke
I čestitam
Nikad više
MALI JA
Narasti mali ja,
dosegni treptajem anđela.
Mali ja, budi uvijek
Dijete pred Velikim.
I nikad ne zaboravi
da si u malosti narastao.
Kad dođeš među krošnje,
pogledaj one ispod.
Pozovi ih da se popnu
da i oni budu mali.
Ako ne žele,
ne žali,
makar bio sam.
Ostani uvijek
mali ja
(i bit ćeš velik).
NEMOĆNI STE
Lažite o meni cijelom svemiru.
Samo nastavite.
Mrzite me do kosti ako želite.
Samo nastavite.
Želite mi zlo.
Samo nastavite.
Smišljajte mi najgore scenarije.
Samo nastavite.
Krv mi pijte.
Samo nastavite.
Mučite mi tijelo vatrenim jezicima.
Samo nastavite.
Smijeh mi je beskrajna galaktika.
LUTALAC
Lutalac sam postala davno.
Ne, nisam dočekala naučiti hodati,
odmah sam postala lutalac.
I lutam godinama.
Sad sam u dalekom izgnanstvu.
S nešto trodnevne pure,
u tvrdim čizmama koračam.
Sretnem nekad nekog,
al’ nijednog lutaoca.
Samo putnike, da.
Oni uvijek znaju kud idu.
Ja ne.
Ne želim znati.
PLAVA SLIKA
S kraja tunela
Plavom zastavom maše nada:
Blizu si cilja!
Njezin glas odzvanja
U umornim koljenima škripi:
Krvarite do cilja!
Oči bolne od plavetnila
Trepću zlatnom prašinom:
Brzo će svanuti!
Lidija Pavlović-Grgić (Konjic, 1976.). Profesorica hrvatskog jezika i književnosti s višegodišnjim novinarskim iskustvom. Poezija joj je objavljena u mnogim poznatim časopisima (Osvit, Diwan, Motrišta, Marulić, Mostariensia, Republika poezije, Napretkov Hrvatski godišnjak) te na internetu. Zastupljena je i u zbirci Balkansko pero Novosarajevskih književnih susreta. Koautorica je stihozbirke Let u TROstihu (Naklada DHK HB Mostar, 2008.), koju je i ilustrirala. Ilustrirala je i dvojezičnu zbirku poezije Marije Perić-Bilobrk PoeSIEja (Beč, 2009.). Pjesme su joj prepjevane na engleski i njemački jezik.
