Osim jedne večeri ili dana koji me ne zanima
Kada sam pomislila da ću da te izgubim
Počela sam rat
Zaključala nježnost
I onda sam znala da ću da te izgubim
Nestvarnost ponovnog pisanja
Posao od kuće, pristojno plaćen
Ptica koja leti iznad mene,
Ptičje govno
Zluradost jutarnja
Jutarnji mamurluk
Ljubavnik za jednu noć
Gubljenje stvari
Spoticanje
Imam to sve
Samo hoće li ikada biti dovoljno
MOJE UHO
Moje uho je školjka za šum mora
Moje uho je da se ljubi
Moje uho je riznica tajni
Moje uho ne podnosi grube riječi
Moje uho je za zvukove pijanina
Moje uho je za brujanje u zoru nakon partyja
Moje uho je za osluškivanje crvčka ispod kreveta
Za dobre vijesti
Za naušnice
Za piercinge
Za tananu tetovažu pera
Moje uho nije za tvoje udarce
SUNCE II
Ponekad mi ljudi strašno puno trebaju
Pitam se kakva sam im
Ponekad strašno želim upoznati nekog
Koga strašno dugo želim upoznati
Kome ću biti nasmijana,
Da se smijemo samo, nevažnim stvarima
I onda se sjetim da sam možda previše tužna
I onda odlučim da postanem sunce, ništa mi ne treba
Samo isijavam
KO JE ON
On nije moj
Ne prepoznajem ga
On je poput stranca u trolejbusu
Nagovještaj sličnosti
Slučajno uhvaćen osmijeh
Nakratko poniranje u sebe
Na trenutak zaboravljena samoubilačka misao
On je lik iz kutije u kutiji u kutiji
Ludi šeširdžija iz Alise u Zemlji čuda
On je samo moja sposobnost da sanjam
On nikada neće mirisati moju kosu
On je daleki, daleki, milijarditi stanovnik planete
On ne postoji
On je samo ova pjesma
(IZ ZBIRKE „DESNI MOZAK“)
KADA PLAVETNILO DOĐE (PLAVETNILO II)
Kada plavetnilo dođe
Riječi mi se zaglave u grlu
Kako da ti kažem koliko sam tužna
Naočigled bez razloga
Kako da ti pokažem
Da li će ti se svidjeti
kako me plavetnilo prekriva
Znam to je nezdravo
Pobjeći ćeš od mene
Kad saznaš koliko sam sama
Sve pripada plavetnilu
Sva sam njegova
NEMIR
Ne mogu ga pravdati slomljenim tanjirima
Uzrok mom nemiru nije seksualna frustracija
Ili ratna trauma
Ili što se nisam napušila
Ili što pijem pilule jer sam prestala
Možda psihijatar može izliječiti moj nemir
Ili jednostavno trebam biti sretna
Ali zato je kažu zadužan poseban genom
On nikada nije htio čitati moje pjesme
Moje pjesme kurcu ne valjaju
Pa sam ih prestala pisati
Zamišljam kako opet idem na Hare Krišna pjevanje
Tamo sam zadnji put osjećala mir
Hoću da pjevam plešem i slavim dan
MRZIM SVOJE PJESME
Mrzim svoje pjesme,
predajem im se jecajući,
progutaju me i zaodjenu u riječi.
Možda se ovo one kočopere?
Ne znam zašto mrzim svoje pjesme,
niko me nikada neće poznavati poput njih.
PLAVETNILO
Ubiti plavetnilo moje sobe
Tačka na zidu se vraća kao bumerang
Neželjena žena ostavljena žena
Prezirem patetiku
Uzalud moje oči i zlatna kosa
Moje pjesme i feminizam
Plavetnilo se uvijek pretvara da je nježno
Ne sanjam kako grizem tvoje prste
Ne sanjam o posjedovanju tvoje duše
Trebaš mi samo
Naučiti me da se oči ne zatvaraju dok se pleše
Kako obuti zlatne cipelice i biti površna
Predati sebe
Zemlji
Ali plavetnilo me zove
Nikada se nebo nije poklanjalo zemlji i ljubilo joj skute
Ovako kako ja to činim
PONEKAD POŽELIM DA I JA IMAM SVOG HERMANA
Ponekad poželim da i ja imam svog Hermana
da me nauči voljeti moju masku
i nositi je u šetnji ulicama.
Ponekad poželim svoj ličnog, posebnog Hermana,
koji će me naučiti da se smijem;
kad se bojim, plačem i hodam putevima,
kad šetam svoj pseći nos kockastim ulicama života
(Nije jasno tom psu da prolazi ulicom koju traži).
Ponekad te poželim, Hermane, barem vidjeti.
Je li te odnio vjetar iz Oza,
ili su te samo nakratko pojele ozonske kiše?
Jesu li te progutali langolijeri ili te je usisao naš usisivač Broom?
Ali poželim te, Hermane.
Ovo će biti pakleno ljeto,
temperature se penju preko 30C
Dođi dođi što prije.
Dođi s aparatom za ugrađivanje šestog čula,
za jadnike i izgubljene nesretnike
kakva sam i ja Hermane.
Oni šetaju ulicama netom pušteni iz neke psihijatriske ustanove,
pokazujem rukom i govorim:
vidi – jadni – luđaci.
Ja moram govoriti te gnusne stvari,
jer sam svjesna
da sam isto što i oni.
I ne znam više, Hermane
da li još mogu voljeti.
(mislim da ne mogu).
I mislim da ne mogu više
Doživjeti one mistične ekstaze.
Daj mi da osjetim ono što drugi ljudi mogu
bez stranica knjiga kojima pokušavam kupiti mir, sreću, znanje.
Ovaj moj veliki križ svi svojim sedmim čulom osjete svi čim me vide
I kažu: “Ne želimo i mi nositi križ”.
Možda sam kad me je On pitao šta želim,
vidjevši povorku ljudi s nacrtanim zelenim krilima,
s nacrtanim osmijesima
na jednoj strani ulice života,
i one prezrene s križom tuge na drugoj strani:
“Molim Vas, mogu li i ja dobiti taj veliki križ,
jer ja, ja ne želim te lažne pruge od boje,
ne na svojim ramenima,
ja želim nešto toplo, što podsjeća na zemlju i ptice,
ja želim taj križ,
pa on je barem napravljen od drveta.
Biografija:
Rođena sam 23.12.1983. u Zenici, jer su u Travničkoj bolnici navodno umirale bebe. Do 7 godine živimo u Travniku, a zatim selimo u Novi Travnik. U Novom Travniku pohađam osnovnu školu i preživljavam rat. Nakon osnovne škole, svjesna sam da sam više nadarena za crtanje nego za matematiku, pa upisujem Srednju školu primjenjenih umjetnosti u Sarajevu. Nakon srednje škole, upisujem Akademiju Likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek za produkt dizajn, i trenutno sam, nakon 7 godina studiranja, apsolventica na istoj sa preostala 2 ispita do diplomskog. Posljednjih godina, radim u 4 marketinške agencije kao grafička dizajnerica i DTP operaterka, a po potrebi i ilustratorica. Pišem cijeli život, a najdraže što imam su mi 2 dnevnika kada sam imala 9 godina i jedna zbirka pjesama iz istog perioda. Jednoga dana sam skupila neke „zrelije“ pjesme i poslala ih na konkurs koji sam vidjela na internetu, za književnu nagradu Fra Grgo Martić, i na moje veliko iznenađenje, poslije par mjeseci kad sam već zaboravila na to, nazvali su me da mi kažu da sam dobila nagradu za zbirku poezije, prvjenac. Tako da sad imam objavljenu zbirku, zove se „Desni mozak“. Takođe, uvrstili su i moju pjesmu u antologiju bosanskohercegovačke ženske poezije od 1908-2008. Zbirka se zove „Stopjesmarica – Izgubljene zvijezde“ .Ja sam stota i najmlađa pjesnikinja, iako više nisam toliko mlada. U posljednje vrijeme više pišem eseje, nego poeziju. Još uvijek živim u Sarajevu, iskreno se nadajući da ću kad diplomiram uspjeti dobiti neku stipendiju za postdiplomski. Takođe se nadam da ću narednih mjeseci uspjeti naći izdavača za zbirku priča i položiti preostala dva ispita.
