neke note zamršene

pune i prepune misli

pune i prepune riječi

nabrekle od slova

zapisale negdje u irisu

negdje ga izdužile

neku drhtavu poemu o smrti

nekakav dodir hladan što peče

ja ne čitam više

ja sam ehom šizofrenije praznine u sebi

čuo mnoge glasove onih s krsta

i naučio molitve njihove napamet

strahujući od zaludnosti žrtve

napamet se odričući trivijalnosti krvi

napamet mi ne pada više da čitam

koliko su se njih dvoje voljeli

i zašto

ja volim radije da ih gledam

pa da čujem napisanu pjesmu o njima u sebi

da im se predam

da se riješim vrtloga misli u praznini

da ispraznim prazninu

pa da ponovo prazan nakupim se ničega u sebi

da sam sebe opet ugledam

sam da sebe opet gledam
u njima

ne pada mi na pamet više da čitam

ja sam s nekim mačkama promrznuo skupa ispod nastrešice

drugovanjem s drugima probao zapušiti rupu na ničemu

nazebao od iščekivanja ljepšeg vremena utučen hladnom kišom

kišom oznojene nesvjestice ispražnjenja

nakihao se uzdaha

nakihao podmićivanja

ogromne mogućnosti u kombinaciji svih osjeta

svih riječi

svih znakova na koži kismeta

JA NE MOGU DA ČITAM VIŠE

ja svemu što piše već znam prazninu

ja znam de s  njom nje svjestan sam postao

ja znam da naše šaroliko, ogromno, RAZNO

samo je eho našeg o-sipanja

šupljeg u prazno

 

 

PISMO ZA MAMU

zmaja sam vezao za prst

i nosim ga uvijek sa sobom

moj tata kaže da oni se vole

on i moja nova mama

a ja se nadam da tamo gore

moja prava mama nije sama

i da je ne boli sad više

sad, kad je ozdravila

zmaja sam vezao za prst

i nosim ga uvijek sa sobom

 

MRTVA USTA JEDU HURMAŠICE

(hurmašica- hurma što se šica sokom,zaljevom, takozvanom agdom; fildžan- ko fildžan, okat, okrugao; mezar-grob; učkur-kanap na hlačama što ih drži da ne spadnu, preteča kaiša; šeretski-smiješno podrugljivo; nišan-nadgrobni spomenik kod bosanskih muslimana)

znate li kakve je hurmašice pravila moja rahmetli nena Emina

babo je govorio da bi ih mrtva usta jela

pa smo mi djeca svaki put noćima ostajali budni

u mraku spavače sobe očiju ko fildžani u strahu

dok su grane jorgovana kuckale na prozor

tamno crvenim noktima još ne propupalog cvijeta

a hurmašice u ostavi dozivale mrtve na ustajanje

babo je jutrom odlazio u čaršiju s novinama ispod ruke

nena Emina je pjevala o majci što na mezaru plače

moj stariji brat Hamo je od žaba pravio balone

a jorgovan bi propupao dok ona otpjeva

dok Hamo žabu napuše a babo se vrati iz čaršije

iz WC-a poljskog ispod kuće škripavih baglama

s novinama ispod ruke vežući učkur na hlačama

na šta bi nena Emina otrčala do prozora i doviknula

procvjetalom jorgovanu šereteći lišće:

“Taibeeeeeee, jel se ti to vrati iz čaršije!?”

s mrakom bi jorgovan kuckao na prozor

namirisan cvijetom ličio je na vješticu s pundžom

majke bi odlazile do mezara ljubiti nišane

a ja sam želio da umrem kad me je Hanka poljubila

ispod šljive u ćošku avlije kad nas prekide Hamo

prijeteći da će nas reći babi

i sad bi da umrem

k'o onda od straha da me Hamo ne kaže babi

k'o onda kad sam virio ispod jorgana čekajući mrtva usta

da probaju hurmašice

da umrem

pa da mrtvim ustima i ja s njima probam nenine hurmašice

WINDOWS

pizza je komad tijesta obliven paradajz sokom

i svašta nešto, pomalo

prozori gledaju u prostor, zato i postoje,

pogledati i otjerati granicu od zidova granica

neko se sjetio da je prozor njegov izum

i da niko ne može da gleda kroz prozor

ako mu on to ne dozvoli, ako mu ne platiš

da ti otvori prozor

da ti izvuče iz zidova pogled

da gledaš napolje kroz prozor

uhvaćen u granici njegove pripadnosti

pizzu svako može da napravi

pizza nije ničija, pizza je sloboda varijacije

a prozor otvoreni samo jednog

i samo tako otvoren, naplaćeno

i svaki treptaj vazduha koji proleti kad prozor otvoriš

plače naplaćen

tjeskobom zatvorenosti

tjeskobom zagušene mašte

tjeskobom oguljenog pogleda

zatvorenog granicama pripadnosti

tvoj pogled je određen

jer ti gledaš samo kad ti on otvori prozor

nikako drukčije, nikako dozvoljeno

gledati, bez prozora na druge granice prostora

na drugu mogućnost beskonačnosti

pogled je tvoj zatvoren

dok god ti drugi otvara prozor

i zaplijenjen tako, tako copyright

neko se sjetio da ja samo vidim očima

da je otvaranje prozora moj pogled

da treba naplatiti za otvaranje prozora

moga, tvoga, našega

da prozor je moje oči što gledaju

neko se sjetio da mi prisvoji prozor

i da moje naplati, da od moga bude sve njegovo

i prozor i pogled i oči

sve usvojeno, sve zatvoreno u njegovoj pripadnosti

treba razbiti prozor

treba pizzom prozor razbiti

ZAOSTAVŠTINA

Moj prijatelj Ralf, živahni Bavarac negdje u Vestfaliji zalutao,

kaže mi da Njemci voze prebrzo svojim autoputovima

jer se u izmaglici fleka od ulja što se isparavaju po parkinzima

još uvijek osjeća ljuti glas onog Austrijskog kaplara

što nije znao dvije proporcionalne ruke nacrtati.

A naši kaplari ne vole asfalt.

Ponekad zastanem pred mnoštvom uzdignutih nosova

i pokušavam povući paralelu od nosa do nosa

tražeći u liniji što ih vezuje objašnjenje kao ispriku.

I nema isprike u bilo kakvom objašnjenju.

Do Aušvica se stigne brzo, preko Njemačkih autoputova,

ako ne udišeš previše isparenja ulja po parkinzima

stigneš sigurno, stigneš kako si planirao.

Jevreji su pravili tepihe od kose ljudi što su,

njemačkom preciznošću i majstorskom organizacijom,

prije gasne komore bili detaljno ošišani do glave.

A ja nemam glavu dovoljno veliku da lupim njome od zid.

Ponekad se popnem na brdo kad dođem dole,

brzo preko Njemačkih autoputova, zaostavštine ljutog kaplara,

i podignem nos da udahnem zavjetrinu posmatrajući Grad.

Kad padne mrak on popali svjetla da ga drže na okupu,

da se ne raspline u tmini.

A u Srebrenici ni kose za tepiha nije ostalo.

PADZA

doktor mi predlaže korekciju stopala
on moju bolest ozbiljno svata
a meni ta njegova ozbiljnost zvuči tako bolesno
možemo skratiti prste, kaže,
možemo probati navikom ugurati ga u kalup
a ja ne razumijem da li priča o mojim stopalima ili mom udu
pa smo se naslonili i gledali jedan drugog postrance
nerazumijevanje tako slatko naćuljenim uhom šapće
doktor mi predlaže da amputiramo prste
i ulijeva mi strah u kosti prijeteći mi malenim čipom
na vrhu injekcije sa signaturom MADE IN CHINA
na igli od stakla potpunog istog materijala
kao što su staklene štikle kurvi južnog amsterdama
a ja ne čujem ništa od tupog eha izgovorene jednakosti
što napolju puše
kako da vidim bez prstiju doktore
kako da zemlju bez oka namirišem
meni se boje kroz nokte ulijevaju
ja nogama dišem
e tu vam ne mogu pomoći kaže doktor
to je već problem vaših vidika
možda se vrat smanji ako se prestanete
na prste propinjati
milovali smo se naćuljenim ušima postrance
i smješkali zaljubljeno, ja u boji on sivo i ozbiljno
baš onako kako bi trebalo shvatiti moju bolest
profesionalno

baš onako kako su učitelji umrli u profesorima

na kraju smo se rastali bez rukovanja
ja nevičan da me neko ozbiljno svata
on u strahu od zaraze
do nove sesije na uglačanim foteljama
jer on moju bolest, da ga izliječim,
ozbiljno svata

Edin Sarač rođen je 12.11.1968 godine u Jajcu. Osnovnu i srednju školu završio u Mrkonjić Gradu, gdje je i nekih srednjoškolskih godina izdao svoju prvu zbirku poezije koja je bila stipendirana od strane Srednjoškolskog centra  „Akif Bešlić“. U to vrijeme obilježavan svojom poezijom kao onaj „nadolazeći“. S ratom se zatekao u Beogradu na filozofskom fakultetu, odsjek filozofija. Iz Beograda je i počelo njegovo izbjeglištvo od „pisane riječi“ a i fizičko, preko stare nam Evrope. Završio u Holandiji gdje je sretno oženjen sa Elizabetom, ima dvije kćerke, „četiri oka ko stonoga razigrana“. U Holandiji završio Personalni menagment. Ima i diplomu. Prije pet , šest mjeseci se probudio jedno jutro, i poslije skoro 20 godina izbjegavanja od „pisane riječi“, zapisao nešto. I izgleda da mu nije više prekidati. Piše prozu i poeziju.