Jean d'Arc, umrla si zbog svih nas
ili si htjela da tako mislimo.
Ta bili smo djeca, otkud smrt?
Samo da znaš
unatoč tvojoj žrtvi
ne osjećam se iskupljenim.
Srce je smrskano kao kost.
Mislim da Mehmed
svake godine
odnese cvijeće
na tvoj grob na selu,
ali nikada ne priča o tome.
Ipak, mene ne može lagati.
Katarina, da li je pištolj tvog oca
zaista bio taj savršeni ljubavni stroj?
——
ZMIJSKI CAR
Nakon što sam potonuo u kutiju s fotografijama
Nakon što sam tamo našao
suho cvijeće i veliko kosmičko ništa
od kojeg uvijek postanem razdragan
i počinjem stvarati vlastitu mitologiju
u kojoj moj djed postane Perun,
staroslavenski gromovnik,
a mi svi munje koje svijetle noćnim nebom,
njegova djeca, kratki bljeskovi
u bezgraničnom ništavilu
postojanja i nestajanja,
koje je svakako trajnije i luđe.
O djede, bože, ja bih radije da sam energija,
da me niko ne može dodirnuti
prljavo, tjelesno, beznačajno,
radije bih da sam vlastiti pogled kroz prozor,
da ne ranjavam, uništavam,
da me se ne ubija ovako podmuklo
samo zato što sam načinjen od vode, imena i prošlosti.
Ničeg čistog među ljudima
samo sveukupna izgubljenost i kaos
u izvrsno skrojenom građanskom odijelu.
Nakon što sam opet izvršavao samoubistvo
i po ko zna koji put odustao u posljednjem trenutku
pod izlikom da imam još nešto bitno za obaviti
poput napisati ovu pjesmu
i prevoditi tvoje ime s Arapskog jezika,
jer želim te zaštititi,
danas zbog imena siluju i muče do smrti,
više nema braće, nikog ko bi stao u zaštitu tuge
i sanjao tek kruh, ili oduševljeno govorio o poeziji.
——
OŽILJAK
Opet se trudim pronaći najbolji izraz
za vlastitu krhkost
kao da će mi prava riječ pomoći
da se mogu bez jeze pogledati u ogledalu.
Ali ometa me zvonjava na vratima stana.
Sve je poput ožiljka, uspomene.
Tragovi vode na pločicama,
sapuna na umivaoniku.
Voda huči u cijevima.
Kada jednom odlučim reći istinu
morat ću priznati koliko se zapravo plašim
točke
i onoga što dolazi iza nje.
Naš poštar je uporan.
Teško je isporučiti paket nekom jedva poznatom
i ko je, pri tom, na granici ludila.
Zvonjava ne prestaje.
Razbija ovu pjesmu ni ne sluteći
kakva se tragedija odigrava iza mojih vrata.
——
KAD ME PRONAĐE
Marko Tomaš je nevjerojatan.
Pronađe me u knjižari
u Starom Gradu,
mirisnog, svježe obrijanog, oženjenog,
spremnog na potomstvo i vječnost.
Vuče lijevu nogu kao prebijen pas, bunca,
pohabanim glasom govori
da voli moju ženu
čak i više nego sam ja sposoban disati.
Zaudara na pivo i šljivovicu,
bavi se opasnim mjesečarenjem.
I dalje treba vizu za Ljubljanu.
Moje oči su ljubičaste!
Širi kapke i tjera me da gledam.
Na, uvjeri se!
Vidiš, s one strane
dolazi proljeće japanske trešnje.
Mi smo kuglica s brojem u božanskoj tomboli.
Ako jedeš, jedi velike ježeve, smiri jezik.
Ako neko tako odredi
sve će odjednom postati kristal.
Treba biti cool kad prilaziš vješalima.
Na glavnoj ulici otvaraju se nove parfimerije.
——
Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Studirao je pravo, književnost i novinarstvo u Mostaru i Zagrebu. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik. Trenutno živi i radi u Mostaru.
