Vrijeme služenja JNA je za pripovjedača bilo vrijeme u kojem se više vjerovalo nego mislilo. To je gušterovsko doba mraka i jednoumlja, prekretnica koja kao i svaka u životu počinje hodom iz mraka. Tako od rođenja… Ali protagonist, šaljivdžija, dobričina, hipik, više zbija šalu s etikom vojske nego što joj pridaje autentičan značaj. U uvertiri svojega boravka podredio se osmišljavanju bjekstva na bilo koji način iz kasarne Slaviša Vajner-Čiča, za njega prostorom ludila. Nepoštedna vojna terminologija razbija ortografski profil romana, ali mu ne oduzima estetizaciju vojnoambijentalnoga izraza. Ne propuštajući detalj, utopljen u izraz, misao i osjećaj, pripovjedač se prepustio tehnici stvaralaštva iz ubjedljivosti sjećanja. Skoro da nema stranice koja bi izbjegla rasterećenost humorom, koji na suho ostavi misli na raspolaganju: dvoumljenje, zbunjenost ili čak začuđenost. To jest humor, ali upućivački satirikum na minulo, pogrješno, uz žargonski monolog sopstvenoga ja, dodvoravanje snazi verba da se oslobodi ropstva konvencije iz svoje kože i svojega mesa, svoje osude. Teško se ne odazvati toj gatalovskoj prepoznatljivosti, npr.: seoski đilkoš je đilkoš, a ispod te sintagme trebalo bi da u rječniku stoji baš njegova slika…ili:
Jer, od jučer nisam ništa jeo. A kobasice su, što bi rekli, čist životinjski protein u izvornom obliku, aminokiseline neophodne vojniku koji je tu da brani bratstvo i jedinstvo te jedinu si Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, zajednicu bratskih naroda i narodnosti i tako to.
Ima u romanu imućnih metafora skoro metonimijski naelektriziranih: prezrivi smiješak na ruralnoj rapini, besmislene vojne vježbe… To su čitavi sočni šamari iz monoleksemske višeznačnosti. Majstor u rađanju i posvješćivanju hiperdetalja: Debeli poručnik Mile Ilibašić; brkajlija, dvozvejzdaš, onaj sa istrpanom košuljom…, autor će se djelomično i zabavljati preslikavanjem vlastitih misli i dojmova o tom vremenu i likovima koji su obilježili njegovu generaciju te prijelaz njegove okrunjene adolescencije i kucanja na blindirana vrata zrelosti. Sarajevo, u kojem je relevantni akter služio vojsku, u romanu je strani grad, dalek i nepripitomljen njegovom koraku i adaptaciji, grad u kojem čak ni medicinska sestra ne želi s njim popiti kavu, u kojem je ogoljeno sam, i samcat, kad pritijesne međusobna poznanstva inih ili pak onih koji se lakše daju oblikovati hijerarhiji prolaznosti, prostoru i svojim nastojanjima, a da se sukob u njima ne razvije u čast tragičnih uspomena. Sve opet bez posljedica za njih…
Gatalo se ostvaruje humorom, istinitošću, nerijetko, šaleći se na svoj račun, posebno kada je u pitanju organsko-biološka produktivnot ili pak tjelesna dimenzija. Ne štedeći sebe, on to neće činiti ni s drugima. Likovi su vjerna i nepoštedna skica pripovjedačeva oka, zapažanja: Mijatov, „Aligatorka“, Đorđević, Tahiragin Sabri, Ismail Gaši…
Neradnik. Lezilebaroš. Simulant.
Takvom su ga optikom vidjeli drugi. A što očekivati od nekoga tko je nezainteresiran, u ovom slučaju za vojsku?!… Bez nametnute nostalgije za osamdesetim, kada nije bilo „popularno“ psovati, autor će si prizvati kanonizaciju tadašnega vremena kojoj je on za svoju misao danas udahnuo nedosljednost ili pak zbijanje šale.
Zakleli smo na sve i svašta. Između ostalog, i da ćemo braniti jedinu nam domovinu SFRJ. I to sve u stavu mirno.
Slika s uspomenom je fotografija iz vojske, lik, zeleni vijenac okružuje njegov portret ili torzo, sve dekorirano zvijezdom srcolikoga oblika. Broj njegove puške je AP 344 – 262, i tek pri dodiru njezina metala i drveta, za njega boravak u ludilu počinje imati neki smisao, ljepotu.
Zapravo, uspjeli su. Pobijedili su. Kupili su me polovnom automatskom puškom i prijateljskim pogledima mojih sapatnika. Bijedno, zar ne?
Rečenice su oslobođene opisivanja, likovi su dosljednost autorovih zjenica, od onih koji se dočepaše vlasti (daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je) do odgovornih i za prijateljstvo požrtvovanih.
Gargantuovsko-pantagruelovska perspektiva bez tabua, srama i ustezanja ispratit će nas i na koncu romana, pa ne znamo, (mudar li je pripovjedač) je li mu doista teško te svoju bol zbog oproštaja i rastanka prekriva težinom humora neotesanih i prostih radnji tjelesnih aktivnosti, ili je doista u pitanju samoproduktivnost organizma u danom trenutku koju autor vjerno nastoji skicirati i dati joj prioritet u istome momentu pripovijedanja?! Tko će znati, no roman je nasmijao, progovorio pomalo otužno ali nikako s nostalgijom, plačući. Iskreno, otvoreno i bez laskanja: sebi, likovima, ali nadasve čitateljima. Humor kao pribježište ili kostur djela! Kvalitetan čitatelj moći će i tako razmišljati!
Ljiljana Tadić
