O tome svjedoči snažno zračenje tradicijske svijesti prisutno u svakom ispisanom redu, tematski i sadržajno, prebogate proze. Autorova korespondencija sa književnom baštinom je uvijek dvosmjerna, pošto se nekim svojim antologijskim redovima, ovaj put u novom kontekstu lične doživljajnosti, i sam priključuje korpusu velikih bosanskih prozaika. Čulni naboj njegove pripovijetke ukazuje na veliku bliskost sa poezijom, koja mu je u ranijem perodu ukazala na neslućene mogućnosti proznog teksta.
Malarmeova misao o pjesmi koja ne nastaje iz osjećanja, nego iz riječi, komotno se može odnositi na Talićevu prozu kojom on manifestuje svoju izuzetnu vještinu baratanja riječima.
Teško da ćete u njegoj rečenici naći apstrakciju. Uvijek je pred vama bogat, čulni jezik sasvim konkretnih slika, i najčešće, istinitih situacija. Rečenice, nabacivane širokim, fovističkim, potezom pera, imaju izvjesnu divlju i razbarušenu ljepotu. Ta nesputanost u slikanju, u skladu sa samom prirodom ovog pjesnika avanturiste, u njemu ipak nije omela dobrog cizeljera i urođen osjećaj za pravu mjeru između glavnog i sporednog, što je rezultiralo sretnom sintezom čulnog i likovnog. Kroz raznolik šar sudbina, Talićeva rečenica, kao za ruku, vodi čitaoca sve do jasne i jedine moguće istine.
Brojne anegdotske epizode funkcionišu kao vezivno, a ponegdje i temeljno sredstvo prilikom građenja nekih priča, i tada se može govoriti i o galgen humoru, u situacijama koje su daleko od šaljivog.
Iako, na prvi pogled, situacija i njeni antijunaci žive i djeluju u poznatom trenutku, same priče iz ove zbirke ne pripadaju ni jednom određenom vremenu, a istovremeno ih, uslijed nejasnog, maglovitog osjećanja bliskosti, svi preživljavamo ili smo ih već preživjeli. Možda je upravo zato preporučljiv jedan širi pogled koji skenira slike, emocije, simbole, kako bi zbirka pripovijedaka konačno bila shvaćena u totalitetu raznorodnih ali i vrlo koherentnih priča/segmenata.
Ako postoji nešto zajedničko likovima Talićevih pripovijedaka, onda su to njihova iskakanja iz uzusa društveno prihvatljivog ponašanja, njihove jake strasti, „životi kao iščašeni iz zgloba“… Vješto postavljene afektivne strukture ličnosti nezaobilazna su pomoć boljem razumijevanju simptomatičnih socijalnih, pa i psihičkih deformacija svojstvenih bosanskom čovjeku, o čemu je i Andrić mnogo rekao. Frojd je sanjao srećne pacijente koji, kao ni srećni narodi, nemaju svoju Istoriju. Za pripovjedača, kakav je Talić, upravo ta nesrećna Bosna, preopterećena pozamašnim viškom Istorije, predstavlja neiscrpan majdan priča iz ponornih psiholoških dubina o kojima piše, neizbježno i sam boraveći u njima. Oslikavanjem te svojevrsne „patologije“ vremena i ljudskih odnosa u njemu,autor pokazuje brigu pred svakodnevnim obezličavanjem pojedinca koga globalno društvo uporno gura u smrtonosan zagrljaj vrlog novog svijeta. Na osnovu i lično preživljene Golgote, njegovi ispisani redovi manifestuju bolnu, duboku životnu spoznaju kroz pomenute refleksije vlastitog iskustva, tako da nije bilo ni najmanje potrebe za projekcijama u sferi imaginarnog. Nadalje, ako pođemo od opisane konkretne realnosti, zasigurno ćemo stići i do društveno-istorijske matrice koja predstavlja uslovljenost svega.
Ako je, po nekim definicijama, svrha književnosti postavljanje pitanja, onda Talićeve, prilično iscizelirane i dovoljno osvijetljene pripovijesti ostavljaju dovoljno inspirativan prostor za čitaočeva domišljanja.
Upravo zato, iole ozbiljnija, stilska, estetska pa i istorijska analiza njegovog pripovijedanja neminovno bi ukazala na snažno jedinstvo iskustva i predstavljene poetike. Dakle, pozicija ovog pripovjedača praktično je neodvojiva od koherentne pripovijedne konstrukcije.
Svjesno ili ne, Talić piše po Pekićevom receptu, po kome, autorova misao, pa tako i pisanje, mora biti posredovana stvarnošću, njome uslovljena, provocirana, inače je bajata, suva, jednolična, i to je razlog njegovog izbjegavanja artificijelnosti, kako bi mu pisanje, između ostalog, imalo sve odlike živog, kolokvijalnog govora. U onim redovima koji dosežu alegorijski odnos pojedinca sa univerzalnim, baš taj govor svjedoči o jednom izvrsnom, pronicljivom posmatraču, sa ništa slabijim poznavanjem mentaliteta i duha bosanskog čovjeka i sredine, okvira koji neminovno determiniše prirodu i razloge postupaka svakog čovjeka. Vitalizam, uprkos silnih životnih nedaća skoro svih junaka priča, predominantno je ona osa oko koje se pletu košmarne sudbine.
Iako izuzetno duhovit, pripovijedač veoma rijetko pribjegava ironijskom otklonu prema akterima događaja, što je posebno vidljivo u crticama iz mladosti, sa uvijek toplom rječju punom empatije i razumijevanja za čine poniženih i uvrijeđenih. Stranicama koje se nađu pred čitaocem, kao topla ljetna kiša provijava neskrivena, vječna zapitanost čovjeka/djeteta nad sopstvenom egzistencijom, sudbom dovoljno nesmiljenom da čovjek počne da razmišlja o dolini suza i zlom usudu.Talićevi prijatelji i poznavaoci reći će da je to vjerovatno zbog nesumnjivo autobiografske prirode ovih pripovijesti, pa je trenutak da se kaže da je ova knjiga, na neki način, prvi autorov pokušaj objedinjavanja bogatog pripovjedačkog opusa nastalog na temeljima isto tako bogatog životnog iskustva, u golemom rasponu – od sretnog djetinjstva pa sve do novijeg, tragičnog vremena rata, koje je Amira Talića nepovratno obilježilo kao vrsnog pripovijedača, i prije svega – visoko moralnog čovjeka.
Bojan Bogdanović
