pred publikom, koja očekuje najveću moguću
kaznu – Smrt. Ali, u konačnici, sve
se svodi na nedostatak dokaza, pobijanje
optužnice te oslobađanje okrivljenog,
uz uvjetnu kaznu, i pojašnjenje izrečene presude,
koja će biti upozorenje za buduće počinitelje
sličnih ubojstava (iz nehata). A onda,
stisak ruke okrivljenog i pravobranitelja,
i kurtoazni osmijeh upućen udovici. Svjetina,
nezadovoljna presudom, s gađenjem i psovkama
sebi u bradu, stiskajući šake od bijesa,
izlazi iz Kuće pravde – No, stvar je sasvim prosta.
Oslobođenog od optužbe treba samo
hladnokrvno dočekati na izlasku iz sudnice
i sasuti mu svih šest metaka u čelo. Time
će ovaj slučaj biti definitivno stavljen ad acta.
Ako pri tome koji zalutali metak pogodi i usmrti
pravobranitelja, tim bolje. Gledam se u zrcalo
i samome sebi smijem u brk. JA SE
ZALAŽEM ZA UKIDANJE SMRTNE KAZNE.

USA: DECLARATION OF INDEPENDENCE

Ma koliko se Ahilej trudio dostići i prestići kornjaču,
to mu neće poći za rukom, strijela u peti
bit će brža – toliko o tomu.
Jesi li to shvatilo ili nisi, to sada nije ni važno.
Samo rijetki znaju da je pokušaj prestizanja
vremena osuđen na mirovanje, više stvar
spekulacije, koja ne mijenja ništa,
a da je stupica περιπατητικα za onoga koji se dade
uloviti u sofističku obmanu
po kojoj su piramide moguće u Washingtonu, D.C.
Ne zato što tehnologija skraćuje proces gradnje,
već stoga što ono prije i poslije,
još uvijek vrijedi. Bilo da je riječ
o Newtonovim zakonima ili je posrijedi
Teorija o zakrivljenosti prostora –
Kako god okrenuo, svoj,
sad već instalirani čip, ne shvaćaš
da u Prirodi, ma koliko je ti virtualizirao,
ona virtualizira tebe, i tvoj mozak – u saznanju
samoga sebe-po-sebi i za-sebe je klon.
Ali ma kako bio savršeno
programiran i on znade da u Prirodi, a time i u znanosti –
preskoka nema,
i zato ću ti citirati Ezru: Pišam se ja na
vaš progres, a tebi dodajem: ODJEBI U SKOKOVIMA.

U DOBA FRANCUSKE REVOLUCIJE

Après moi le déluge

Zamisli da je Raj streljana za glinene golubove,
objektivni korelativ za subjektivna
proživljavanja, u kojemu se spajaju apstraktno
vrijeme i konkretan prostor. Npr. da se političarima
vrati pamet u glavu jer bi mogli ostati bez nje;
jer nema beskrvne revolucije po kojoj se u
Knjizi postanka kaže da je čovjek oblikovan
od praha zemaljskog te da se i njegovo potomstvo

prispodobljuje s prahom. Zamisli da Babeuf
nije bio u pravu i da se neće oružje uzeti u ruke,
tj. ruže u kineskoj vazi, s osjećajem
da si u svakom trenutku spreman reći popu pop,
a bobu bob, protiv onih koji ne trebaju nikome,
nego samo sebi, koji u dokolici
gledaju Olimpijske igre, za neko vrijeme
odgađaju ono što je neminovno. A to je – zna se…

Kad nastupi Opći potop, ovaj skorojević,
s trbušinom većom od glave, npr.
vikat će ”Spašavaj se tko može” dok mu se oko
vrata bude omotavalo uže, a noge trzale
u zraku tražeći uporište. Pozor! Pozor!
Čut će se iz razglasa prije negoli odjekne plotun
za one koji će po kratkom postupku doći na svoje.
”O, nije to ništa”, reći će Antonaeta ”poslije

kavijara i šampanjca najbolje je
povraćati, iako je i to passé, po mišljenju većine”.
Da. Bit će to opće klanje, do samospoznaje
da troskot ne uništavaju pesticidi,
već čupanje. Iz korijena. Ili zubima pregriženi
grkljan dok noževi budu tražili utrobu,
dušnik, matericu, crijeva…

Građanski je rat uvijek bio nekakvo – rješenje.

ZIMSKI DVORAC

Ako revolucija jede svoju djecu,
kako, onda, da su ovu pojela
njezina, vlastita,
lišena onih zakrpljenih, crvenih zastava,
prostrtih na žici za sušenje,
među donjim rubljem s tragovima sperme
i pišaline,
s rupom na govnenoj stražnjici,
onih pobijenih u Zimskom dvorcu,
ili među ljudskim otpadom u gulagu,
prije nego li se pobijeđene
od seronja, koji danas ne poznaju
ni razlog njihovog spaljivanja niti razloga
da se drukčije živi, objese na Crveni trg,
bez Marxa i Engelsa.

ESCAPE THE FATE

Pod giljotinom stajahu na smrt osuđeni.
Poštedite ih, ču se ženski glas iz svjetine.
Neće potrajati, odgovoriše joj.
Ali tako su mladi,
šteta je.
Ah, svi smo mi jednom bili mladi,
odgovoriše suci,
i dadoše joj odsječene glave da ih stavi na kolac.
Da se vide.

DOLAZAK VELIKOG INKVIZITORA

Preko noći, vraćeni u rodovsku zajednicu,
lihvari preuzimaju vlast, izbija sreća –
pod željeznim Raspelom
daruju se zemlje, lente, odličja,
mašu crni i bijeli šeširi. Dugoročno gledano,
još spavamo, bezazleno, u luđačkoj
košulji, bezbojno, podbuhli od šaptanja
tajnih pregovora – nadimlju se dividende,
dlanom o dlan, potvrđuje izdaja.
Svi šute, dakle, svi se slažu. Ja ne šutim.
Ja se ne slažem. Čekam. Još ćemo razgovarati,
bolje ti je da šutiš, luda glavo,
da se ne bi pokajao. Znamo tko si.
Znate? To je dobro.
Onda je sve sređeno, sve na svome mjestu.
Rat još nije objavljen. Ali bit će. Nema žurbe.

OETA LAUREATUS

Kažu da ti, sve što uzmeš u ruke,
pretvaraš u zlato. Ja – ne.
Što god ja uzeo u ruke, pretvara se u govno.
Zato se i ne rukujem. Kakav bi to bio
način. Stoga ja svoje ruke držim u džepovima.
To i jest razlog zašto ne čitam tvoje knjige.
Radije bih pružio ruku tebi, osobno,
ali to bi bilo krajnje neumjesno – uostalom,
ja se rukujem samo sa samim sobom.
Jasno, to je govor mržnje. No, ja još nisam čuo
da je netko kažnjen zbog mržnje prema samome sebi.
Vrijeme je da se zakonodavci
malo zamisle
i cijelu stvar uzmu u svoje ruke.

YEATS JE (ipak) BIO U PRAVU

Razularila se svjetina – Yeats je, ipak,
bio u pravu. Christus non venit. Tuš!
Umjesto Njega farizeji u potrazi za
osobnom srećom na brodu rasa, klasa
i životinja, čekaju u redu na
higijenu novog fašizma. Tuš! Nema
otkupljenja. ON ne silazi s neba.
Ova je epoha propala. Tuš!
Nema nove Utopije. Tuš! Završio je
kurvin pir. Tuš! Torinsko platno
ne može nadomjestiti Sina Božjega.
Tuš! Nema Drugog dolaska. Tuš!
Nema individualnog spasa. Tuš!
Tijelo i duša u izmjenjenoj
ulozi. Potpuna zamjena teza. Tuš!
Između rođenja i smrti samo udruženi
u borbi koja ih razdvaja. Tuš!
Svaka pjesma jedna nagrada. Tuš!
Bez iznimaka. Svaka nagrada
jedan epitaf. Tuš! Umiremo prije onih
koji su umrli. Tuš! I odatle krećemo.
U Pakao. Tuš! U embrio. Tuš!
Lišeni čula. Lišeni vremena. Tuš!
Ravnodušna stvorenja, u apatiji,
dok drugi, puni jarosti strasne, uvode
red u vlastiti nered. Tuš! Gutajući
vlastita govna. Tuš! Svjesni
da je čudorednost slabost mozga. Tuš!

PJESNIK NAD PJESNICIMA

U vijeku, kada “misli” svaka šuša
A. G. Matoš: Mladoj Hrvatskoj

Ne može svaki pjesnik biti šupak –
Samo odabrani. Ostali mogu
biti asshole, arschloch, gilipollas,
myдak ili stronzo. Socijalist
po uvjerenju, a konzervativac
u praksi, uvijek predano zauzet
mislima o fašizmu, ljevičar
u građanskom smislu, ON,
podržava radikale, ali je počasni
član desnice i navija za crvene
potajno gajeći ljubav prema
Svetoj stolici, dok ispod oka gleda
dobrohotno na rasizam, smješka
se inkviziciji, simpatizira
Green peace i oponira anarhiji,
pišući protestne pjesme protiv
terorizma – nacionalist,
sklon je globalizaciji i zalaže se
za Ujedinjenu Europu,
američki dolar i Deutsche marku.

HAMLET ili THE REST IS THE TEMPEST

U državi Danskoj, poslije ozbiljne premetačine,
izdvojene su sve gnjile jabuke
i prerađene u niskokalorične (prirodne)
sokove, bez konzervansa i zamijenjene
znanstveno provjerenim, na Institutu za modificiranu
genetiku – plastičnima. Sada je u Danskoj
sve pod kontrolom. Hamlet je, preventivno,
smješten na odjel psihijatrije
i čeka na kirurški zahvat kojim će mu
biti odstranjen dio mozga i tako ga, zauvijek,
izliječiti od ludila. To će potvrditi
Horacije kojemu ovih dana izlaze Memoari –
iz Guttenbergove štamparije. Bit će to
prvi autorski uradak ovoga, do sada,
samozatajnog pisca čije se djelo
već rasprodalo i prije javnog predstavljanja.
Rozencrantz će se vratiti na Sveučilište
i pokušati objasniti ovu tragediju
koja se u Danskoj ne pamti
koristeći se metodom uzrok-povod-posljedica.
Guildenstern već priprema, saznaje se,
iz povjerljivih izvora, demanti.
Laert je prebačen u Laboratorij za proučavanje
otrova koje će država izvoziti kao brand
za proizvodnju antiseptika. O tome
će biti snimljen prvi dugometražni film
koji će dobiti Oscara za glavnu ulogu, režiju
i scenarij. Osric, budalasti dvorski kicoš,
iza leđa će Klaudiju igrati
s Gertrudom, Hamletovom majkom
i kraljicom Danske, šah. Da. I razgovarati o
posljednjem kriku mode koja je u trendu, u Francuskoj.
Glavni državni tajnik i kraljev komornik,
Polonije, bit će smješten na sigurno,
u hladnjaču, dok mu ne nađu istu krvnu grupu
kojom će neutralizirati otrov koji ga je
koštao glave. To će srediti Laert. Ofelija će,
kako to već nalaže kodeks časti
na danskom dvoru, otići u časne sestre.
Ondje će otvoriti prvi javni bordel,
koji će biti na raspolaganju samo seksualno
najugroženijima iz plemićkoga vrha.
Pri tome se misli na Voltimanda i Kornelija –
za to će se pobrinuti Marcel i Bernard,
časnici na straži. Fortinbras će
u Norveškoj na prijestolju zamijeniti svojega oca,
razumije se, poslije očeve, prirodne, smrti.
Ostaje upitan jedino duh Hamletova oca –
neki kažu da se pretvorio u glumca,
drugi, pak, tvrde da su ga vidjeli kako odsjeca
glave u plaćeničkoj vojsci.
No, čini se da s najjačim argumentima
raspolažu oni koji su ga vidjeli da ga je Bog uzeo
k sebi i da se ovaj poslužio istim trikom
ulivši Bogu otrov u uho, i da je duh
danas siva
eminencija koja upravlja Helsingörom,
a zapravo, upravlja cijelom, gnjilom, Danskom.

OKLOPNJAČA POTYOMKIN

Odessa. Budućnot se ne nazire.
Prošlost je prožvakana, a sadašnjost smrdi –
Metastaze posvuda. Hoće li se pristupiti
operativnom zahvatu,
o tomu će odluku donijeti liječnički konzilij
koji se ophodi prema pacijentima
strogo dirigiranim odlukama iz tuđih usta. Odluke
koje će spasiti oklopnjaču donosi uvijek netko drugi.
Dotle, pokvareno je meso naša hrana. Jedna usoljena svinja,
godišnje, po glavi, iz čega proizlazi osjećaj
jednakosti dok se svakodnevno smanjuje broj živih.
S povezom na očima, ili bez njega,
čekaju se pokorno streljački vodovi
koji rutinski obavljaju svoj posao.
Nitko ne traži zadovoljštinu, još manje osvetu.
”De facto” slobodni, ”de jure” u klaonici,
nalik tisućama leševa, gmižu mornari u stroj
za mljevenje mesa. Prostrijeljenih lubanja,
mazohisti, ne shvaćaju da je izbor u njihovim rukama.
Jezik za zubima, glave u oblacima, grobovi u moru.
Al’ i dalje, u svojoj pohlepi, spremni na sve,
muče jedni druge ne shvaćajući da uzrok smrti leži u njima.
No, to više nije aktualno. Oklopnjaču Potyomkin
treba dignuti u zrak.