Svako od njih na jednoj nozi drži tijelo
I dvostruko oživljene uši posred brave
Naravno sve zavisi od toga
Koliko dugo kucaju i koliko dugo ih ne čujem
Dešavalo se da pred vratima
Zapale mir čekajući priliku
U kojoj imaju nešto važno da mi kažu
Tako jednom iznenada otvorih vrata
Obasja me rađanje svjetlosti u malim očima
Jer imaju nešto važno da mi kažu
Za moj trideset peti rođendan
PORUKA
Poručila sam majci da sutra dolazim
Po običaju
Uvijek me čeka sjedeći na stolici
Primaknutoj otvorenom kuhinjskom prozoru
I gleda u tanku telefonsku žicu
Koja skuplja ptice Povratnice
S puteva raznih
A one nisu samo ptice
Jer nose cijeli svijet u krilima
Kao i ova žica što nije samo žica
Nego topli dom koji osim ptica
Niko ne može da sagradi
Poručila sam majci da sutra dolazim
Neka me čeka tamo gdje je navikla
U NARANDŽI SUNCA
Majka mi pričala kako me pod
Trešnjom rađala
I kako sam s mukom napuštala njeno tijelo
Iz narandže sunca Usred ljeta
Dvadeset prvog juna
Iako je otac želio malog sina da ima
Umjesto glavom zemlju sam dotakla nogama
I zakopala sunce između nas dvije
Kao kamen temeljac dolazećim godinama
U pomoć su priskočile i tetka i baka
Ni prvoj ni posljednjoj meni
Da speru bol sa tijela
Ne znam kako i zašto
Ali po mjeri tog bola dodavala sam godine
Nisam računala da
Mjeru ostavljam potomcima
DVIJE PARALELNE LINIJE
(majci njegove majke)
Jutros sam ustala rano
Pripremila rublje za peglanje
Između ostalog i njegove košulje
Kada sam sve završila na rukavu jedne
Ugledam dvije paralelne linije
I sjetim se njegove majke
Koja je prije tri i po decenije
Dok sam peglala kuhinjske krpe
Odmjeravajući svaki prepeglani oblak
Nastojala da ništa ne promijenim
Na glatkoj površini sa sitnim
Jedva vidljivim naborima
Što su ostajali
Ispod pegle i moje duše
Ovog časa preko Te Dvije paralelne linije
Putujem u davno prošlo vrijeme
Držeći u mislima teret sadašnjeg
I želju da u život njegove majke
Vratim godine koje je izgubila
Između sebe i nas
Ustajem ne primjećujući vrući znak
Pegle na ruci
I odlazim u Starački dom
Da je posjetim A znam da me neće prepoznati
Niti se sjetiti da sam to ja
DJEVOJAČKA HALJINA
Ulazim u spavaću sobu
Zidovi se sakrili u dno svojih dodira
Moja djevojačka haljina
Potajno proviruje iz ormara
Pretvorena u čežnju
Ona više nikud ne putuje
Ponekad joj jedno rame siđe
S drvene vješalice
I meni se čini da više ne liči na moje
Osim topline koja me spaja
S neiskošenim dijelom vješalice
NAPUKLINA
Ta napuklina kroz koju se može
Provući svaki mrav
Koji stigne čak i ako zaboravi odakle
Prizvala je u sebe tamu iz svjetlosti
Da cio život provede
Pod njenom posteljicom
Spolja je kuća zaključana
Unutra živi stvarnost
Preko koje se stiže otišlima
Kroz napuklinu gledam
Sve ono što sada zapisujem
Svejedno što nisam tu
NEVIDLJIVE DUŠE
Noćas mi je soba živo radilište
Preturam svjetlost po rukopisima
Pažljivo da ne pocijepam tanku kožu
Mladih tijela
Koja se dodiruju nevidljivim dušama
Brižno raspoređenim po radnom stolu
Svako od njih osvjetljava svoj dio prostora
I sjaj se penje pio zidovima
Usisava tavanicu
Da niko iz ove sobe
Ne izađe neosvijetljen
PODIZANJE ZIDA
Pretražujem mali prostor
Četri sa četri
Zidan prije pola vijeka
Ojačan razrastanjem paučine
U čijoj se dubini
Sakrila pluća ove prostorije
Sve više liči na omanji stan
Smješten duž potkožnih mojih ulica
Svake noći sanja kako se nadziđuje
Zid koji nadzida samog sebe
Uzida i mene
U prvu ciglu do temelja
Tako i ja podižem zid u sebi
I iza toga
STREPNJA
Zaputim ruke prema sebi
I dlanove lagano polegnem
Posred srca i počinjem u njih
Upisivati dušu sitnim
Otkucajima zarobljenim u tijelu
U tragovima između nas
Trska ponavlja drhtanje
Skladno raspoređeno u međuprostoru
(U koji niko osim mene
Već odavno ne zalazi)
Iz kojeg uzimam snagu
Kad mi se ukaže prilika
Pa odatle iz sebe
Čovjeka nastavljam
I strepim za njegov život
OKRAĆALA SJENKA
Danima putujem čas ispred
Čas iza svoje sjenke
I vidim kako pokriva
I Onoga koga nema
Od koga mi neočekivano stižu pisma
U kojima me obavještava
O mjestu gdje sam privremeno boravila
I preplitala sumnju
Da li uopšte ono postoji
Ili se slučajno dogodilo
U trenutku dok sam pisala pjesmu
Kasnije sam saznala
Da se taj trenutak u meni zaledio
Onog časa kada je sjenka okraćala
I uspravila se u mom tijelu
Uprkos stopalu koje je moglo da je zgazi
RAZGOVOR U SMIRAJU
Iza dva starca lagano koračam trotoarom
Koliko je sati Jedan drugog pita
Nisam siguran Nekad radi a nekad ne radi
Kazaljke su jedna od druge sasvim daleko
Koliko između nas dvojice
Pa što nosiš onaj koji ne radi
Da vidim dokle će izdržati
Ne gledaj u taj nego u onaj
Koji je trebalo da bude na ruci
Ko zna šta taj krije ispod starog sjaja
Svaki put kad malo zaćuti
Mislim…Napolju se smrkava
I sve blizu je kraja
A tek sam za poslom
Ovog trenutka krenuo
