Kaže se kako iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, što naravno znači da su mnogi muškarci nezasluženo uspjeli, pretežito samo zato što su muškarci, dok mnoge žene nažalost nikada nisu ni imale priliku uspjeti, i to isključivo zato što su žene. Kada je riječ o književnosti, stvari nisu toliko drugačije u odnosu na ostale ljudske djelatnosti, pa se tako u temelju velike pjesničke karijere Teda Hughesa nalazi glava Sylvije Plath u plinskoj pećnici.
Što je društvo patrijarhalnije, to je žena više gurnuta u pozadinu i osuđena na služenje, a to pokazuje i zanimljiva knjiga Alexandre Popoff, koja opisuje sudbine supruga najvećih ruskih književnih klasika. Riječ je o djelu ‘The Wives: The Women Behind Russia's Literary Giants’, u izdanju Pegasusa, koje na 370 stranica prati i analizira živote Ane Dostojevski, Sofije Tolstoj, Vere Nabokov, Nadežde Mandeljštam, Elene Bulgakov i Natalije Solženjicin. Njihova imena su u široj javnosti većinom nepoznata, dok su prezimena dio opće kulture, zahvaljujući romanima koje su muževi napisali. No ono što se često zanemarivalo jest uloga tih supruga, koje su bile prve čitateljice i kritičarke budućih klasika, te zadužene za transkribiranje rukom napisanih tekstova, ispravljanje pogreški, a ponekad i uređivanje.
Primjerice, kako naglašava autorica Popoff, za nastanak megaromana ‘Rat i mir’ bilo je potrebno obaviti veliko povijesno istraživanje, kompilirati sve relevantne podatke, proći kroz tekst više puta kako bi se ispravili svi zatipci i pogreške, prepisati i prekucati rukopis u nastajanju te još mnogo toga. Sve to je u periodu od sedam godina radila Sofija Tolstoj, koja je kasnije predstavljena kao histerična supruga koja je muža Lava ostavila da umre na željezničkoj postaji, iako je Tolstoj bio nepodnošljivi egocentrik, koji ju je cijeloga života varao s lokalnim seljankama.
Naravno, nigdje se u ‘Ratu i miru’ ne može naći posveta ili zahvala Sofiji, bez koje Lav Tolstoj taj obimni roman sigurno ne bi uspio napisati. Činjenica da je Sofiji svega toga u jednom momentu bilo dosta je predstavljena kasnije kao njena velika mana, jer se često smatralo da veliki umjetnici moraju automatski biti i veliki ljudi, a ne sitne duše. Poput velikog kršćanina Fjodora Dostojevskog, primjerice, čija je žena uvijek bila toliko bez novca da je hodala u poderanoj odjeći, ili većinom od sramote ostajala zatvorena doma. Dostojevski je povrh toga svojoj ženi zabranio da nađe posao, kada je htjela sama zaraditi nešto, te ju je većinom tretirao kao sluškinju koja sav svoj život mora posvetiti njemu.
Od dvojice klasika iz 19. stoljeća nisu ništa bolji bili ni ruski literarni velikani 20. stoljeća. Elena Bulgakov je pak zapisivala tekstove koje je diktirao Mihail, pa je zapravo ona svojom rukom ispisala mnoge stranice ‘Majstora i Margarite’, a usput je trpjela i suprugovu ljubavnicu, koju je Bulgakov također znao angažirati kao stenografkinju.
Osip Mandeljštam je od svoje supruge tražio da njemu posveti svu pažnju, pa je s njime podijelila svaki trenutak groznog progona u vrijeme najgorih Staljinovih čistki, dok je Vladimir Nabokov suprugu Veru ponekad tretirao kao tajnicu, izjavivši jednom da ‘pisaća mašina ne radi ako Vera nije za njom’. Gospođa Nabokov je morala iz vatre spašavati rukopis jednog muževljevog romana, koji je Vladimir u trenutku nervne rastrojenosti odlučio uništiti. Ipak, Nabokov svoju suprugu nikad u javnosti nije gurao u zapećak, nego je većinu knjiga posvetio baš njoj te uvijek spominjao važnost Verine podrške.
Namjera Alexandre Popoff bila je napisati knjigu koja bi ‘promijenila raširenu percepciju o takvim životima kao mizernim, teškim i neispunjenim’. Ta percepcija je u dobroj mjeri ispravna, jer je većina opisanih žena imala težak, pa i tragičan život, i to bez poštovanja koje su više nego zaslužile.
