Kupujem omanju rijeku
Zgodnu za useljenje
Gdje u svakoj vodenici
Svoj žrvanj mogu sresti
Potražujem izgubljenu Ljubav Zlato Razglednice
I sve što je ostalo iza uspomena
Traži se ugao između dobojskih i vučjačkih nemira
Tu su ostali moji koraci
Otkucaji sata Nadošle vode Razbuktale vatre
Obećanja govora i smrti mjesečine
Stihovi prosuti na književnim večerima
Tu plaču moje godine i rastu sjenke
Razmjenjujem glavu ispod podignute sjekire
Za sjaj njene oštrice
Mijenjam smjer kazaljki na satu
One pojačavaju trku iznad istorije
Tako danima Tražim Kupujem Mijenjam
Potražujem Razmjenjujem
Razgrljavam Razdanjujem
Onda sjednem s licem u šakama
Malo se odmorim razmjerim riječi
I nanovo raspišem Oglas
MJERA RIJEČI
Otkazala sam odlazak u biblioteku
Pijačni je dan
Danas ću lijepo da trgujem i kupujem
Ne sporim slast pogodbe
Ovdje se nebrojeno puta može izgovoriti riječ
Mjera riječi je tek na kraju
Svako ima svoju tezgu od snova
Trguje se Kupuje se
Dugme sa starih pantalona
Jastuk ispod glave za velike i pare male
Zmijski svlak Jelenov rog
Džepni sat i rupa na džepu
Telafonski broj Prašina ispod metle
Skupe i jeftine cigarete
Stari kišobrani Noževi iz grudnog koša
Trun u oku Sjenka ispred nogu
Kupuje se svjetlost ispod svjetionika
Brdo u Carevini Konji i konjanici
Put ispod koraka Stražari na straži
Magle iz hiljadu devetsto devedeset druge i treće
Kupuje se sve i svašta
Samo život nema cijenu
I POGLEDU JE HLADNO
Prolazim šumom…
Posječena stabla hladnu mi
Ogrlicu oko vrata stežu
Mrtvim svojim godovima
Mrki panj moju riječ progutao
Pogledu je hladno
Dok prolazim prijavljuju list
Koji pada na svoju smrt
Stabla mrtvih mojih godova
Prijavljuju ptice
Iz mojih grudi istrčale
I one duž pogleda mi pale
S krilima na pola koplja
Vraćam ih u svoje grlo
Kao tišinu da useljavam
Jer strašno je u ovoj šumi
Biti Pjesma
POSTAVLJANJE CILJA
Sjećam se iz mladosti
Uskih drvenih stepenica
Ispod muzejske zgrade
Na čijem se vrhu okupilo
Nekoliko sredovječnih gospođa
Satima raspravljajući o nevažnim stvarima
Govor se ruši u zvono na obližnjoj crkvi
Koje se oglašava najjače što može
Sačekam trenutak
Dodam osmijeh na lice
I krenem gore
Siđite da se popnem
Gospođe se jedna u drugu zagledaše
Bez ijedne izgovorene riječi i pokreta
Mirno posmatrajući razmak između stepenica
Primijetila sam da im se ne žuri
PLIVAČI,VODA
Na znak pištaljke poskakaše u vodu
Otplutaše daleko Jedan pored drugog
Potapajući tamnu stranu glatkog tijela
Pri svakom zaveslaju Plivači u svoju ulicu
Iz grudnog koša dodaju vazduh
Kovitlajući ga kroz vodene talase
Koji bi nekog iz svog zagrljaja
Mogli izbaciti na površinu
Već slutim napola golo tijelo
Kako pluta vodenim strahom
I otkriva svoj život
U koji sam sve ove godine vjerovala
A šta je tu novo Kažem sebi
I Onom do sebe
I Onom do Onog ispred mene
I Onom ispred svih
U borbi za zlato
Osim nesraće što nisi imao više sreće
I sreće što se To nije baš tebi dogodilo
Nego Onom u čiju sreću nisi sumnjao
Za koga se zna da je jedini među nesrećnima
Kao što se o Njemu sada ništa ne zna
Dvadeset godina poslije
S DRUGE STRANE ULICE
Gledam ga kako prelazi ulicu
S rukama u džepovima
Neki čudan čovjek Prelazi sam za sebe
Na drugu stranu i ne osvrće se
Na gomilu ljudi
Koja ga pogledom prati iz parka
Kako ide tako pada Njegova sjenka preko nas
Skidamo je sa lica Trljamo šakama
Nemilice Do suza kroz koje putuje u svoju budućnost
Gazi sjenke naših glava
Gazi glavu svoje sjenke
Kad izvadi ruke iz džepova
Više pogleda stade u njih nego na
Dva dlana Okrenuta u nebo
On ih ponovo vrati na Staro mjesto
Iz kojeg gleda hiljadu očiju
Na usamljenog čovjeka
MRAK ŽIVOT I STRAH
Hodnik bez ijednog ugrađenog prozora
Na kojem sam se iznenada zaustavila
Zbog nestanka struje
Ličio je na ogromnu sablast
Iz koje ne mogu do vrata
Da se vratim
Krenem polako Stopu po stopu
(Ne čujem u grudima svoje korake)
Hvatam se za mrak Rukama
Zubima…
Kragnom na košulji
Koja počinje da guši istaknutu
Jabučicu na vratu
Iznenada stopalom Lijeve
Nagazim prste Desne noge
Vrisnem i pitam Ko je To
Neočekivano otvoriše se vrata
Kao iz šaržera uleti Svjetlost
Stopalu se i dalje čini da sam Ja Mrak
Možda i jesam drugog ničeg ne mogu
Da se sjetim
TAMNA STRANA STOLA
Sjedjeli su za kafanskim stolom
Preko dima i tek
Iščezle dnevne svjetlosti
Tražile se vatre u njedrima
Već se vidjelo kako jedno drugom
Ne praštaju poglede izvan poezije
On je tri puta ustajao…
Odlazio…
I vraćao se na poziv
Unutrašnjeg glasa
Čiji se eho
Spasavao negdje u dubini tijela
Kada je vrativši se s mukom
Podigao pogled iznad sebe
Više ničeg nije bilo
Osim mogućnosti
Da sjedne za
Tamnu stranu stola
KUĆA
Kamion dovlači Pijesak
Šljunak Cement Kreč Krupno kamenje
Željezo u mrežama Ciglu
Vodu u cisternama…
Sve to u veliku Svjetlost da sjediniš
Čiji će temelj držati tijelo
I riječi iz dva vijeka sačuvati žive
Znam Napravićeš kuću od doživljaja
Sa Garažom Spratom
I visokim potkrovljem
Zaključavaćeš unutra noć i dan
Odlaziti dolaziti
Odlaziti dolaziti
Da li ćeš zaista u njoj
Umrijeti Sam
KAKO RAZJASNITI OVAJ SLUČAJ
Srušili su Očevu kuću da ne bude prazna
Pokopali i sahranili je
Zidari je traže Arheolozi
Danonoćno obilaze najbitnija mjesta
Vraćaju mi stare fotografije
Sa zaključanim vratima i krovom na dva voda
Kojim smo je pokrili šezdesete
Vraćaju fotografije s ćerpićima
Stisnutim Pod suncem U kalupu
Ni zraka kući ne može prići
Da je iskopa
Od ranije je zakopana Spasava
Svjetlost u mraku
Kao da se bori s vrhom planine
Kojoj su izmakli visinu
Do koje niko ne može stići
Ni oni što su ostali A
Valja i njima u kuću otići
NASLJEDSTVO OGLEDALO
Kad se rodio naš sin
Suprug je čvrsto omotao svojom kožom
Njegovo malo tijelo
Nisam ni primijetila kada je Ono poprimilo
Očev oblik i skok jelena
Dok ne stadoh u Ogledalo iza njegovih leđa
Odmjeravajući očevu košulju
Tri broja veću od ramena
Gledala sam to vitko uspravno stablo
S rukama tankim kao grane mladog hrasta
Kako grabi u visinu presijecajući Ram za portret
I danas stojim ispred istog Ogledala
Iza leđa sina mog sina
Kao nijemi posmatrač
Odmjeravajući košulju
Tri broja veću od njegovih ramena
Tek sada shvatih kako nisam
Imala vremena ni da predahnem
Niti da dopustim sinu da poraste
MOJ SIN
Nosi cipele za broj veće od stopala
Majicu dva broja manju od tijela
Tamnu košulju da zakopča srce
Kad krene na Put u Svijet
Da ne provali između rebara
Prije nego što ode
Misleći da put zna zasigurno dobro
Bar tako je tvrdio posljednji put kad je dolazio
I tada mi se činilo da je mlad spram puteljaka
Koji ukrštajući se
Od sebe ne vide jedan drugog
I nikad se ne upoznaju
Ti putevi hiljadama kilometara
Udaljeni od života ove raskrsnice
Na kojoj svaki dan Dok propuštam
Teške kamione i zamišljene ljude
Viiičem…
Eno mog sina u točkovima
