Ja mu pričam o onima koji su me voljeli,
a nekad i ja njih.
Ili stalno prekidam u govoru.
On voli da me vozi na biciklu i pjevuši
staromodne šlagere,
koje i sam  smatra za glupave.
I, kao i svima drugima,
pokazuje mi neka neobična mjesta,
kao neki imperijalistički kartograf.

Ja mu  uvijek kazujem istinu,
ali mi ne  vjeruje baš mnogo.
Ni ja  njemu.
Čak i kad znam da me ne laže.

U sutonima, dugo mi govori o ljudima
koje niti  poznajem, 
niti me  zanimaju,
i mjestima koja nisu važna
ni po meni, ni po njemu.
I slušam ga smirena i s divljenjem.

Inače, oboje smo strašno mudri.
Sve znamo.
Sve smo pročitali.
Ali zajedno ne dajemo ni pet para za sve to.

Kao i svi drugi i mi imamo consensus.
Ja sam neozbiljana i nepouzdana
i dozvoljene su mi sve ludosti.
A on nije ni pomenut.

Jednom smo jedno drugo čekali na pogrešnim stanicama dva i po sata.
I rekla sam mu  onu  svoju slavnu misao
da mi nije važno  to da li  ja nekome nešto značim
nego ono što on meni znači, ali ne podnosim da visim.
A on je bio ubjeđen da nisam došla namjerno.

Napisala sam mu pjesmu koja počinje:
“Ne ostavljaj me samu.
Zavoljeću te.
Ljubav se dešava u odsustvu.”
I ništa
Nije nasjeo na patetiku kojom sam obično
udaljavala sve oko sebe.

Čak nam  se ni čežnja nije desila.

Niti bilo što od onog za što smo mislili
da spada u red stvari.

Ne pripadamo  jedno drugom.

A puni smo ljubavi.
I više od ljubavi.
I više od toga što je više od ljubavi.

NE UMIJEM DA PRAŠTAM

Ne umijem da praštam.
Priznajem.

Ne umijem čak ni da smislim neki izgovor
zašto ne uspjevam u tome.
Na primjer, gnostički,
kao da je stvarnost košmar
ili struktura svijeta promjenjiva.

I nedostatak li je to?

Mislim da je uslov za praštanje laž.
Prihvatanje laži.
A to usložnjava realnost.

Uz to imam jedan organ viška.

Od gornjeg korijena desnog uha,
preko vrha klavikule,
pa dalje ivicom desne garniture rebara –
zaboravljena škrga.

Nešto iz faze dvodihalica.
Otvara mi se na svaku povredu.

A ispod, one eterične žlijezde -pluća –
počinju da luče mirisave poruke.
-Volim Vas, ovako ili onako i to znate,
ali sada moram da odem u bezvremenost!-

I ništa se ne mijenja izvana.
Ne korigujem ni sudove ili odnose.
Naprotiv.

Moram da angažiram brata,
(on je fiziolog i programer,)
da napravi neki kalkulus bola.

Ne dešifruju moje  upakovane odjeke.
Misle da li sam velika
ili pak slaba.
Zavisno od ineresa.
Milostiva- u svakom slučaju.

HM!

Ličio je na ribu iz mojih snova.

Onu veliku koja me podignuta na repne peraje
juri niz bolničke hodnike.
Juri me, sporija od mene,
ali ne odustaje.
Juri me  kližući se i šepesajući  po svim  odjelima,
presreće iza liftova,
skida čaršafe ispod kojih, skrivena,
pokušavam da se pridružim nepokretnim tijelima,
za koja bih voljela da su mrtva jer bih tako bila bezbjednija.
Ali nisu.
Juri me sve do izlazlaza u vrt s crvenim grmovima,
sve do obale mora,
i zastaje tamo pralelno sa mnom
i gleda me molećivo.

Želi da se vratim opet u tijelo ribe.

-I Pitagoru si tako jurila,- kažem joj,
-ali ja ne pristajem na to! –
-Ne idem tamo,
makar i svjetsku slavu stekla 
patentirajući kontroliranu karmu!

-Osim, toga, – kažem joj, kao i njemu,
-sve mi je ovo, ipak, malo iznuđeno!

*******

Opiljci  razbijenih riječi zarivaju se po zidovima.
Zaratila sam sa znakovima.
Frontalni napad bez objave rata!
Jerihonskom trubom.

A počela sam da pišem da se ne bi brinuli za mene.
Oni – za koje nisam pretpostavljala da su u brizi.

I bilo je previše lako i previše lično
I svima se,
uglavnom, dopadalo.
Iz nedovoljnih razloga kao što je bio i moj za pisanje.

Lakoća, kao legalna slika stila, dužila se kompromisu.
Usvojila sam, naime, kontrast kao način tumačenja.
I podijela svijet na dvoje.
Svjetlo i Tamu.
Pravedan i nepravedan.
I raspračao se u prasku.
I sada ga obilazim slijedeći rune po zidovima.
Po koži.
Po  paračićima omota svijeta.

SELIM SE OD STANA DO STANA

Selim se od stana do stana.
S grozdom limenih zvončića u ruci.
Nepovjerljivi stanodavci čude se broju knjiga
s kojim i pristižem, i mašini za pranje suđa.
Strankinja bez muža, s djecom.
I niko joj ne dolazi u posjetu.

U iznajmljenim domovoima  bojim uglove zidova u boju kajsije i redam po podu ćupove i lišće. Danju.

A noću sanjam tuđe snove.
Bivših stanara.
Nečiju jezu, sram, strahove i nemoć.

Poslije beskrajnog niza seoba  i moje kćerke
postaju sve više jurodive.
Na jedan sramežljiv način,
kako to dolikuje
dobro vaspitanim djevojčicama.

ZABORAVLJAM KAKO SE DIŠE

Zaboravljam kako se diše.

Upirem se o zidove,
Batrgam. Grcam.

Ne uspijevam bez sjene
od koje sam učila disanje.

Udaram po rebrastoj opni.
Klokoti.
Tamni kratki alofoni.

Pišem po dlanovima.
Diši.
Diši.
Diši!
Krišom zavirujem između zgrčenih
prstiju.

Nebo se giba.
Uvija u konus.

S pticama se zaliijećem prema otvoru
koji se sužava.
Praznina iščezava daleko prije mene.

Iznad zemlje se mijenja
referentni sistem stvarnosti
I obrušavam se munjevito,
poraženih krila.
Svaki put kad pokušavam da udahnem

Zaboravljam kako se diše.
Zaboravljam kako se prelazi preko ulice.
Zaboravljam kako se pruža ruka prije predstavljanja.

Ne dišem.
Nepomična na raskrsnici.
Bez imena.

U gradu u kome  je mržnja
izbrisala sjenke.

Knjige

Nabijena u znakove
linearnost nepostojećeg
odbija se o prste suvo.

Šta to dodirujem u prolazu?
Samodostatne i blažene
na policama u mojoj sobi
prebivaju mogućnosti
u koricama svog Svijeta.

Šta to dodirujem u  prolazu?
Inventar svih želja
prije njihovog projavljivanja,
rukom autora
zakružen u  uzrok i posljedicu

Šta to dodirujem, dok  vani,
prhke ciklade rashlađuju  se
pjesmom helikoptera?

Grad ljubavnika koji to nisu

Autobus je polako izlazio
iz Grada ljubavnika koji to nisu.
Niko mi nije odmahivao za zbogom.

Kiša se slivala niz prozore.
Njen odraz se otapao i slivao mi se
pod očne jabučice.

Pisao sam na koljenu da mi prođe vrijeme.
O tome da:
Ljubav je ono čega se odreknemo.
Ono u čemu smo jedino slobodni.
A ljubavnici  samo oni koji to nisu.
Niti će ikada biti.
Niti su to bili.
O tome da:
Voljeti znači biti bez milosti za voljeno biće.
Gdje postoji milost nema ljubavi.
I da voljeti znači živjeti bez Tajne.
Bez Zavjeta. Na putu Patnje.
A Ljubavnici  govore sopstvenim jezikom.
Nesposobni da razumiju ikad više neki drugi.

Odlazim iz Grada ljubavnika koji to nisu.

Grad ljubavnika koji to nisu
nalazi se u sjeni Kule vavilonske.

Napuštam ga a niko mi ne odmahuje za zbogom.

Najbolji prijatelj

Izdajnički ogovaramo
njegova tri brata.
Od ponoći do svitanja.
I udišemo kosu mojih kćerki dok spavaju.

Oboje vučemo u govoru
neke alofone.
Iz sedamnaestog vijeka.
Iz igre koju mi je odavno oprostio.

Pomaže mi
u pisanju ucjena.
Tu je bolji od mene.
Slušamo Miserere, al Fatihu i masiramo lobanjice monaha.

Ne rizikujemo s konzensusima i tajnama.
Ni imenima.
Noću i tako drugačije mirišu.
Ja ne znam kako se zove, a on kako izgledam.

Veremo se po olucima.
Do soba moji dragih.
Kad znam da nisu tamo.
Poslije me tješi i pravi šale na svoj račun.

Ponekad  kolijevku – za- macu
prebacujemo s ruku na ruke.
Dok nam se ne zapetlja.
Ili držimo dlanove jedno drugom na licu
dok nas ne zaboli.

Sjedi i ćuti
na mom desnom ramenu.
A ja njemu na lijevom.
I pijuckamo  vodu s hadžiluka protiv košmara.

Koji su nam jedino zajednički.
Od ponoći do svitanja.

Čežnja

Pišem ‘Priručnik za zavaravanje čežnje’.
Prema  narudžbi redakcije ženskog lista.
Prvi pojam -ustupak!
Njime dodirivati tjelesno za vrat,
koji je uvijek parabola naše sjete.
Zatim  dirljiva napomena  o -licencama!
Hijerarhije i protokoli.
Birokratski kontekst zbog uvjerljivosti.
Zatim, pastorče naše promrzlo.
-zijev nedorečenog!
Pa  žica iznad ambisa- našeg ‘vjerujem’!
Oživljava ili hropti sa svakim korakom.
Naprijed ili nazad.
Te -narušeni  imperativ elegancije u hodu!
Nepostojanost tjelesne mase!
I – nekoliko kesica pijeska za pojasom.

Buđenje

Oponaša san. Virka.
Odlaže ustajanje iz postelje.
I zašto bi ustala.

Doći će. Nepozvan!
Čekaće ga. Neće doći!
Ali vrata mu neće otvoriti.
Nikome vrata ne otvara.

Neka ga, neka ćuti i dalje iza okna.
Naslikaće okno na vratima.
Onako isto kao u uglu zida koji vlaži.

Namjestiće stolicu.
I gledaće prolaznike.
Biće zamišljena.
Ni slušalicu neće podizati.
Ostaviće poruku na sekretarici. Tišinu.

Javiće se jednom.
Neće će se javiti.
Ni ona neće odgovoriti.
Nikad ne odgovara na poruke.

Neka ga, neka ćuti i dalje iza okna.
Onog islikanog. I onog drugog koje će islikati.
U uglu zida koji vlaži.

Oponaša san. Virka.
Odlaže ustajanje iz postelje.

Opis brodovlja

Opis brodovlja.
Ne brodovi nego brodovlje.
Lelujava bezvremenost.
Uvijek sam zavidjela pjesnicima
na toj slici svježine što  se sprema da se otisne.
O, kako sam im zavidjela na tom motivu.

Pa ako se, uz to, doda crveni kafanski sto i
bijeli šešir
u sjeni.
I usporeni falš napjeva rezolucije pjesničke kamere.

Mislila sam da na pisanje imaju pravo
jedino poete u lukama Portugala
ili Aleksandriji.

Trenutak nabiranja jedara.
Nedešavanje u čistoj potenciji, potpuno postojanje.

Brodovlje.

Arheolozi  tvrde da se na stijenama iznad doline u koj sam rođena nalaze mermerni stubovi za koje su
nekada, mnogo davno,  vezivali lađe.

Slika brodovlja.

Iz donjeg rakursa, doduše.

Nikad neću pripadati tom sinestetičkom akvarelu.

Bilo bi iznuđeno.
Kao i sve narkotičke vizije izazvane vremenom.