U najnovijoj knjizi stihova, poetesa Seida Beganović objavljuje svoje životno, estetsko i iznad svega po(etičko) djelo. Objavljuje ga mjerom svoje erudicije situiranom, samo naizgled jednostavnom jezičkom strukturom, i uz istovremeni miks nostalgičnim, klasičnim pristupom stihu i modernim mehanizmima tekuće poetske svakodnevice. Njezin vers, uprkos pomenutom, nostalgičnom elementu, izuzetno je prospektivan, dakle optimističan, zagledan u moguća otajstva na horizontu one vječne božanske egzistencije žene – magna matere i žene – gorgone, iz čije krvi je rođen najrjeđi crveni koral poezije. Pjesnikinja destruira u sebi magnu mater, da bi ženski princip ovaplotila u životinji/biljci versa, preko arhajskog, kroz suštinski različito promišljanje datih i onih drugih mogućnosti.
Psihoterapeut, Vladeta Jerotić, kaže da je neuroza dobra prilika za sazrijevanje. U analognom smislu, ko neurozu shvati kao izazov, kod sebe može probuditi „volju, čak ljubav za smisao“. (Neka mi oprosti magna mater, čija je sveta materija satkana od tkiva neuroze):

…I tamo dalje, neuredno nabacani negativi,
„Emocije izvan dosega bilo kakve sistematizacije“,
nerazvijene sličice kojih se plašim,
koje treba srediti.
Sa emocijama treba oprezno postupati
pravilnim ili nepravilnim, bez obzira,
treba biti pažljiv kao sa glagolima
u slavenskim jezicima

I u tematskom i u formalnom nivou ova poezija je konzistentna, stalno i stabilno (uprkos snažnoj centripetalnoj težnji sopstvu) panteistički usmjerena ljubav prema svakodnevnom, prozaičnom. Poetski instrumentarijum kojim je građena kuća uspomena, želja i čežnje, brevijara svakog senzitivno ženskog stvora, sveden je na minimum. Otuda i ona semantička eteričnost, neizbježno smještena među velovima Salome, tog ovještalog sinonima neizbježne lakoće podnošenja, već pomenutog, ženskog principa, koji svaki dobar poeta musculos (krišom) posjeduje u ogromnoj mjeri.
Ovo je rečeno zbog onih, koji prijekim okom gledaju na svaku mogućnost pominjanja (ili, ne daj bože, postojanja) ženskog pisma.
Nadalje, čitalac svjedoči snažnom subjekatskom iskazu individue u kojoj ima ljubavi za sve, po onoj poznatoj humanističkoj premisi da čovjek nije biće za sebe, već biće za drugog. Na motivsko-tematskom planu, svoju neprestanu žeđ i potragu za ljepotom pjesnikinja postiže stihovima neštedimice premreženim metaforama, kroz koje „progovaraju intimni, sasvim intimni uvidi i fascinacije, teško dokučivi za one koji ne znaju pjesnika i njegovu svakodnevicu“. Kao svaki pravi istraživač ona ponire, koliko u svoj duhovni, toliko i za nju ništa manje nepoznat i opsesivan, fizički domen, koristeći onu „arhaičnu formulu koegzistencije žensko-muških atributa, u božanskom jedinstvu ili u savršenom čoveku“. Uz čudesno lijepu imaginaciju, kojom je oplemenila/retuširala svoju erudiciju, njena svakodnevna iskustva postaju univerzalna. Mnogo je, u ovoj nevelikoj poetskoj zbirci, utrošenih riječi i tople emocije, na čemu i leži predmetnost njene poezije. Igra smrti i erosa postaje kompleksna i samo eukolijski pogled pomaže subjektu da se potpuno ne izgubi u objektivnom realitetu, koji nemilosrdno zatrpava svojom besmislenošću.
Stih, dakle, jeste zatočnik ove pjesnikinje i njen sve snažniji realitet, kao jedna od mogućih/željenih polifonijskih stvarnosti. Emotivno-kognitivnu spoznaju, ne da je moguće (Seidina je preporuka), nego je nužno potražiti na mjestima kakva je planina Rila u Bugarskoj, utočište gnoze, zavičaj Orfejev, mjesto gdje je sv. Luka liječio stihovima… i gdje je „Euridika bar imala šansu“. Konačno, duhovni preobražaj se i dešava na planini Tabor.

…Rila, Kropotkinovo prisustvo u Sibiru, voda u tekiji,
kapljica sunca na sredini čela,
Aristotelova kategorija veličine, stol veliki, od čamovine,
neko drugi potpuno gol na čistini, narastajuće bezumlje,
strop, da nije ravan i  šest hiljada jezika, od kojih ni jedan
nije savršen…. svemu tome srce je graničnik!
–    rekla je Seida.

Prisustvo ovih, ovlaš nabačenih književno-filozofsko-poetskih referenci, odvlače
recipijenta na mjesta toliko fantastično-prozaična (svakodnevna), da se već u toku                               čitanja, oči same počinju širiti u potrazi za svakodnevno previđanom ljepotom.
Ti, kao i svi drugi pojmovi i mjesta na šaru zemaljskom, dovoljno su dobri da se, prvo pjesnikinja a onda i čitalac, zamisle nad sveukupnošću svoje egzistencije, nad svojom ženskom, ljudskom i umjetničkom ostvarenošću. Sopstvo postavlja pitanje na koje nema odgovora, a ako ga i nađeš – vlastita glava je nagrada. Srce ti neće trebati. Ergo, ne traži -jer bi se mogao naći!
Dakle, poetski subjekt je ekspresionistički fokusiran na svoj emotivni i socio-psihološki status. A opet, ako je osnovna intencija ekspresionizma intuitivna mogućnost dosezanja Apsoluta i težnja bića da sebe saopšti drugom, onda je ova poetika primjer uspješne sinteze duhovnosti i njoj neminovno pripadajuće tjelesnosti, odnosno, „nervnog“ i „impulsivnog“, izraza koje je uveo Rastko Petrović, govoreći o snazi realističkog zapažanja. Ta Rastkova „snaga“ ovdje se na izvjestan način javlja kao graničnik, sačinjen od materijala racionalnog i naglašene erudicije, a protiv emocije i kreativne, zaumne mistike poetskog stvaranja. Suočeni smo sa stihom koji ne predstavlja besmislen čin nastao ritualnim udaranjem po žicama poetskih instrumenata, vješto podešenim samo za opsjenu ionako rijetkih čitalaca. Okrepljujuća svježina duboko ličnih a opet univerzalnih slika, vraća vjeru u poeziju. Pjesnik jeste opčinjen magijom riječi, ali samo toliko da im dozvoli cvjetanje, diskretan miris, zvukove iz dvorišta, lepršav oblik, pa i mogućnost da se oglase čak i svjetlošću… U ovoj poeziji pulsira sam život, izvirujući kroz brojne epifanijske slike koje ga prekrivaju poput Aurore Borealis, na sjeveru dovoljno udaljenom od srca, a opet, dovoljno blizu da bi se osjetile ledene iglice u grudima i nebeske vatre ispod očnih kapaka.
Iz ne tako malog poetskog galimatijasa, koji vlada našim štokavskim regionom, Beganović se elegantno izdvaja svojim inventivim pogledom na svijet, što njen stvaralački domet čini evidentno uspješnim i nezaobilaznim. Poezija malih stvari, misli koje prolijeću poput leptira, ljubavi koje su uvijek mogle biti i nešto više, ideje dostatne i za veliku književnost, situiraju njezin angažman u prostor u kome se „ne može mjeriti sa bogovima, ali se može boriti s prazninom koju su bogovi ostavili za sobom“.
Ako pažljivo pratimo jedva vidljive signale izuzetnog poetskog senzibiliteta, nije teško zaključiti da naslovna pjesma Graničnik, nikako ne može biti ključ za, samo naizgled, širom otvorene dveri ove knjige:

…razlika između života i smrti je
u mekoći…
i gustini…
Život je mek,
a smrt…
gusta

S. B.

Puteno „mekan“ dioniziski princip, vođen podsvjesnim, putuje na planinu Rilu, da bi u prostoru arhajskog, budući tako blizak smrti/vječnosti, potražio svoj lik u somnabulnom, beslovjesnom plesu derviša, ispod gustog neba. Okrećući se, ti mistici okreću svaki list u Knjizi života, a time i čitav svijet i svaku istinu, čija druga strana pokazuje mekan trbuh znanja premrežen žilicama, kroz koje kola krv i struji sam život. U stalnom kretanju, u dodiru jednoga sa onim drugim, u nepristajanju na racionalistički duh modernog vremena, a na uštrb odbacivanja individualnosti i vlastite dehumanizacije, i poetesa se okreće, ali svojoj lirskoj suštini, ne dozvoljavajući „filozofiji ništavila“ da prodre u njezin estetski i etički habitat. Oboženje svega ljudskog skoro da je na liniji principa. Pjevanje životu poprima ekstatičnu snagu.
Snažno poetsko sopstvo svako malo izranja iz materije, tako da ni pjevanjem, ni vrlo sugestivnim proznim redovima, ona ne može zapretati sebe, zatočenicu Erato, samu među drugima koji, po Sartru, „možda jesu a možda i nisu Pakao…“. Šarolikim manifestacijama životnim, poetesa pristupa plaho kao srna, začuđena ali neuplašena, širom otvorenih očiju, srca otvorenog za svaku ljubav. Jer sve je puno značenja, čije poimanje ovisi o spremnosti čula za novo viđenje svakodnevne perspektive, „osakaćene“ slijepom mrljom skoro ritualno patetične svakodnevice. Posvećenom i radoznalom oku ovom knjigom se, u svojoj najsnažnijoj potenciji, otkrivaju tajni životi stvari „i na nebu i na zemlji…“

Bojan Bogdanović