Pričaću o slučajevima
koji nemaju značaja za moj život
ali liče na slučajeve
iz tuđeg života koji imaju značaja.
O rastancima.
Na kolodvoru. Svakako.
O ljudima. Na balkonu.
Ljetovanju. Na ostrvu.
Muškarcima koji su me voljeli.
Ili izdali.
Prijateljima koji su uspješni.

Sve tako neke besmislice
oko kojih se smisao priviđa.

Ne bih voljela da mi se tajne raskriju.

– Traženje smisla je nastojanje
da budemo neko drugi da bi pripadali jedinstvu!-
reći ću kada me nešto upitaju.

Oni će klimati glavama.
Oni, ne ja!

Ja ću ih gledati s blagošću u očima.

LOŠ DAN, KIŠA

Loš dan. Kiša.
Loši dani su stvoreni za donošenje odluka.
– Od predatora iz mora
čovjek neka ni ne pokušava da se brani.
Treba da bude miran i nepomičan –
govorio je moj otac.
Bio je mornar tri godine.
Putovao je svijetom.
Od Istre do francuske luke Tulon,
niz Sredozemlje,
duž afričke obale,
kroz Suez, u Indiju, Kalkutu,
i nazad u Jadran.
– S predatorima s kopna čovjek ima šanse –
ponavljao je.

Djeda je bio lovac.
I jahač, imao je lipicanere.
I on je putovao svijetom. I bio mudar.
Ja, kćerka i unuka, nemam vozačku licencu.
Ni za more ni za kopno.
Imam njihovu krv.
A ne znam da se orjentiram.
Ako ne pada kiša.
Na kiši sjedim nepomična i mirna.

Nije dobro.
Beskorisna mudrost
I loši dani.
Dobre sam potrošila.
I nije važno ako sam plijen.
Loši dani su dobri.
I kiša.
I odluke.

Na putu

Da mi je tri obična dana.

Da budem jedno sa svijetom.
Ni nedobra ni nelijepa ni neistinita.
Obična. Ja.

Treba da se vratim kući.
Imaju li žene kuću?
Kada odu – gdje se vraćaju?

Treba da odem iz ove zemlje!
U kojoj svi viču na mene.
U bolnicama, u školama, u sudovima, teatrima,
U hotelima, na kolodvorima.
Najteže mi je kad mi viču iskosa
na desno uho: ne mogu da prođem kroz zemlju.
Kako da budem tada jedno sa svijetom!?

Ako se žene,
kojima u ovoj zemlji trguju,
uhvate za ruke
napraviće kolo
od glavnog grada do granice.
One žive linearno- i nigdje.
Niko ne čuje kada viču na žene.
Radi Zenonovog paradoksa.

Vrijeme je pokvareni mehanizam
kojim se brišu nemili događaji.
Samo to.

Da mi je samo tri obična dana.

Da sve zaboravim.

Žene nemaju kuću.
Imaju matericu. I sjećanja.

Jedino u čemu se razlikujemo
jedna od druge su sjećanja.
I ljudi su ponekad žene?

Tijelo pamti.

Pod klavikulama su
Izdaje i ljubav.
Ispod desnog plućnog krila
Paralelne projekcije grijehova.
Djeca su u alveolama.
Ispod pregiba grudi su snovi.
I tako – sve do zglobova ruku.

Samo ruke ne pamte.
I drže nas na okupu.

I tako sve do zglobova nogu.
Samo stopala ne pamte.
Da mi je tri obična dana.
Da stanem na noge.
Treba da odem iz ove zemlje.

Do kada će trajati svijet

Do kada će trajati svijet?
Do tada dok nas služi čulo sluha.

Napolju – debela kiša.
Nemam svoj omiljeni dan u nedjelji.
Nemam ni svojih četrdeset dana za bilo što.
Kiša ne prestaje.
Imam samo ovaj natopljeni svijet.
I kiša povrh njega. Iz ničeg.
Pada.
Imam opne unutar uha,
između palca i kažiprsta na ruci.
I, kao 6,6 odsto ženki
hominida  na planeti, opne imam i
između  drugog i trećeg prsta na nozi.
Pamtim pluvijal.
Romorenje kose na površini jezera,
pliskanje golicavih oblutaka
pod stopalima u mulju,
plač lamantina, svađe ptica…
Pamtim sve zvuke vode.
Opnama zakržljalim. Osluškujem.
A mogu da prekoračim ogradu balkona.
Jedino u čemu je, u odnosu na svog mužjaka,
ženka hominida nenadmašna –
je plivanje u daljinu.
U tome je nenadmašna i u odnosu na sve
kopnene sisare.
Mogu da skliznem u vodu
I plivam.
U daljinu.
Do kraja svijeta.

Enterijer                 

Vrata – teška od orahovine,
s mesinganim kvakama.
Pod od dasaka, s nanosima sivozelene boje.

Strop – da nije ravan.
Poluzaobljenih greda
kao kod pasaža u uličicama,
koje vode prema trgovima.

Knjige u seharama. I po podu.
Bez polica.
Sto veliki, od čamovine.
S kompjuterom.
Stolice kao kod Van Goga.

Peć na drva.
Nije baš ekološki.

Postelja uska, tvrda, kao u kardinalskoj sobi
franjevačkog samostana pored Sarajeva,
čija sam gošća jednom bila.
Sa isto tako uštirkanim navlakama
preko teških jorgana.

Na tamno crvenom plakaru kestenje
i zimske jabuke – lederice.
A u plakaru- haljina moje majke za ples,
iz šezdestih. Tamnoplavi saten
posut zlatnim tačkicama koje iščezavaju.

Jedno ogledalo
s velikim izrezbarenim ramom.
Moje.
Da me ne odražava
niti objašnjava,
tek ponavlja.

I prozori.
Mogu biti i naslikani.
I toliko.

Samo toliko da imam
i zovem svojim domom.

Ili ništa od toga.

Ništa.

Tek jedan prag.

Moj prag.

Parče drveta između mene i svijeta.
U

Nevidljivo neka ostane tamo gdje jest.
Raščulo se to o tajnama. I svi pišu.
Ispilio dualizam, trlja očice i zijeva, a publika,
već nestrpljiva, u sali čeka prve replike.
I svi pišu, ni- manje-ni -više – upravo o tajanama.
U!
A sve tajne mogu da se smjeste u jedan jedini znak.
I sve nevidljivo.
U znak ” U”.
U je u-stvo.
Napisaću i ja jednom tu knjigu.
Imaće u njoj, kad je otvoriš, jedno slovce.

O perfektnosti

Oh, kako samo divno starim!

Iz godine u godinu
moji podočnjaci su sve više poljski!
Ispod očiju imam neodoljive poljske konuse!
Što više starim – sve sam više Poljakinja.
I sve jezike govorim s poljskim akcentom.

Zato ne mogu da se zaposlim.
Traže mi ‘English perfect’
Naravno to nisu Englezi koji mi to traže,
To su neki moji sunarodnjaci,
ali srećom to su sve manje,
jer sve manje ličim na njih. I na bilo koga.

U povjerenju:
-Ne uspijevam da dobacim
ni do jedne grupe za identifikaciju.
Zaglavila sam u sad-i-ovde
gore nego Kropotkin u Sibiru,
s Kropotkinovom teorijom solidarnosti.

Toliko od moje druželjubivosti.

Nije fer da se od šest hiljada jezika
jedan jezik smatra perfektnim,
ili savršenijim od drugog.
Na intervjuu za posao sve manje mojim sunarodnjacima
kažem da poljski akcent sve jezike čini perfektnim.
I poljski podočnjaci one koji ih nose.

MOJA VEDRINA JE MOJA AMBICIOYNA MAJKA

Moja vedrina je moja ambiciozna majka.
Nijema je.
Ne mogu je optužiti
da me njen glas iritirao kod buđenja,
ili da je tokom ovih godina
bila predvidiva intonacija njenih pridika.
Ipak se ne plaši od mene
onako kako se majke, sve više, s vremenom,
plaše svoje djece.
Ja sm rodila svoju majku.
I ona je izbrala da bude moje dijete
i majka i dobra vila pored uzglavlja.
Moja vedrina- dar i kazna.
Nikako da se umori od mene, i ni od sebe same.
Moja vedrina, moja ambiciozna majka.

Graničnik

Danas mi je srce slomljeno više nego obično.
A juče sam tako lijepo napisala :
“Srce je graničnik.
Beskraja.
Tijelo ima oblik želje.”
Lijepo sročene misli lako postaju uvjerenja.
A uvjerenja poslije lako usvojimo kao istine.
A istine slijedimo- kao upustva.
I kada prestanu da budu korisna.

Srce mi je danas slomljeno.
Više nego obično.
Beskraj me vreba.
Gladan.
Neka.
Srce mi je toliko slomljeno.
Ne marim nizašta.

Milost parenja

Dva puta sam umrla.
Sada imam vremena na pretek.
Jedna smrt mi nije bila dovoljna.

Brine me samo paradoks postojanja.
Biće mi je oba puta postalo stvarnije.
Riješila sam problem temporalnosti.
Ali- ne i subjektiviteta.

Trebalo je da rađam.

Ne samo dva puta kao do sada.
Nego da isturim ikru i zagušim okeane.
I poslije sama da je oplodim Jezikom.

SeIda

Linije njegovog bedra u imenu žene.
U jedinom  instinktu koji nije ustupio mjesto nagonu.
I dlijeto drvodjelje  u šarenu maramu skriveno.
Milost inicijacije prije parenja.

Ne mogu ovako više.

Volim svoje hetetske bokove
i prefiks kolonizatora u imenu.
Što me od uzorne odvaja i nosi u visine.

AUGUSTOVSKA PJESMA

U augustu sam bila uvijek njegova.

Na Ide je jednom zamalo izgubio glavu.
Poklopio ga je Artemidorov splav.

Nikad nisam otišla na rijeku s njim.

Ali sam ga gledala iz vode
u kojoj bih se tog ljeta nastanila.

I naučila sam da nema razlike
između voajerstva i preljube.

Sudskom parnicom, poslije razvoda,
dobila sam nazad svoje djevičanstvo.

Evo, me ceptim među trskama,
dok cestom prolaze kola
natovarena djeverušama i grožđem.