Očekivali su starčeve riječi. Onda se vrač obratio ljudima: „Ovo nije prvi put da se u ovom selu pojavio mrtav slon. To se događalo više puta u davnim vremenima, ali je sjećanje na to izblijedilo. Kada se zadnji put slon pojavio u našem selu svi su se ljudi povukli u planine. Možda se slon i mogao, udruženom snagom svih ljudi u selu, odvući negdje daleko u polje i zakopati, ali tada bi selo pogodila strašna božja kazna. Mi ne smijemo postupati drugačije. Zato vam svima kažem da se odmah počnete spremati za dugi boravak u planini. U selu ne možemo ostati duže od nekoliko dana, jer će slon početi da se raspada, a tada će čitavu ovu malu dolinu ispuniti pakleni mirisi lešine koja truli. Zato se odmah spremajte za povlačenje u planinu, gore visoko u stijene, gdje se nalazi pećina s kostima našeg sveca.“

Među ljudima je najprije zavladala histerija i plač. Onda su se svi počeli žurno razilaziti kućama. Prostor oko slona je ostao prazan.

Oko podneva, kada je sunce najjače pržilo, ljudi su se počeli skupljati pod brdom. Sa sobom su vukli tovare, stoku i živinu. A psi, pušteni sa lanaca, odmah su napravili čopore. Vrućina je bila strašna, jer je bio vrhunac ljeta. Stari vrač je poveo kolonu uz brdsku stazicu prema šumskom rubu. Kada su počeli zalaziti u šumu, čulo se pucanje granja, a onda su nestali iza šumskog ruba i sve se u selu utišalo. Nije se mogao čuti niti jedan jedini zvuk, čak ni dašak vjetra.

Tada se začula lomljava granja, visoko u krošnji drveta, kraj seoskog puta. Potom se niz usko deblo na zemlju sklizao jedan dječak. Taj je dječak bio cigansko siroče. Njega je jedne zime ciganski karavan tajno ostavio u tom selu. Otada je bio seoski sluga, svim ljudima kojima su njegove usluge bile potrebne. Ujutro je vodio stoku na pojilo, preko dana radio u njivi ili pomagao oko branja voća, dok bi predvečer pomagao oko utjerivanja živine.
Taj dječak nikome nije pripadao, već je rado služio svima. Možda se i zato njega niko nije sjetio pri napuštanju sela. Zasigurno je i njemu bilo mnogo zanimljivije da ostane u selu i posmatra šta će se dogoditi sa slonom.

Prvih dana je dječak živio u izobilju. Godina je bila rodna, pa je u baštama i na drveću bilo mnogo tek prispjelih plodova.

Predvečerja bi uvijek dočekao sjedeći na ogradi i posmatrajući mrtvog slona na putu. Noć je provodio u gnijezdu od granja, u krošnji drveta. To je činio zato što mu je uvijek bilo draže da spava pod vedrim nebom, ali i nije mogao spavati na zemlji, jer su se noću iz šuma u selo spuštali vukovi. Prvih noći ih je posmatrao na mjesečini. Kružili su mirno oko slona i oko stabla na kojem se nalazio, zatim su ležali na seoskom putu. Nakon klanja preostale živine uvijek bi se skupljali u blizini slona, kao da su osjetili da im je njegovo prisustvo omogućilo silazak u selo.  Kada ih je posmatrao, tako, izbliza, nisu mu se činili nimalo strašnim, kao što je to bilo kada su se zimi okupljali oko šumskog ruba i čežnjivo gledali prema selu. Oni su sada postali gospodari toga sela. Sad više niko nije pucao na njih, niti im je postavljao zamke. Onda se počelo događati nešto radi čega su vukovi prestali da dolaze.

Dječak je jednog jutra primijetio da se selo mijenja. Iz slona su počeli izlaziti tečni slatkasti mirisi od kojih je osjećao gušenje i mučninu. Kako je vrijeme odmicalo, mirisi postajali sve snažniji. Nikada ranije nije osjetio takve mirise. Ti su mirisi bili opipljivi, a čak je i osjećao da mu se lijepe za kožu. Zato je najtopliji dio dana provodio u buretu ispunjenom vodom. Nastupili su dani kada je svakodnevno povraćao. Mirisi koji su isparavali iz slona bi mu smučili sve što je preko dana pojeo. Povraćao je kašu od krušaka, nedozrelih šljiva i povrća iz bašte. Bio je blijed i vidno je smršao. Na kraju je sve to prestalo. Navikao se na tečne mirise slona, pa su mu postali poput zraka. Čak je i izgubio osjećaj da udiše tečnost. Na mjesečini je tekući zrak iznad slona imao ljubičaste nijanse. Sam mjesec i zvijezde na nebu su bile ljubičaste. A na suncu u podne je bio bezbojan, ali toliko gust da pogled kroz njega nije mogao proći. Noću je dječak često imao halucinacije, jer ga je tečni zrak omamljivao. Često nije mogao razdvajati šta je stvarno, a šta je rad njegove mašte.

Posmatrajući sfere sa ljubičastim nijansama iznad slona, dječak je u njima sve češće počeo zapažati fluidne slike. Te slike su mu bile nepoznate, čak toliko da nije mogao povjerovati da nešto takvo može postojati. U tim fluidnim slikama, koje su svakog trenutka mijenjale oblik, prepoznavao je mnoštvo ljudi bez lica, sa osjećajima straha, panike i užasa. Uvijek su gledali prema gore ili su gledali u zemlju. Onda je zapažao mnoštvo puteva. Na tim putevima su ležale crne sjenke sa slonovim otiscima. Gledao je i borbe slonova, kao i parenje i rađanje novih slonova. Oni su živjeli u drugačijem svijetu od onoga koji je dječaku bio poznat.

Čak i kada je spavao, svuda unaokolo je bio tekući zrak ispunjen slikama. Sanjao je i da potrubuške leži na slonu. Njegova tvrda koža se rastakala u mnogo obojenih slika koje su se miješale u dubini. Osjećao je i da se njegovo tijelo rastače u obojene slike strahova i patnje. Među njema je vidio i svoja prva sjećanja, roditelje, smrt sestre i sahranu na mećavi. Čudilo ga je zašto u tom stranom, potpuno nepoznatom slonu vidi vlastita sjećanja i zašto se ona miješaju sa onim što iz njega izvire.

Tekući zrak se širio iz dana u dan čitavim selom. Ono je sada bilo potpuno mrtvo. Ni jedan dašak vjetra danima nije zanjihao krošnje drveća niti su iznad sela prolijetale ptice. Kao da se to selo odvojilo od ostatka svijeta. Seoskim putem više niko nije prolazio. Sada su putnici putovali tim krajem s druge strane planine, jer je brzo planuo glas o mrtvom slonu.

Prošlo je mnogo dana od kad se pojavio slon i dječak je izgubio pojam o vremenu. Više nije živio prema smjenjivanju dana i noći, već je tekao u fluidnim slikama. Plodovi i lišće na drveću mu nisu govorili o vremenu, kao ni položaj sunca na nebu. On je sada vrijeme mjerio prema slonu. Slike su se mijenjale onako kako se slon topio i smanjivao. Već su se na nekim dijelovima tijela mogle vidjeti slonove ogromne kosti. Tečni mirisi više nisu bili toliko gusti.

A onda se jednog jutra probudio s osjećajem duboke jeze. Sve oko njega kao da je na neki nejasan način postalo drugačije. Sve je oko njega bilo čisto, a i njegova su sjećanja postala čista. Više se nisu izobličavala isparenjima iz slona.

Osjećao je nemir i često se prisjećao vremena kada je putovao u ciganskom karavanu. Nešto je u njemu govorilo da je kraj ljeta blizu i da je u toj jezi predosjetio jesen.

Od slona je ostao samo kostur i suha, skorena koža. Sada je na putu ležao spljošten i više nije bio tako strašan. A posljednje ostatke slatkastog, tečnog mirisa je jedne noći odnio iznenadni vjetar. Krošnja iznad dječaka je zašumila i on je opet osjetio strah i mučninu.

Ubrzo je stigla i prva kiša. Dječak se sakrio pod jednu strehu. Više nije mogao spavati u gnijezdu na drvetu, jer je tamo bilo mokro i klizavo. Znao je da će se s prvom jesenjom kišom iz planine vratiti stanovnici sela. Strahovao je da ne saznaju da je ljeto proveo kraj mrtvog slona i da ga zbog toga ne otjeraju ili kazne. Zato je dobro osmislio način na koji će se sakriti, a potom pojaviti među ostalima, kao da je sve vrijeme bio sa njima.

Narednog jutra se u šumi na brdu čula galama; ubrzo je kroz šumski rub provalila gomila ljudi; hodali su bez ikakvog reda. Dobro sakriven, dječak ih je posmatrao. Nikoga nije mogao da prepozna. Zarasli su u kose, odjeća im je bila u krpama. Podsjećali su ga na bezoblična lica koja je gledao u fluidnim slikama. Mnogi su u nosilima teglili svoje mrtve, umotane u plahte. Kao da su se seoski ljudi podijelili u dva tabora. U hodu su jedni druge psovali i vrijeđali. Uskoro su svi pristigli u selo. Dječak je načuo da je u planini umro stari vrač i da je tada izbio sukob među stanovnicima sela. Mnogi su u tom sukobu i stradali.

Trebalo je proći mnogo vremena da se život u selu obnovi. I dalje je postojala nesloga i napetost između ljudi. Počela se širiti vijest da je cijeli događaj sa mrtvim slonom u stvari lažan i da su ljudi iz susjednog sela, tajno tokom noći, u njihovo selo dovukli mrtvog slona. Mnogi su povjerovali u to. Ako bi nekim slučajem pastir iz susjednog sela, s druge strane planine, bio viđen sa stadom ovaca, ljudi su galamili na njega, a djeca su ga gađala kamenjem.

I pored toga što su se selom širile takve glasine, niko se nije usuđivao da prekrši volju mrtvog vrača, niti je iko imao hrabrosti da skloni slonove kosti. Njegov skelet je i dalje ležao na sredini puta. Svi su se ljudi u selu pravili kao da slonove kosti i ne postoje.

Ograde oko puta su sklonjene, pa su napravljeni putevi koji su zaobilazili slona, kako bi život u selu mogao teći kao i ranije. Međutim, strah koji je prouzrokovao slon je uvijek bio prisutan, ali su ljudi sve rjeđe željeli o tome da govore. Sve bi čak i bilo jednostavnije da slonove kosti i dalje ne leže na sredini sela. Tada bi sve te događaje mogli lakše zaboraviti i preboljeti. Ali uskoro su se svi privikli na to da je slon i dalje tu, onako kako se ljudi navikavaju na svoju bolest. Na neki je način taj slon srastao sa selom, postao dio svih.

Dječak je nastavio živjeti onako kako je njegov život tekao prije dolaska slona. Niko nije saznao da je on ostao u selu. Kad god bi neko u njegovoj blizini počeo razgovarati o vremenu kada se boravilo u planini, dječak bi pretrnuo od straha da ne posumnjaju i ne saznaju da je on bio kraj slona. To se događalo vrlo često, stoga što je slon bio u mislima svih ljudi, čak i onda kad se o tome nije otvoreno govorilo. I baš zato što je svim ljudima slon bio toliko važan, njegov strah je postao velik. Njegov strah je bio baš onoliko velik, koliki je bio strah ostalih ljudi, pomiješan sa mržnjom prema slonu. A jedini se dječak nije bojao slona. Ipak, morao je da strahuje od tuđih strahova.

Dječak je čak ponekad osjećao i gađenje prema tim ljudima, ali je uvijek nastojao da taj osjećaj potisne ili pretvori u nešto drugo. Oni su mrzili slona zato što je izmijenio njihove životne navike i zato što je prouzrokovao toliko nesklada u selu. Ali je dječak znao ono što se niko od njih nije usudio da sazna. Svi drugi su mrzili slona, iako im on, sam po sebi, nije učinio ništa loše. Njegova je pojava samo izazivala reakcije, a nesreća sela je potekla baš otuda.

Onda se jednoga dana dogodilo nešto toliko neobično da je među ljudima na kratko ponovo zavladala panika, kao i onoga jutra kada je u selu osvanuo slon. Bilo je predvečerje i seljani su dnevne radove privodili kraju. Tada se začulo nešto što podsjeća na udaljenu grmljavinu. Ti strašni zvuci su postajali snažniji. Ljudi su se zatvorili u kuće i osluškivali sa prozora. Tada je selom protutnjalo krdo od desetak mladih i snažnih slonova. Nisu se zaustavljali, već su samo prošli kroz selo. Svako ko ih je vidio, imao je osjećaj da se oni dugo vremena nisu zaustavljali, da se čak i ne mogu zaustaviti, nego da će tako juriti dok ih ne stigne smrt. Možda će i oni uginuti u nekom udaljenom selu, među planinama. Ali to vrijeme je daleko, jer su bili u punoj snazi. Kosti uginulog slona su pretvorene u prah prolaskom krda. A onda je prva kiša sprala prah s puta. Od slona više nije bilo ni traga. Ljudi su se i dalje bojali nagaziti na mjesto gdje je ležao slon. Ali kada je na to mjesto pala prva konjska balega, potisnuli su svoj strah i sve je poteklo kao i ranije.

Prolazile su godine i sjećanje na slona je blijedilo. Dječak je i dalje radio kao seoski sluga. Zbog seoskih običaja mu nisu dozvoljavali da napravi kuću i živi kao i drugi ljudi. On čak i nije imao želju da živi ravnopravno sa seoskim ljudima. Mjesto sluge mu je davalo zaštitu, jer je slon postavio zid između njega i drugih ljudi u selu. Uvijek je maštao o bijegu i putovanjima. A najteže mu je padalo to što mora da robuje tuđim strahovima. Nečujni prolazak ciganskog karavana je zapazio jedne noći, dok je po mjesečini besciljno lutao selom. U prvom trenu mu je ciganski karavan, obasjan blijedom svjetlošću, izgledao nestvarno, pa je pomislio da je to san. Konji su lijeno vukli zaprege, a kočijaši kao da su spavali. Izašao je na put, posut šljunkom koji je svjetlucao na mjesečini, i zaustavio dva bijela konja na čelu karavana.