Značenjska složenost, kao neizostavna mirođija ove petit delikatese, zatim slojevitost, elipsa, oneobičavanje i svojevrsna otkačenost rakursa, paradoks, nedorečenost, ironija na granici cinizma, groteska, hijazam, antiteza, emfaza, dakle pravo obilje semantičko-stilskih postupaka, fenomen je koji „malom tekstu daje veliku snagu“ (što reče antički dr. Galen o Hipokratovom aforizmu). Mnogi od najvećih filozofskih i književnih umova svijeta izmjerio je svoju zrelost zahtjevnom mjerom – aforizmom. Bili su to, još od II vijeka stare ere: Juvenal, Lukilije, Tacit, pa u novije vrijeme Bekon, Paskal, Labrijer, La Rošfuko, Niče, Dekart, Gete… Ingenioznom, duhovitom Karlu Krausu zavidio je i sam Krleža.
I na kraju, „poslednji ali ne i zadnji“, Jerži Lec, genijalni Poljak koji je postavio standarde i čijim duhovnim bogatstvom su se nadahnjivali (i još češće ga potkradali) mnogi, a on je i dalje ostajao bogat.
Zna se i da je naš nobelovac Ivo Andrić izuzetno poštovao aforizam kao formu koja najbolje sublimira svekoliko iskustvo i znanje ljudsko. Naravno, uz nužan lični pečat „etike i leksike“, čime se i sam, u poslednjim godinama života, napajao iz Geteove knjige aforizama. Na svaki maliciozan pokušaj razgovora o piscu i naciji, Andrić bi, kao ovlaš, citirao Getea: „Nema nacionalne umjetnosti i nacionalne nauke“, usput dodajući kako se radi o sentenci izrečenoj čitavih 100 godina prije pojave Hitlera.
Zajedničko svim ovim velikanima filozofsko/književno/etičke vertikale, po riječima dr. Esada Bajtala, naprosto je mentalni refleks na paradoksalni ustroj ljudskog svijeta, u kome nerijetko caruje ono nisko, blesavo i podljudsko, na koje aforističar, ne samo da ne pristaje, nego ga, u svom kritičkom odmjeravanju, neće i ne može da prećuti. Vjerovatno otuda potiče snažna, nesvjesna potreba brojnih pisaca da postanu dijelom duhovno/kritičkog kontinuuma naslijednika jansenističke misli, koja spaja stoičku filozofiju sa najstrožim hrišćanskim moralom i koja postavlja najviše moralne zahtjeve jer nema iluzija o ljudskoj prirodi.
Na turbulentnoj ex jugoslovenskoj sceni još uvijek se igra tragikomedija tribala, čiji kraj je teško i naslutiti. Lice zla je sasvim obično te ga je, skoro pa nemoguće, prepoznati. U našem infantilnom društvu, koje je oduvijek bilo pod hipotekom viška istorije, kolektivni identitet sasvim legalno i legitimno vrši presuru nad pojedinačnim. Na najplodnijoj od svih, balkanskoj psihijatrijskoj „njivi“, vršljaju brojni sumnjivi autoriteti etičkog „viđenja“, tako da je ono što dominira domaćom nazovi-satirom, uglavnom najjeftinije među prizemnim igrarijama duha. U skladu sa rečenim, a na izvjestan način i svodeći svoje, žanrovski slojevito, razuđeno i veoma opširno djelo, Mahmutefendić se okreće kratkoj, eliptičnoj formi aforizma uz, samo njemu svojstveno, programsko pitanje – kako napraviti gramatiku šutnje?
U njegovim mnogobrojnim stihovima, pričama, čak i putopisu, neizbrojiva su mjesta lucidnih opservacija začinjenih onom finom, majstorski doziranom delicijom ironije, koja je, sa godinama autora, sve više prerastala u crnohumorno, najavljujući neminovno rađanje vrsnog aforističara. Za razliku od poluteške kategorije poezije, Kemal Mahmutefendić, kome inače savršeno odgovara definicija egzistencijalnog mislioca (aforističar po defaultu), uspješno se nosi sa teškom kategorijom satire, hranjenom pravim bogatstvom semantičko-stilskih instrumenata. Svoj kritički pogled na svijet hipokrizije autor je fokusirao na tabue i predrasude, glavne uzročnike sve dominantnije otuđenosti modernog čovjeka. Kako bi svijetu pokazao njegovo pravo lice, satirik u pjesniku priuštio je sebi zadovoljstvo i prokletstvo skidanja koprene sa konvencionalne svakodnevice, služeći se novim, originalnim tumačenjem – prevrednovanjem ustaljenih fraza i izreka, ovještalih izvornika ove rijetke književne vrste. A to lice Gorgone/zla, pohlepe, laži i svake druge obmane, moguće je doseći jedino zahvatanjem sa samog dna ljudskosti, čiju dubinu jedva da je zagrebao i sam veliki „dušebrižnik“ i purgator podsvijesti, Frojd. Snažna želja pred zidom neostvarenosti rađa frustraciju a time i sav njen nakot licemjerja, oholosti, mržnje, egoizma, podvale, sujete, mizantropije…
U pravoj poplavi aforističara kojima je jalova dovitljivost jedina vrlina, a koje je, ni krive ni dužne, proizvelo današnje smutno vrijeme, Kemal Mahmutefendić zalazi iza formalne logike jezika, uspješno pokazujući razliku između napisanog i onoga što bi pisac htio da kaže. Jedna od njegovih nezaobilaznih tehnika jeste i analitički pristup semantičkoj slojevitosti teksta, kojim aktivira metaforičko/simbolička sadejstva, nužna u rađanju novih značenja. Pretpojmovnom teksta koji obrađuje, on nužno suprotstavlja svoje pretpojmovno, kreirajući tako potpuno novu dvoznačnu realnost, kao još težu pretpostavljenu glavolomku.
Gledajući život samo kao lošu dekoraciju, a budući poštovaocem učenja klasičnog filologa Bahtina, koji je govorio o sposobnosti pojmova za „metafizički ples“ kroz sagledavanje iz više uglova, Mahmutefendić, do skrivenih/mogućih značenja dolazi korišćenjem principa pažljivog filološkog iščitavanja, u kome svaki pojam ima svoj rodoslov, pretke i potomke, pobočne linije pamćenja, znanja i predskazivanja teksta, uglavnom zatrpanog naslagama svojevrsnog glosara tuđica, kovanica, složenica i svih mogućih izama. Razobručiti takvo jezičko obilje a potom mu dati novu formu i smisao, mehanizam je kojim dobar satiričar skida koprenu sa a(moralnih) društvenih tabua, dekonstruiše ih, slovo po slovo, znak po znak, da bi iz pomenute, široko rasprostranjene negacije humanosti, promovisao afirmaciju potisnutih vrijednosti.
Crnohumorne Mahmutefendićeve misli/presude, kao nožem odrezane, ne daju ni tračak nade malom čovjeku. Iza svake satiričareve rečenice, skoro kao dogma, stoji krivica postojanja. Predočenim redovima nesumnjivo provijava dijalektika krivice, a poruka koju autor šalje čisto je beznađe – Niko nije nevin!
Bojan Bogdanović
