ULOMAK IZ ROMANA JEBAČI RUMENE KADULJE       

Prozvali su me.
Kole i ja smo se popeli u svoj kut. Od te silne treme zapeo sam za konope dok sam ulazio, tako da sam opet zamalo opleo po podu kao kad sam spašavao onog Turopoljca. Ušao sam u ring i sjeo na stolicu. Nisam ni pozdravio publiku, jer tko se toga mogao sjetiti? Kole je uzeo kacigu i namjestio mi ju. Prozvali su mog protivnika. Kad su se popeli vidio sam da se radi o nekoj gromadi od 2 metra i sigurno preko 100 kilograma. Tako sam ga barem ja procjenio. Uz to je bio u nekoj mornarskoj majici, na kojoj je pisalo; ‘više veslača, manje pušača’, a koja mu je zbog tih poprečnih pruga još više isticala ramena, koja su ionako bila nevjerovatno široka. Nisam mogao vjerovati koga me zapalo (poslije ću saznati da se tip iz vaterpola prebacio na kick-boxing i da je to bila tajna tih njegovih širokih ramena).
Ono, gledao sam k’o budala i mislio se; ‘Isuse, koliki, je, razvalit će me!!!…’ Ali, u isti mah sam pomislio; ‘Ko ga friga! Šta je tu je!’ Jer, rekao sam; u našem sportu nema mjesta kuknjavi kao ni velikom razmišljanju.
I onda se dogodila nevjerovatna stvar za mene, stvar koja mi je, mogu slobodno reći, spasila život; doletio je sudac i nešto tamo objašnjavao mojem protivniku i njegovom treneru i oni su najedanput izašli iz ringa. I onda smo svi shvatili; jednostavno su zabucali kategoriju!
Mogao sam i mislit!
Uf, neviđeno mi je laknulo.
Čekali smo dok su oni tamo za zapisničkim stolom riješavali problem.
Nakon par trenutaka u suprotni kut ušao je moj istinski protivnik i njegov trener. Ali, ovaj put radilo se o čovjeku moje konstitucije i moje visine. Uz to mi se odmah ovako iz daljine učinio malo blijed. Došlo mi je da odletim tamo i poljubim ga.
Sudac nas je pozvao u sredinu i dao svoje uobičajne upute. Ali, on tada nije bio više blijed, nego, ustanovio sam, tip je jednostavno bio malo svijetle puti i ništa više. Daleko od toga da je iti malo bio blijed. Dapače; u tom kamenjarskom pogledu vidio sam samo odlučnost jednog poskoka.
Krenuli smo. Ja ono uobičajeno; prednji majgeri i neki bojažljivi pokušaji direkta, a on, što me, normalno, odmah iznenadilo, postavio se potpuno bočno i ‘jokogerijima’ crtao nešto ispred moje face. To me totalno zbunilo. Uopće nisam znao da postoji takva vrsta udaraca. Naprotiv, na treningu nikada takvo nešto nismo uvježbavali. U vražiju mater, mislio sam, kako mu prići?!, jer velim bio mi je potpuno koso postavljen, takorekuć nisam ga ni vidio, imao sam osjećaj da je nekakav listić ispred mene. I velim, samo mi je ispucavao te bočne udarce nogama. Sjetio sam se da mi je nabolje kružiti oko njega. Što drugo?! I radio sam to, pokušavao mu vratiti te ‘pozdrave’ koje mi je uporno slao, ali sve mi je nekako prolazilo u prazno, jer rekao sam; riba-list je bila ispred mene.
I tako nekako u tom naganjanju je završila prva runda.
– Šta je ovo?! Kakvi su mu ovo udarci?! – pitao sam Koleta dok sam sjedao, a on me polijevao.
– Doktore, bok te jebo, iz taekwandooa je, moraš mu prići!
– Ali, kako ću kad ga ne vidim?!
– Odmakni mu udarac livon ili desnon rukon, pa onda mu zaši direkt u glavu.
– Uf, ne mogu. Brz je.
– Vidim da je brz, ali i ti si jak; stani, pričekaj ga i onda blokada i kontra udarac. Moraš mu se približit, nema druge. Nećeš tako sa daljine ništa postić, ovako samo on zarađuje bodove.
– Ma, nisu meni tako strašni ovi njegovi bočni, ali nekako mi je tanak. Kad je ovako ukoso, ne mogu ga pogodit.
– Jebi ga, to ti je to; zna šta radi. Nego, moraš preko njegove ruke ili noge. Nema druge; odmakni udarac, priđi mu i kontra direkt šakom. Ili mu se sakri iza leđa i direkton odma u slipoočnicu!
– Dobro, probat ću…
Opet je ta njegova ‘tankost’ dolazila do izražaja. Ja sam, normalno, kružio. Ali, kako ni u životu, a kamoli u ringu ne možeš stalno raditi jedno te isto, ja sam u jednom trenutku, okupio sve svoje snaage i nakon jednog dobrog majgerija kojim sam ga, ne znam ni sam kako, uspio zakačiti, krenuo u protunapad s direktima. Ali, on se, na moje iznenađenje, nije povukao, nego mi je jednostavno uzvratio. Zaista smo napravili jednu žestoku izmjenu udaraca, od kojih ruku na srce ni jedan moj nije sjeo na pravo mjesto, a njegova, najmanje dva, lijepo su odsjeli na mojem licu. I kad sam vidio da nema koristi od toga ‘pokupio sam prnje’ i vratio se u onu staru fazu. A, tamo nisam imao što drugo nego misliti. Normalno, on je osjetio da može više, pa su se logikom toga i njegovi projektili bili uduplali. Dum, dum, dum…, dva tri ona bočna zaredom, pa onda nekoliko direkta koji su u pravilu odsjedali na mojem licu ili u najgorem slučaju, za njega, mislim, na moju kacigu. Ali, to su sve bili bodovi. Ja vjerovatno do tada nisam skupio niti jedan jedini bod, jer stajao sam previše daleko, da bilo što učinim. Još jedanput sam pred kraj runde krenuo u jednu izmjenu, ali on me bez problema vratio u ‘magareću klupu’. U tom je nekako i završila runda.
– Doktore, majku mu, primakni se, ne možeš sa distance ništa napravit!
– Ali, vidio si ona dva puta da mu ne mogu ništa!
– Je! Ali, napamet udaraš; kad si bio navalio samo si bezveze bacao te udarce, ništa nije bilo pogođeno. Kad kreneš u protunapad moraš gledat gdje ćeš ga udarit.   
– Instiktivno zatvorim oči!
– Ma, di ćeš zatvarat oči, jesi normalan?!
Još nešto mi je objašnjavao, a ja sam ustvari razmišljao o tome da je možda najbolje da predam, ali s druge strane bilo mi je fascinantno da sam, evo već dvije runde, izdržao. To mi je bio dobar znak; nije bez šale što sam ovoliko trenirao. Zbog toga sam i odlučio nastavit. Samo da mi ga je koji put pogodit!, izgarao sam od te želje dok sam ulazio u treću rundu.
Međutim, opet sve po starom; opet njegovi oni bočni udraci, ali ja sam u tom trenutku jednostavno poživčanio, možda je to najbolji izraz, ne znam, jednostavno mi je došlo i krenuo sam u protuofenzivu. Ne odveć lijepo, pravilno ili znalački, ali jebi ga, možeš kako možeš. Primakao sam se i počeo ga gađati direktima, krošeima, čak i koji aprekat. Bio sam ga zbilja jednom stjerao u kut i kad sam ga, nakon te kanonade ruku, dokačio jednim mavašijem, samo sam ga uspio okrznut i on mi je izmigoljio. Uuf! To me još više razbjesnilo; ponovno sam krenuo, ali onda je najedanput uletio sudac i zaustavio me i pokazao na moju nogu; krvarilio mi je iz prsta. Bilo je to zbog tog mavašija kojim sam ga okrznuo, pa mi je stradao palac. Tipična ozljeda, rekao bih, ali krvarilo je k’o sam vrag. Pozvao je Koleta; on je to obrisao, ali krv je opet curila. Kole je sucu odmah pokazao prekid.
– Ne, ne! Mogu, ja, mogu, samo malo zamotaj to! – bio sam zbilja nabrušen i htio sam nastaviti meč.
– Doktore koji ti je klinac, znam ja tribaš li ti nastavit ili ne! Dovoljno je i ovo od tebe. – ponovno je sucu pokazao prekid. Bilo mi je užasno žao zbog tog prekida, ali trenerova je uvijek zadnja i tu se ništa ne može.
Poslije, Benkovčanin mi je prišao i prvo mi čestitao na borbi, što je bilo lijepo od njega, ali kad smo nastavili razgovarati i kad mi je rekao da je on bio u meču s pola snage, a to je ono tipično kad se borci prave važni, došlo mi je da ga odalamim. Ali, nije mi se više dalo. Kurtoazno sam se odmakao i nastavio promatrati borbe.

Roman možete naručiti na: dr@zeljkobarisic.org

Cijena;
maloprodaja; 140 kn
izravno internetom; 90 kn