Lud kao ptica. Fijuče mojim razumom obuzimajući čitavo tijelo što se trese pod težinom tih riječi nakon završene tv-drame. Roger je trčao kroz vrelo žitno polje. Bila je sredina ljeta, kad svijet raste naočigled i nema nikakvih tajni. Žito se mreškalo i dječakova crna kosa je podrhtavala pod vrelinom koja je dolazila iz zemlje. Roger je znao da je stvoren od zemlje i da se njoj mora jednom vratiti, da bi postao dio skrovitog života koji se odvija u podzemlju, a ljudski duh je bio preslab da to vidi. Hodnike i zemljane dvorane gdje su voluharice predsjedavale vijećima na kojima se odlučivalo o sudbini nekog potoka ili žrtvi koje je lišće moralo podnijeti da bi se savršeni krug mogao održati u životu, i ciklus kosmosa što je obitavao u svakom živom biću na podjednak i neobuzdan način. Roger je to osjećao kao neko ogromno i neizrecivo prisustvo koje mu je upravljalo srcem, gušilo ga i davalo mu snagu da trči, bježeći od kuće, od ljudi, od ljudskog govora koji mu je bio nepodnošljiva bujica, ona što ga proganja u snovima, i koju može izbjeći kad pobjegne u šumu i trči dok ga grane šibaju po licu i gavranovi usporeno krešte na gavranskom jeziku kojeg ne razumije, sve dok lica punog ožiljaka i crvenila ne izbije iz šume na žitno polje, a ono ga vuče tamo gdje se nebo spaja sa zemljom i još dalje prema zamračenim brdima, gdje još niko nije bio, i gdje sunce samo ponekad siđe držeći u rukama svoj živi skiptar pred kojim se drveće klanja rasprostirući grane po mekanoj stelji. Insekti su mu upadali u oči, kosu, a vrelina zemlje mu je prolazila kroz kičmenu srž, da je mogao, uzvikivao bi riječi kao što je: svijet, šuma, vjetar, oganj, da je mogao govoriti, da je znao sricati riječi ljudi, i sve to što nije znao pretvaralo se u snagu njegovih nogu i ruku koje su slušale jedino huktanje zemlje. Kad se popeo na vrh litice nastala je tišina, nije više čuo huk zemlje, i vjetar je zamro na njegovom licu. Gledao je stvari kao da ih vidi prvi put u životu. Kao da ih može objasniti vlastitom krvlju i mesom. Zatvorio je oči i pustio se. Tad se sve otkočilo. Čuo je mrave kako čiste svoja ticala i sporazumijevaju se dodirima. Čuo je škanjca visoko u zraku što kruži vrebajući toplo tijelo poljskog miša. I zemlju kako diše kroz borove iglice. Zeleno pulsiranje svijeta u kojem je nestajao. Lud kao ptica. Ponavljao sam tiho: svijet, šuma, vjetar, oganj… svijetšumavjetaroganj… osjetivši kako crni mjehurići pršću pred mojim očima, propadajući u nesvjesticu nalik snu, u kojem tijelo po starom vjerovanju, dok naglo pada kroz zrakopraznu spiralu, fizički raste. Svijet se kaže rijeka. Rijeka je duboka i plava. Rijeka je duboka i plava.

Postoji u noći jedno nepobitno stvorenje. To nije ni Bog ni Sotona, iako ima kvalitete i jednog i drugog i trećeg, koje je nepojamno i neizgovorivo. On se slučajno zove Pukovnik Noći. Njegova prethodnica je sinjava vojska sutona. Ponekad ima sniježnobijele brkove i liči na pravog oficira sa očima starodrevne sove koju su poštovali, u lavirintu pijeska, izgubljeni Egipćani. Najčešće nema središtu sklono tkivo, i njegov volumen može stati u jednu molekulu kisika. On sam je kisik uronjen u tamnu boju što pada iz svemira.

Večeras je noć divlja gorka i vertikalna, dublja od svakog zločina. U njoj se čuju naša srca – algebra otkucaja i misao što liječi svaku nedoumicu. Strast i strah idu pod ruku, i ujutro nadolazi, kao kazaljka tempirane bombe, osjećaj krivice zbog toga što se čarolija nepovratno raspršila. Noć ima logiku čempresa što se penje i spušta pod jurišanjem vjetra. Noć nema ljudsku logiku, ali postoje ljudi koji samo noću imaju svoju logiku. Ljubitelji noći i pokrovitelji strasti i straha koji idu pod ruku kao pijani ljubavnici. Noć je vino kojeg stvaraju ljudska tijela.

Onda dolazi Pukovnik Noći i postrojava nas pred licem mjeseca koji je stariji od svih riječi. Slijedi nam nezamisliva borba u kojoj niko nije gubitnik. Da mi je samo jednom eksplodirati u mraku i vidjeti staloženu boju vječnosti pred očima. Zaboraviti na sebe i druge, i postati čisti zanos, energija koja će mirisati na pobjedu, ne na napalm, ne na plin upaljača, ne na znoj spolovilâ, ne na alkohol, samo na bezuvjetnu ljubav. U tome se sastoji očajnička ljudska potraga u svakoj noći koja se šunja planetom. I kad govorimo licima, i kad tijelo priča, i kad nemaš više snage za riječi, to je ta borba sa kiklopom kojeg je poslala noć, izvukavši ga iz ambisâ ljudskih duša. Drukčije ne može biti, jer zašto bi postojala noć lišena romantičnog poraza?

Noć je točak koji se okreće zahvaljujući mojoj i tvojoj strasti. Ona rasplamsava iluziju i čini je stvarno dodirljivom. Kad god mi se učini da sam dohvatio konture svoga sretnog antipoda, i kad pomislim da se stapam s njim, on biva proboden tankim mačevima dnevne svjetlosti. Taj kliše je teško zaobići. Mislim na noć dublju od svakog zločina. Na jedan ultimativni džihad u formi muzičke fuge.

*Tekst preuzet iz magazina BH Dani

izvor: e-novine (28.06.2012)