: svi su oni bili tamo i svoje izvještaje daju kao intervjue pred nekom neobičnom „komisijom“ (novinarskom? NVO? obavještajnom?), u vezi s kojom ćemo ubrzo shvatiti da je čine Hristovi apostoli-sveci (Matej, Marko, Marija iz Magdale, Jovan, Luka i Juda), sa čijim kratkim monolozima započinju sva poglavlja romana.

Interes što ga ta „komisija“ pokazuje za Čarlija i koji je nemoguće racionalno utemeljiti (zašto bi ih u cjelokupnom haosu tog rata zanimao baš on!?) priprema čitaoca za tegobno hrvanje s pitanjem: zašto je i kako je Čarli glavni lik romana? Odgovor ćemo potražiti u ispovijestima i izvještajima Čarlijevih saboraca – koji, sa ovozemaljskim i ovovremskim sadržajima, predstavljaju onaj drugi, apostolskoj onostranosti suprotni pol u dinamičkoj konstrukciji romana.

A to ovozemaljsko i ovovremsko supstancijalizovano je u takvom bogatstvu i u takvoj otkačenosti leksike – kakvi se teško još mogu sresti u književnoj produkciji na našem jeziku (jezicima): Stojanović je uspio izvući maksimum izražajnosti iz onog što je oratura (živi jezik ili „usmena književnost“, sa mnoštvom dijalekatskih i slengovskih varijacija) – znajući i poštujući u svakom trenutku pravu mjeru s kojom je jedino bilo moguće izbjeći da taj leksički spektakl bude sam sebi svrha. Ta leksika ne samo da je slikovita, uvrnuta i komična, ona je i provokativna do same granice vulgarnosti („…rimtutituki u stau pa čivi rau“) – ali je pritom uvijek opravdana i funkcionalna na najvišem nivou poetičkog koncepta.

Kardinalno očuđenje je u tome što se jedan potpuno uvrnut tip, veterinar koji žestoko psuje, koji se neobuzdano opija i kurva i koji ne propušta nijednu priliku da izazove konflikt i da priredi ekscesnu situaciju u kontaktu sa čovjekolikim otelovljenjima ontičke kilavosti i promašenosti egzistencije – što se, dakle, takva tempirana bomba od čovjeka formacijski sravnjuje sa Blagovijesnikom i Božjim Sinom. Bitna razlika u odnosu na Volandovu demonsku družinu iz Bulgakovljevog romana Majstor i Margarita (u ulozi „dobrih momaka“ koji funkcionišu kao „utjerivači dugova“ u ime one druge strane, u ime Dobra) u tome je što apostoli koji se raspituju za Čarlija nisu aktivno uključeni u zbivanja, nisu egzekutivna instanca, i u tome što se u svojim direktnim očitovanjima-monolozima predstavljaju kao mračni, tmurni, pesimistični, razočarani i ontički iscrpljeni tipovi: dok čitamo njihove kratke monologe shvatamo da su oni, uklopimo se u boju i frekvenciju Stojanovićeve leksike, u stvari kamijevski sjebani!

Sasvim suprotno tome, najveći dio svjedočenja živih saučesnika Čarlijevog ratnog puta podešen je na frekvenciju paklenog izobličenja, urnebesne groteske i travestije: nije stvar samo u leksičkoj neobuzdanosti, u jeziku koji ne prestaje da ključa i eksplodira – riječ je o stanjima i raspoloženjima likova koji su granični, koje dramatično obilježava primaknutost istini i u kojima oni, svjedočeći o Čarliju, do srži ogoljavaju sebe (a posredno, naravno, i stanje /ne/svijesti, /ne/organizovanosti i /ne/funkcionalnosti cijele zajednice). Koliko god je ta primaknutost istini podstaknuta vanrednom situacijom, ratnim ambijentom i kontekstom, još je više uslovljena šokantnošću, neobuzdanošću i silinom Čarlijeve zarazne odlomljenosti, preciznošću, beskompromisnošću, ubitačnošću i neodoljivošću te njegove istinosne energije: on je istinosna bomba, i to ne jednokratna – nego ona što je podešena kao eksplozivni perpetuum mobile!

Čarli je, dakle, katalizator u literarnom alhemijom priređenom procesu razgradnje (razobličenja) primitivnog modela (dez)organizacije i (dis)funkcije jedne predpolitičke plemenske zajednice – koja i ne postoji kao nacija i koja se, kao kondominijum nerazmrsive etničke isprepletenosti, teško može nazvati i narodom (što važi i za ostale slavenske etnije na Balkanu). Naravno, Stojanović ne nastupa s tom kritikom kao nekakav demokratski maneken i doživotni opozicionar-anarholiberal – njegov je pristup oduhovljujuće proziranje stvarnosti, on je samo umjetnik koji daje svoj odgovor na pitanje: Otkud mi u ovolikim govnima? A taj odgovor nas preusmjerava sa „viših“ na „niže“ nivoe socijalnog metaboličkog procesa – tamo gdje i jest ključni problem: dok god ne shvatimo i ne prihvatimo da je problem uvijek i samo u konkretnom čovjeku, takvom kakav je, dok god identifikacione i legitimacione procedure budu „preskakale“ živog pojedinca i njegov odnos prema svijetu oko sebe, dok god se kukavna ljudska pojedinačnost bude uspješno skrivala pod maskirnom uniformom kolektiviteta i dok god se živi pakao neostvarenosti bude efikasno kompenzirao mitskim i ideološkim simulakrumom (Druže milicajac, ima znak – ali nemamo označeno) „istorijske“ i „društveno-političke“ „stvarnosti“ (navodnici su ovdje pleonazam) – biće moguće da Vojislav Šešelj na lokalnim izborima do nogu potuče jednog Borislava Pekića, da jedan Ivan Stambolić u „mirnodopskim uslovima“ petnaest godina ostane zatrpan pod živim krečom neznano gdje… i da ne nabrajamo dalje, ima previše…

Koliko god bila jednostavna, nepobitna i neodoljiva – istina je uvijek preteška. I zato – Umetnik, jel’ ima ko da ti kupi tu knjigu, bre, pa da nam zoveš jednu turu…