Crvena
Scena I
Lak je bio crveni
Četkica je bila šira nego obično
Pa je u samo dva spretna pokreta
Nalakirala cijeli jedan nokat
Precizno
Na tv-u je hladno
I čistom dikcijom
Glas voditelja dnevnika govorio
Nešto
O troškovima rata
O Operaciji trajna sloboda
Kao da se tu okrzla
I neka ironija
Možda
Jer trebala je…
Bilo je tu i stotine tisuća žrtava
Potresa jačine sedam
Prema skali Rihtera
Tada je prebacila kanal
Nije imalo smisla lakirati nokte
Dok govore o žrtvama
Scena II
Fleka je bila crvena
Rekao joj je da je dobro istrlja
Sutra je petak, treba mu za džumu
I morala je biti besprijekorno čista
Džuma
Prebacio je misli sad sa namaza
Nije imalo smisla
Baš sad nekog misliti o Bogu
Dok je ona još prala svoju krv
Sa rukava njegove bijele košulje
Ali u moju kuću da ona donese
U ovakav Afganistan
Reading Lolita in Teheran
Mislio je
Apendiks:
Zovem se Lejla ili Sabina
Ahmić, Ahmetović ili Beganović
I ne mogu sad slušati o žrtvama
Rata
Potresa
Terorizma
Svoj sam imala i ja
I sve me to sjeti
Izvinite
Sad bih samo da nalakiram nokte
Zovem se Ahmed i Ahmed ili bin Mehmed
I nikada prije nisam udario ženu
Juče sam
Slučajno
I trajno
Oslobođen od jedinog brata
Otrovali su je
Volim je
Kažem ti
A glave padaju
Izvini
Zovem se Okayo Alphonsine
U potresu jačine sedam
Skale Rihtera
Izgubila sam majku, oca, kuću
I lijevu nogu
Volim trešnje
I ne znam čemu ova pjesma
Julska hronika
Izvod iz dnevne štampe:
U julu
Ratko Mladić je ušao u praznu Srebrenicu.
Hiljade Srebreničana je nakon toga
izvršilo masovno samoubistvo,
kaže jedan Norvežanin.
16 godina poslije.
bijeli BMW s registarskim oznakama
(ma sramota je reć’) juri kroz kolonu koja pristiže
da izbjegne gužvu, jer vruće je,
Jer juli je
I druga auta pod pratnjom bježe
Jer vruće je
Jer juli je, a i bili su, a i viđeni su.
Radovi na cesti Trogir, Solin, Omiš
Da li će to pomutiti turističku sezonu,
Jer, znate, ipak… Juli je…
Izvod iz zapisa o stradanju:
Možeš li Hasane sine?
Mogu babo, mogu.
Hoćemo li brzo tamo gdje idemo?
Hoćemo, hoćemo…
Tišina se vije poljanama našim,
Tek pokoji zrikavac svoj zvižduk pusti
Kolona kroči, klonula žegom,
Klonula strahom
O pauka niti niz gore sad visi
I tanji, tanji ta tanka nit
I obruč se steže,
A nigdje štit
I padaju s niti ko gorski vijenci,
Jedna do jedne umorne glave
I babe i amidže i daidže
I sinovi do jednog svi
O babo!
O Hasane, sine mili!
Oči su rekle, jer oni vikali nisu.
Danas su brojevi pod zelenim tkanjem
S ruke na ruku na počinak idu
Opet u julu, kad sve i bi.
Izvod iz knjige ništavila:
Nikog da sudbu zlati, nikog da lelek poeme piše,
Jer nije doba velikana, jer
Nama je juli samo juli.
Tišina se vije poljanama našim,
Tek pokoji zrikavac svoj zvižduk pusti.
Triler
Pokušala je živjeti u praznoj, kockastoj sobi
Nije smetalo što su zidovi bili bijeli,
Nego što su zavijali
Pjesmom budućih dana tmine
Koju je sanjala
Onda je probala hodnik
Gdje je čežnja dobila glas i postala
Fijuk prošlosti koji je meo krv modru
u protoku
Izmeđe dvije stare ključanice
ispod vrata,
ispod pragova
Neki joj je prosjak rekao da proba u
Frizerskom salonu
Živjeti, neko vrijeme
Golub je spomenuo radnju nekog varioca
Na kraju ulice
Žena na kasi supermarketa, rekla je,
Napisala na računu
Pijaca!
Mislili su da će buka odnijeti nemir
Svi su bili ludi
Nikog nije slušala
Hodala je danima
I hodom ostavljala iza sebe
Nacikle cigle omahovljenih krovova
Dugo vremena nije gledala u izloge.
U njima je uvijek sve
Onako lijepo posloženo, mislila je.
Trebaš samo koračati pravo
Cilj će čuti, sam
zvonjavu tvojih koraka,
rekla joj je žena iz trafike na uglu treće ulice.
Ona nije bila luda.
I onda je u dvanaest sati, tačno
Jednog od tih dana
Led s kosti
počeo spadati
Osjetila je kako trnci prolaze
Kroz žile grada, zgrada, betona i malih travnjaka
I uvlače se prvo u njene prste, pa
Venama, pravo do srca, grla i vrha oba ramena
Čula je opet kako diše
Ravnomjerno
Puna nove, crvene krvi
Sjela je da gleda šarene ptice u predsoblju nekog atrija.
PTSP
Razbio sam jutros ogledalo
nije pokazivalo sreću koju sam htio da vidim
i nisam ja odmah sasuo svoj odraz u paramparčad
prvo sam pokušao lijepo: uzeo sam nešto usnulih sjećanja
crvene trešnje iz komšiluka, prvi dan škole,
dan kad je žena rodila,
dan kad se kristalna kiša smijala kroz mirise lipa u avliji,
dan kad sam pod kažiprstom svoje desne ruke osjetio prvi , lijevi Almin gornji zub
i dan kad smo svi plesali na Mirsinoj svadbi
sve sam to uzeo…
ali kist,
kist je crtao nešto drugo
po mojim dubokim borama crtao je tranšeje kojima smo hodali
po jagodičnim kostima, planine sa kojih smo krvave zmajeve u nebo puštali
po očima izraze lica drugova koji su odlazili
i mene kako visim između dva svijeta
zakačen o neko nadnaravno čivilo.
I evo peti dan se gledam u novom ogledalu,
U hodniku, odmah do izlaznih vrata
I jutros sam ga eto razbio.
Žena je pomela staklo, uzdahnula i pogledala me toplo,
ravno do onog dana kad sam je prvi put vidio
i tu ugledah sebe, srećnog.
Rekla je ‘hajde, ohladiće nam se kafa’.
Plivačica
(Pokupi veš, kiša će!)
Idem, rekla je
A stala je, omamljena pojem zraka pred buru
i dodirom neba i zemlje gledala priču
u kovitlacu bijelih čaršafa)
***
Dođi
Dođi sada sa svjetlom dana
korakom sigurnim
Pjevali su cvrčci suncem omamljeni
Dođi
I napij se smijehom trepavica
mojih
žednih tvojih
Zvale su ga ribe i kamenje sa
dna zelenih virova
Lezi na obale
bijele, moje
I povedi me
Pjevao je pijesak s njenog lijevog ramena
U neke druge galaksije
Dodale su tanke vene njene čežnje
Gdje zvijezde drhatom pjevaju
Nama
Tu svojim mirisom piši
Tijelom mojih obala
I ogrni me tajnom dodira
Kao rijeka
Ulij se
U sve moje osjete
Rekla je Plivačica
Došao je sa svjetlom dana
Korakom sigurnim
Pan sam
Ponio je kišu, munje i gromove
I sve strijele osorne
Jer nije znao je li otrovna
Pjesma njenih pješčanih obala
A želio je sve
Bio je ples
Oprezan sprva
Od pučine blještav
Pa bliži sve
Dahom
Ukrug i potres
I zemljom i vodom
I pijeskom
Pljuskom
i pljeskom
I svakom slatkom venom
Prosule su se ribe, cvrčci,
kiša i more
Jula njihove požude
Ulio se
Kao rijeka
U sve njene osjete
***
(Čaršafi su bili mokri
i razasuti svi,
a djevojka je samo nijema stajala)
Harmonika
U jedan džep ranca
Stavio je cigarete
U drugi čakiju, u treći neku konzervu
A u peti
Cijelu svoju avliju
Sitnih snova
I cvijeća
Popeo se na donji rub vitrine
I na vrh nje stavio
Svoje klikere
Šestoperce
Porculance
Jedne novine s golim ženama
I svoju
Harmoniku
Pogledao je majku
U njena
Dva
Zelena
Oka
I sa svojih
nepunih šesnaest
Krenuo u rat
I ratovao je
Kako je samo ratovao
Hrabro
Hitro
Treskom
Hodom
Branio je
Oba njena zelena oka
I brata
I sestru
I odrinu
Sa svojih
Šesnaest
Sedamnaest
Osamnaest
Branio je
Hrabro
Hitro
Treskom
Hodom
Tresao
Treskavica
Tišina i mrak
I miris zemlje mokre
Trudne
I zvuk krila ptice
Taman da prsne
U cvrkut
I zveket zvijezda
Da sakrije
Kosu da mu pomiluje
Ali ne
Prije puče
Dan sam
Puškom
Bombom
Grčem
Čelom pade
O polja
O mora
O snove
O Svadbe
O smijeh
Udari
I prosu treskom
Svu bijelu i crnu dugmad
I svaki zvuk s harmonike svoje
Porculance
Šestoperce
Gole žene
I zeleno jezero
Zelena
Tiha
I lijepa
Oka
Dva
Njena
Nače
List
Bio sam list
Zalijepljen na potpeticu jedne starije gospođe
Više je oslanjala težinu tijela na desnu nogu
Posljedica operacije kuka iz 1968.
Da me je barem onaj svježi katran
Zalijepio na njenu lijevu cipelu
Tako bi, siguran sam,
Barem dva bloka duže živio.
Aida Džiho rođena je 21.10.1981. godine u Mostaru. Osnovnu školu završila je u Mostaru 1996. godine, kada upisuje srednju Učiteljsku školu, koju završava 2000. Iste godine upisuje studij za Engleski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Diplomirala je 2005. godine i iste godine primljena kao asistent na Odsjeku za Engleski jezik i književnost, na kojem i danas radi. Nagrađivana je kao osnovnoškolac za literarne radove i pjesme. 2011. je na međunarodnom konkursu poezije Castello di Duino njena pjesma ušla u kategoriju najboljih pjesama na konkursu, prema izboru žirija. Dobitnik je prve nagrade Trećeg međunarodnog konkursa poezije i kratke priče „Mihal Babinka“.
