Riječ je o neobičnoj poetskoj tvorevini, građenoj po sopstvenim (donekle hermetičnim) estetskim zakonitostima, što je čini autonomnom pa zato i odmaknutom od aktuelne književno – teorijske prakse. Organska struktura ove poezije namjerno je zaogrnuta velom hermetičnosti, koji autor stvara upotrebom ezoterijskog broja 19, na kome je sazdano i najnevjerovatnije djelo sakralne provenijencije, muslimanska sveta knjiga. U prevashodno ličnoj estetskoj koncepciji, pjesnik pribjegava rijetko viđenoj, ali stoga ništa manje fuknkcionalnoj sintezi semantičkog i ritmičko – melodijskog, a na uštrb tematskog, koje je ovom malom zavjerom praktično izbačeno. Sve je ritam i virtuozno manipulisanje sintaksom. Larpurlartizam eliminiše svaku mogućnost socijalnog i psihološkog realiteta, a time i „banalnost“ empatije običnog čitaoca. „Kuća“ i prostor u njoj, i ispred nje, samo su za posvećene:
… nek ne dođe niko, do prijatelj drag,
običnog čitaoca – neka nosi vrag!
Svoje pjesničko poslanje autor pronalazi u projekciji moguće perspektive, čije je ishodište u njemu samome, a koju pokušava razoriti podmetanjem bombe matematičkog determinizma, na kome je zasnovan postojeći svijet – religija, gdje za maštu nema mnogo mjesta. Kao što u korijenu svake promjene leži revolucija, dakle nasilje, na matrici – pretekstu (vrlo vješto, ali snažno poetski intoniranom) pjesnik izvjesnim „reverzibilnim“ postupkom, pokušava vratiti Duh u bocu. Boca je, naravno, virtuelna a Duh htonski, što stvara antinomiju ali i njeno ukidanje, te po logici stvari Simone Vej – nestaje one vječno „nerješive protivrječnosti između božanske intervencije i univerzalne nužnosti“.
U ovom, kao i svakom drugom „sumnjivom“ slučaju, ostaje movens, za poeziju životvorno kretanje, te „holoturija“, uprkos Gurdžanijevom prijekom pogledu, uspijeva premostiti ponor koji je dijeli nadvoje, da bi na drugoj obali dosegla ljepotu čije porijeklo je, i ne znajući, nosila u sebi.
Vrhunskom artificijelnošću pjesnik baca rukavicu samom Platonu, poništavajući njegovu ontološku razliku između uzora i slike (mimezis). Odraz poezije u vlastitom ogledalu ne donosi nikakav novi smisao, nego samo transcendira sliku – model. Autor je sada potpuno Gadamerov, onaj koji pravi, potvrđujući da „riječ ima neograničenu moć i idealnu perfekciju a da pjesništvo i nema drugog smisla osim postojanja samog po sebi“.
Negdje u slijepim uglovima iracionalnog tinja sumnja u opravdanost ekvilibristike, koja je evidentno uspjela nadvisiti emociju, te je u ovom slučaju prilično uputno sjetiti se Lesingovog dociranja, kojim je čak i od slikara tražio „da smanje umakanje kista u razum“.
Ali, ni pretjerana ekvilibristika kojom autor krmari preko kanonskih kaskada, ne spriječava biće pjesme da se ispolji paralelno sa umijećem metrike. Kao posljedica, javlja se povremena jezička usiljenost, što opet nužno iziskuje naknadno brušenje – poetizovanje teksta, pa su to ona rijetka mjesta gdje nakratko bude narušena ravnoteža pjesničkog i instrumentalnog.
Iako mimo očekivanja u ovako matematski planiranoj konstrukciji, veoma su česta lijepa eufonijska sazvučja:
Dim užadima veže dan
Sjemena javke nabraja,
Izdužena ruka plamena
Ramena dotiče se jedva
Drhtajem pod zatrpan…
* * *
Čežnja otisnu se – da bude
more. Sneno se penju lađe
u meni – amfore, natočene
pogledima nasmijanim,
nose gramziva stoljeća…!
Svjesno ili ne, slalom između već pomenutih kaskada pjesnika čini nevoljnim zatočnikom sinkopiranog iskaza, te nije čudo da muzički vičnom uhu stihovi često zamirišu na narodnu muziku Bretagnie iz XVIII vijeka. Ova poezija naprosto zrači ispod magmatski dubokih jezičkih slojeva, koji svojom metasmislenošću, koliko zatrpavaju – još i više otkrivaju posvećenom uhu. Životni prostor poezije danas je ionako, više nego ikad, ugrožen neartikulisanim, sumnjivim stihovima (sic) čitavih kohorti emocionalno – psihološki – „postmodernih“ ekstroverta, što kao konji na vršaju, vršljaju ekstremnim širinama tolerantne „slobodne forme“.
Utoliko veće zadovoljstvo predstavlja baviti se ovim rijetkim sočinenijem pred nama. Ponekad trivijalnim (istina i nužnost), cijelo vrijeme transcedentnim (mudro i eterično), ali uvijek i obavezno i neporecivo – prelijepim, svježim (očaravajućim svojim drugim u ogledalu) i novim do neprepoznatljivosti. Iako zatravljen pod čitavima leksičkim usovima, čovjek se mora sjetiti onog slavnog „mistika radi misticizma“, Emersona, pa se zamisliti nad prirodom ove sintaksičko – šizofrene glavolomke?! Odgovor je možda i negdje u psihodeliji „krivoj“ za svjesno razbijanje slika na fragmente, od kojih ostaju jedva signali i pritajen, jedva dah, u iščekivanju nadljudske koncentracije alhemičara da pronađe čarobni amalgam – ravnotežu i na jedan, nadasve mističan način, potvrdi poeziju.
Oštroumlje zna biti zli demon, nasuprot ljudskom, Sokratovom neznanju, otjelovljenom u pozitivnom daimonionu, „unutrašnjem poetskom glasu“… Tako rezignira najdublji mislilac Prosvjetiteljstva, J. G. Haman, poznat i kao „otac iracionalizma“. I u tom smislu, teško je umjetniku pomiriti, a ostati potpun i nepodijeljen između dva šizofrenično prožimajuća i istovremeno duboko antipodna sloja. Previše disciplinovana misao slabi sferu intuitivnog. I sada je tu pitanje smisla ovakvog pisanja, ali više načelne prirode. Pred čitaocem je postupak najsličniji automatskom zapisivanju, psihološki uslovljenom principom samootkrivanja. Po mnogim iskustvima (pa i mome), ovaj metod dozvoljava riječima začuđujuće mogućnosti samorealizacije.
Za ovo djelo bi se komotno dalo pretpostaviti da je dobro promišljen teorijski projekt. Ili da je bar tako sve počelo. A onda je, vremenom, i samom autoru postalo jasno da je teško izmaći podsvjesnom (ili nadsvjesnom) afektivnom elementu, čime njegovo čedo, odnosno tekst, zadobija vlastitu volju.
Možda ključno pitanje, koje se samo nameće, a koje je svojevremeno postavio i Nikola Milošević pred sličnom artificijelnom Kulom Vavilonskom, pred djelom poznatog pjesnika, teoretičara i filozofa, jeste: „da li ispitivati paskalovski duh finese, ili duh geometrije, ono što je u djelu osobeno, originalno, neponovljivo, ono što čini raznolikost literature, što predstavlja nijansu, lični doprinos… Ili pristupiti sintezi rečenog?“
Forma svake zapitanosti nad univerzalnim ima oblik edenske zmije koja insinuira odgovor, sadržan već u samom pitanju: U materiji nukleusa novog života – gnijezdi se smrt! Ergo, pjesnik postavlja pitanje čiji je odgovor – on sam!
Moguća zamjerka, koju ne treba izbjeći, a odnosi se na poetsku arhitektoniku zasnovanu na principima koji čine i samu Svetu knjigu, jeste razmišljanje jednog od vodećih učenjaka Islamista, od V do XI stoljeća, Al Džurdžanija: „Riječi su sluge (khadam) značenja, i dopustiti riječima da nadvladaju značenje, značilo bi poremetiti prirodno stanje stvari.“ Zapravo, on ide tako daleko da druge optužuje za herezu, kada izjavljuju da se isto značenje može izraziti na dva različita načina, od kojih jedan može biti elokventniji od drugog…
U potrazi za „poetskim kamenom mudrosti“, osim jezika algoritma, kompjuterskog genoma utkanog u pisanju Svete knjige muslimana, teško je detektovati neku drugu „graditeljsku“ inovaciju, te stoga treba odati priznanje inventivnosti autora (pjesnika… kritičara… filozofa… ?), koji uprkos teoretskim i materijalnim kočnicama, uspijeva pomiriti naizgled nespojive sintaksičko – estetske valencije riječi.
Sagledavajući zaumnim okom predstavljenu nam ekvilibristiku, decidan sud može jedino biti decidno odbačen! Kako inače suditi ovom maestralnom primjeru produženog sazrijevanja poetike neprimjerene našem jezičkom prostoru?! Otuda i recepcija ovog izuzetnog djela jeste ravna nuli! Pisati ovakvu poeziju je teško. Pisati o njoj – još teže!
Ni glasa, ni daha, između 86. godine (Prva knjiga poezije „Sveto rastrojstvo“) i 2006, kada autor i fizički doživljava „Bol, kao boju božje milosti“ (Naslov ove, najnovije knjige).
U dvadesetogodišnjem interregnumu, „Dahom i sluhom“ (Antologija Hrvatske poezije) spoznao je kako njemu i poeziji „Ponestaje prostora“ (Panorama najnovijeg BiH pjesništva). Čitav jedan život između dvije knjige poezije (možda i dvije poetike?) ispunjen tomovima književnokritičkih studija, recenzija, kritika, eseja…
Bojan Bogdanović
