Unadžik, jedan od njenih rukavaca, tekao je pored nakrivljene majkine kuće koja je sporo tonula u naslage pijeska i mulja što bi ga nabujala voda donijela snagom aprilskih poplava. Njegovo dno je bilo od sedre obrasle riječnim travama, usitnjenog žutog pijeska iz kojeg su virile školjke sedefnih ogledala i migoljile živahne jegulje. Tamo gdje bi dno bilo prekriveno kamenjem, hvatali smo peševe viljuškama, koje smo žicom zavezali za oguljene motke, i lovinu puštali u galone, da bismo ih poslije mogli gledati i diviti se njihovim skliskim tijelima.

Mjestimice bi se na dnu nekog zelenca vidio šporet na drva ili zahrđala veš-mašina, probušeni lonci za pečenje kestena, te razni dijelovi automobilskih starudija. Voda je bila toliko prozirna i bistra pa bi se bačeni dinar mogao ugledati na dubini od nekoliko metara kako zrcali u sebi sunčevu kovanicu.

Svaka kuća je imala svoju kanalizaciju koja bi tutnjala kroz betonske cijevi u rijeku, i kada bi ljeti vodostaj opao, ta izlivena ždrijela, malterom vezana za zemlju, ličila su na nepokretne krokodile što bi povremeno rigali fekalije i pjenu deterdženta iz veš-mašina. Na tim mjestima bi se skupljali lipljenovi, mrenovi i klenovi kupeći ostatke hrane koju ljudi nisu mogli probaviti. Stojeći na truplima krokodila, ribari su zabacivali olovo i udice sa crvima, glistama, kruhom. Ručno rađenim mušicama bi mamili lipljenove grbane da se o njih zakače, namazane specijalnom mašću (što sprečava da pernata imitacija potone), i vadili bi ulov zajedno sa wasser-kuglom na obalu zaraslu peckavom koprivom. Grban bi se koprcao u žari mrseći situ 0,16 mm, zapetljavajući ostale muhe što su visile na kratkim komadima silka vezanog za glavnu nit koja je kroz porculanske prstenove štapa završavala u blistavim namotajima špule na roli Shakespeare ili D∙A∙M Quick.

Potočne pastrmke sa crvenim i crnim tufnama su svečano i nepomično lebdjele ispred kakvog kamena ili tik iznad sedrene ploče, uglavnom bliže drugoj obali, i bučno bi se izbacivale gutajući krilate majflinge, što bi padale na vodu u mišiji suton. Od njihovih izbačaja nastajali su drhtavi krugovi, koji bi se postepeno rasplinuli na mirnoj površini kao kolutovi duhanskog dima u zraku samačke garsonijere. Dolaskom noći, iznad Unadžika, letjeli bi vilinski konjici, plavocrni mužjaci i zelenkaste ženke. Laki riječni husari podržani kakofonijom sova, kukavica, slavuja. Rijeka bi pjevala nokturno.

JESEN JE JAHAČ OD MAHOVINE SA SJEVERA

Svake godine, krajem augusta, u majkinoj avliji što se blago spuštala niz pješčanu obalu prema rijeci bujao je korov sa blijedoplavim cvjetovima. Nisam znao kako se zovu, zvao sam ih plavim biljnim usamljenicima. Stidljivo bi krenuli cvjetati još u junu, ali je august bio njihov obećani mjesec.

U mesari tele postaje rozbratna i šnicla

Mesar ima jake ruke, rumene obraze

Juriš kroz travu sa olovnim vojnicima

Iz Kinder jaja dolaze vikinzi od bronze.

Nizvodno, plavi biljni usamljenici su se hranili krvlju iz podrumske mesare, čija odvodna cijev je završavala na sredini obale, odakle je smireno curila ka vodi.

Kuće su dreždile nad vodom, nadvirivale se nad obalu, sa druge strane rijeke je kukuruz čuvao stražu nad riječnom tišinom, u kućama su ljudi sanjali svoje civilne snove o kreditima, o radnom vremenu, o fudbalu, ribama. Navečer će eterne ribe ulaziti kroz balkonska vrata i lutati svježe okrečenim sobama bdijući nad unskim ljudima, zaustavljajući se nad čelima ribara, dajući im blagoslov, te ribe od kisika, čiste i vižljaste, sa svjetlucavim repovima ulaziće ljudima u misli. Jer pravi ribari hvataju ribe zato što im ne mogu na drugi način pokazati svoje divljenje. Neki od njih znaju i poljubiti ribu prije nego je puste nazad u vodu. Zora će rasuti čaroliju, a sunce sjesti na balkon. Zora izlazi iz Une, izranja podignuta maglom i isparenjima rijeke. Eterne ribe umiru, ljudi se bude, i tako svaku noć krug je postojan.

Latice su im bile jasno odvojene jedne od drugih kao prednji zubi Omara Sharifa, tako da su cvjetovi sličili elisama napravljenim od neba. Njihova boja je bila nestvarna u zatamnjenom poroznom hlorofilu koji je dostigao vrhunac i lagano klizio prema vrtlozima raspadanja, dok jesen ne uštima svoje instrumente i ne zasvira simfoniju memle, kiše i vodene pare. Teško je ne voljeti vodenu paru, ona je duša zemlje, i od nje smo napravljeni. Mislio sam kako je nemoguće da u prirodi postoji takva nijansa plavog. Vjerovao sam da neko nevidljiv, noću, i za vladavine bakarnih maglica, obilazi cvjetove i farba ih razrijeđenom modrom galicom. Vilinski konjic sa ljudskim likom. Harlekin od zemlje sa pšeničnim klasovima umjesto kose. Neko biljno božanstvo koje nikad nećemo vidjeti.

Biljke su za mene bile tajanstvo svijeta. Uznosita aristokracija hlorofila koja nije vjerovala u zagrobni život, i koja će jednom, kad kucne njihov čas, konačno prekriti čitav svijet. Krhka sočna suština u koju si mogao samo mehanički prodrijeti, razvlačeći zeleni sok po dlanovima, tu krv za koju one nisu marile i koju su tako rado puštale, jer su bile vječne i neuništive u proljetnim buđenjima.

Kako je zeleni sjaj drugog korova postepeno kopnio, modrulja je pojačavala plavu boju svojih cvjetova. Kasno rascvjetavanje modrulje nagovještavalo bi skorašnju smrt ljeta na Uni; dolazak prohladnih jutarnjih magli i cvokotavih sutona, pa bi varljivo sunce imalo mrvu snage samo dok je u zenitu, jer čim bi puhnuo vjetar s vode, sunce bi dobilo zube.

Zatim bi jesen hunski nadirala niz Točile, sa obronaka Kolajevca, ispod kojih je protjecala Krušnica, duga šest kilometara i ledena kao Beringovo more. Zelenilo nije imalo šanse pred takvim naletom. Jesen bi učinila da kroz šume na Točilama poteku slapovi akvarelnog lišća, a tek njihov šum – čista sjeta. Jesen bi dolazila u naše grudi, kroz ozon koji smo udisali, on bi prelazio u najfiniju emociju, od koje bi nam se stezalo grlo i oči kvasile dječačkom tugom. Tada bih počeo čitati knjige o čarobnim kraljevstvima, pripremajući se za zimu, a zatim bih čekao da zemlja zbaci snijeg sa svojih leđa, kako bi žute trube jagorčevine mogle zasvirati nemir i užitak proljeća:

Da se predstavim: ja sam Kralj lišća

suprotnost sam jahaču od mahovine

mene će žito ispod snijega naslutiti

divlje guske me nose na svojim krilima.

RASTEM SA BILJKAMA

Ljetni pljusak me uhvatio iza glavne tribine Meteorovog stadiona dok sam hodao šljunčanom stazom žureći na kupanje u Ajak, gdje se krak Une, prolazeći ispod mostića od impregniranih željezničkih pragova, spajao sa Krušnicom. U zelencu ispred mosta smo se kupali, za sunčanje su bili rezervisani pružni pragovi poredani po željeznim šinama mosta. Nizvodno od mostića voda je vrvjela klenovima i potočnim pastrmkama. Baš u tom zelencu sam se jednom zamalo ugušio, i, začudo, to prvo gušenje u meni je samo učvrstilo ljubav prema vodi.

Oblaci, cumulonimbusi, natekli od vlage hitro su plovili nebom kao na ubrzanoj sekvenci dokumentarnog filma o plamsanju i bujnosti živoga svijeta. Počeo sam trčati pogađan vrelim kapima što su ličile na krupne majčine suze. Natopljena bijela majica mi se prisno stegla uz tijelo. Preskakao sam tople lokve uživajući u sumanutom osjećaju slobode koji mi je nadimao prsa i širio se krvnim žilama. Bio sam suhozemni delfin, leteća vjeverica, plamteći flamingo što gaca po svježem blatu koje miriše na iskonsku čistoću.

Takav osjećaj slobode mutio je razum i opijao me kišnim kapima, te sam stajao pored svakog cvijeta kojem je kiša razmrljala polen, i gladio bih široke listove bokvice, jagodicom kažiprsta prelazio uzduž vlati divljega ječma, gledajući humke krtičnjaka što su isparavale izdašnu toplinu zemlje. Kakva osmoza!

Od euforije mislio sam da mogu poletjeti u nebo. Kao u snu kad letim u sjedećem položaju i jedino dlanovima mašem umjesto krila brzo dižući se iznad zemlje. Lebdio sam iznad krošanja drveća, krovova poznatih kuća, uvijek blizu zemlje, nadajući se sretnom padu onog trenutka kada čarolija ispari. Samo što je ovo bio san otvorenih očiju, vizija na riječnom ostrvu, ispod kišnog neba. Ni u jednom trenutku nisam mogao vidjeti, zagledajući se u nervaturu vjetrom otrgnutog još-uvijek-zelenog lista, pipajući kažiprstom i palcem masno peraje lipljena, ili mijeseći u dlanu grumen crvene gline sa obronka Huma, kažem, nije bilo simbola, putokazi se nisu otvarali prema onom što će doći. 1992. je bila daleko.

Toliko sam bio blizu da upoznam Obnavljača Smitha, ali svaki put mi je izmicao, skrivajući se iza lepeze lišća, bježeći u hladovinu vrbovog stabla pored rijeke, skačući u vodu i plivajući na drugu stranu. Kada bi uzeo oblik bjelouške, režući vodenu površinu na dva dijela kao veliki rajsferšluz, koji je prijetio da otkopča čitav svijet, uzaludno je bilo plivati, jer na drugoj obali već bi koračao nečijim stopama odlazeći u suton, ostavljajući za sobom mirisni trag Solea kreme i piva. I ja bih ubrzo zaboravio gdje mi se zaturila misao, i u kakvu sam to potragu krenuo stojeći na ivici strme obale dok su, ispod mojih nogu, u zelencu plovila jata malih riba – zekica – koje nikad nisu mogle narasti više od deset centimetara. Pa su bile zgodne za kedera i lov na proždrljive salmonide. Nekad bi mi ih je bilo žao hvatati, jer su one sušta ljepota. Ranjivo savršenstvo. Zgrabio bih Obnavljača Smitha za rever kaputa, morao bi se zaustaviti, povukao bih ga unazad da stanemo licem u lice na pristojnoj udaljenosti, postavljao bih mu pitanja iz budućnosti:

Gdje će završiti moje knjige sa police iznad Grundigovog televizora?

Gdje će nestati televizor sa komandama na blagi dodir?

Gdje će ispariti moje originalne kasete složene iznad knjiga, njih stotinjak?

Gdje će nestati moja pisma, ljubavna i trivijalna?

Gdje će završiti moja numizmatička kolekcija, uključujući jedan zlatnik sa likom Franza Josepha I, i bakreni novčić iz 1676. na kojem je pisalo soldo, koji je bio probijen, jer ga je neko nosio oko vrata za sreću?

Gdje će otići moja soba?

Zašto u našem stanu neće biti ničega osim golih zidova, zjapećih rupa umjesto štekdoza, wc šolje?
Ko će uzeti moje fotografije, i na kojoj od bezbrojnih gomila smeća će se one smežurati na suncu poput jesenjeg lišća?

Ko će čitati moj primjerak knjige Zvonka Veljačića Dječak Dub putuje Svemirom?

Ko će odnijeti kinoprojektor Super 8, i filmske trake u kartonskim kutijama čiji poklopci su ujedno bili i filmski plakati s impresumima?

Gdje će nestati filmska traka Rata svjetova u crno-bijeloj tehnici?

Ko će učiniti da sve stvari iz našeg stana nestanu „kao rukom odnešene”?

Ko će usisati istoriju našeg porodičnog života, i učiniti da se svoje prošlosti sjećam kao simpatične utvare?

Hoću li imati pravo da optužujem, i koga ću optužiti?

Ali rekoh već: 1992. je bila daleko. Još uvijek nije bilo potrebe za ovim pitanjima iz bliske budućnosti, jer smo trenutno u cjelovitoj prošlosti, u sredini sretnih osamdesetih.

U pješčanim poljima nikao je patuljasti kukuruz, sitni žutac. Oštri bridovi njegovog lišća sjekli su okruglaste kapljice i stabljika bi se tresla zasipana kišnicom, što je sapirala nanose pijeska sa čvornovatog korijenja, otkrivajući spletove tvrdih žila, kroz koje su minerali i voda putovali da nahrane živo zelenilo. Među stabljikama, oklopni mrmci su kopali tunele čineći tlo rahlim i šupljikavim. Ribari su ih hvatali i trpali u zamagljene tegle, jer su mrmci bili vrhunska poslastica za goleme klenove.

Prolom oblaka je naglo prestao stvarajući dugine arkade na žitkom plavetnilu. Zrak je bio ukusan i gorak zbog disanja biljaka. Gledao sam ih kako krupnjaju pred mojim očima. Prvi otkos trave isparavao se mirisom požude. Mirisom orgazma. Vampirskim poljupcem truleži. Tako sam sazrijevao toplo-hladno zajedno sa biljkama, i u mislima napisao slijedeće redove:

Rijeka je pod opsadom kiše

začuđen mornar pod sedru tone

duh mrmka mi šapće na uho:

melanholija je to što nas definiše.

Faruk Šehić:
Rođen 1970. u Bihaću za vrijeme SFRJ. Bio je pripadnik Armije BiH (1992 – 1995). Jedanput je teško ranjen. Književna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlađih pisaca na području bivše Jugoslavije, i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove knjige Hit depo (poezija) i Pod pritiskom (kratke priče) uživaju kultni status kod čitalačke publike, i objavljivane su u više tiraža. Roman Knjiga o Uni mu je objavljen 2011. u Sarajevu i Zagrebu. Radi kao novinar i kolumnista u sarajevskom magazinu BH Dani. Živi u Sarajevu.