Pisanjem se, kako sami kažete, bavite od malih nogu. Kad ste napisali svoju prvu priču?

Kad sam imao male noge. Ha-ha, šalim se, iako to i nije tako daleko od istine. Ne mogu reći je li priča koje se najranije sjećam prva koju sam i napisao. Vjerojatno je prva suvisla priča. Recimo da sam imao nekih 10-11 godina. Priča je bila čisti fantazi o kraljeviću koji se rodio u nekoj pustinji u koju je njegova majka morala pobjeći jer su neprijatelji napali njezin dvorac dok je bila trudna. On se ide osvećivati, jašući na golemoj ptici. Počeo sam pisati i nastavak te priče (očito sam već tada naslutio da svaki pravi fantazi mora imati barem pet milijuna nastavaka), ali, nikada ju nisam dovršio.

U čemu pronalazite inspiraciju za pisanje?

Ne postoji samo jedan okidač koji mi daje inspiraciju. Doslovno me sve može inspirirati. Uobičajene svakodnevne scene (ali, još bolje ako nisu baš uobičajene), film ili knjiga, razgovor, nečija izjava, stvar, netko otvori paštetu, a ja u njoj vidim zmajeve koji kartaju bridž, bilo što. Isto tako, često mi na pamet padne neka rečenica, sama od sebe i onda oko toga složim priču. Ili još bolje, naslov. Ja sam naslov-frik; oni su mi jako bitni. Mrzim kad nešto što čitam ima loš (meni loš) naslov, uvijek se bojim kakvo će biti ono što se krije ispod njega. Ako se autor nije potrudio oko naslova, zašto bih očekivao da će se potruditi oko priče? Što, naravno, ne mora uopće biti istina, ali tako ja razmišljam. Tako, često mi na pamet padne nekakav naslov, nešto što dobro zvuči i onda se zapitam, što bi se moglo dogoditi u vezi njega? Tako je nastala i jedna priča za koju sam kasnije dobio nagradu SFERA. Dakle, inspirirati me može bilo što. Tko zna, možda se i iz ovog intervjua izrodi neka priča.

Koje Vas teme okupiraju?

Sve. Ne volim se ograničavati. Ne želim se ograničavati. Zašto bih? Nisam fan trpanja u ladice. Pišem što god mi padne na pamet, ako me dovoljno zaokupi da toj temi posvetim toliko pažnje koliko je potrebno da bih ju opisao u priči. Međutim, Davor Šišović smatra da moje pisanje spada u „začudni SF“, pa ako već moram ležati u nekoj ladici, ta mi sasvim paše. Kad pišem o nečemu generičkom, nečemu o čemu je već milijun ljudi pisalo, ne želim samo dati nova imena izlizanim likovima i smjestiti ih na neko izlizano mjesto kojemu ću samo promijeniti ime. Želim ih baciti u svijet kojega boli grlo za pravila koja je netko prije mene smislio. Lijepo je pisati u okruženju koje je uređeno pravilima, tu se osjećaš sigurno. Ja se ne volim osjećati sigurno kad pišem, a pravila smatram najvećim neprijateljima, iako sam po struci pravnik. Volim samoga sebe zbunjivati, davati si prepreke koje možda i neću moći preskočiti, ali barem sam se zabavio dok sam pokušavao. Neki autori to uzbuđenje postižu tako što ne osmisle čitavu fabulu, nego počnu pisati, ni ne znajući kamo će ih to odvesti. Drugi vole imati sve sređeno i organizirano. Slože čitavu priču negdje sa strane, a onda ju samo „prepišu“ i dotjeraju u konačan oblik. Treći se drogiraju. Ja u 99% slučajeva znam kako će priča završiti prije nego počnem pisati, ali zato ne znam kako će teći, a često ne znam ni kako doći do takvog završetka. I upravo je to ono najzabavnije u cijelom procesu. Pokušati preveslati samog sebe.

Šta je za Vas najvažnije u priči: likovi, rečenica, slika, poruka, stil…

Ovisi o čemu pišem. Da, likovi su jako bitni, bez dobro okarakteriziranih likova teško da priča može funkcionirati, pa imala ona i najgenijalniju ideju stoljeća. Ali, opet, što ako je priča takva da nema likove? Recimo, netko napiše priču o geološkim promjenama na kamenu, ali takvim stilom da te priča zaokuplja svih 850 stranica. Dakle, stil je također vrlo bitan. Određeni žanrovi njeguju određen stil koji im paše i kojim se postiže atmosfera kakva je potrebna da bi priča oživjela. Ako ću pisati horor, onda neću koristiti metafore tipa, čudovište je izgledalo kao turbofolk-pjevač u četiri ujutro nakon gaže u krčmi tako prljavoj da moraš obrisati noge kad izlaziš van. Svaka priča ima svoje zahtjeve i ja se trudim ispuniti ih. E sad, koliko je to uspješno, o tome sude čitatelji (ako ih uopće ima).

Smatrate li da bez dobro osmišljenog negativnog junaka nema dobre priče?

Pojam „negativan junak“ čini mi se paradoksalan, jer je „junak“ po definiciji pozitivan. Osim ako se ne radi o nekom teškom pesimistu, koji, eto, ipak spašava stvar na kraju. Ali, zarad rasprave: ako u priči postoji negativan junak iliti negativac, onda, naravno, mora biti itekako dobro osmišljen da bi priča funkcionirala. Ali, ne samo u smislu: želim uništiti cijeli svijet, jer me mama tukla kad sam bio mali. On mora imati možda i bolju karakterizaciju od pozitivnog lika, jer obično negativac, osim ako nije patološki uvjetovan, uništava nešto jer on smatra da to nije pozitivno, ne samo radi samog uništavanja. Pozitivan junak, s druge strane, ponekad si može priuštiti i nešto manje kompleksnu karakterizaciju, a opet će biti uvjerljiv, što je po meni greška, ali događa se. Naime, često pozitivan junak bude uvučen u događaje bez svoje volje i onda se mora spašavati, a usput se riješi i negativca. On ne mora imati nekakve određene dubokosežne impulse koji ga tjeraju da čini to što čini, osim potrebe za izvlačenjem žive glave, da bi funkcionirao kao junak. Zato je vjerojatno zabavnije smišljati negativca. Ali, ne vidim zašto bi priča nužno morala imati antagonista da bi bila dobra? Ta dobar/loš momak postavka nužna je samo u filmovima Stivena Sigala i TV-sapunicama. I, čini mi se, u fantazi literaturi. Ali, ponekad je zanimljivo vidjeti i kako će se razviti priča koja nema takvu postavu. Puno mi je zanimljivije pitanje može li priča funkcionirati bez pozitivnog lika, odnosno lika kojega čitatelji percipiraju kao pozitivnoga? Sigurno ima takvih slučajeva, gdje ne postoji pozitivac, ali na pamet mi padaju samo suprotni. Osim možda serije „Dekster“ koja za protagonista ima zapravo antagonista, ali ga nitko tako ne doživljava.

Smatrate li da negativno pokreće svet?

Ne bih rekao da ga pokreće, ali da mu pomaže da se ne zaustavi, to već mogu probaviti.

Bavite se i crtanjem. Koliko su ova dva vida izražavanja – pisanje i crtanje – slični, a koliko različiti?

Mislim da su dosta slični. Mislim da ljudi koji pišu imaju bolje predispozicije za crtanje i obrnuto, iako to ne mora vrijediti za sve. Recimo, Stiven King kaže da kad nacrta mačku, mora pored crteža napisati „mačka“ da bi ljudi shvatili što crtež predstavlja. A, bez obzira voljeli mi Kinga ili ne, ne možemo reći da čovjek ne zna pisati. Zato sam sretan što uz pisanje imam sposobnost i crtati toliko suvislo da ljudi oko mene mogu prepoznati to što sam nacrtao. Dok pišem, pred očima mi se redaju slike koje onda pokušavam što bolje opisati. Isto tako, kad crtam, često imam cijelu priču u glavi u vezi crteža, u vezi likova, radnje ili što već crtam. Tako da imam sreću, pa mogu kombinirati obje te stvari, ako mi je baš do toga.

Šta je to što Vam pruža crtež a šta priča?

Crtež je čisto vizualan doživljaj, njime mogu prikazati nešto što nikad ne bih mogao tako dobro dočarati riječima. Mogu se truditi opisivati nešto u detalje, ali time neću dobiti da osoba koja to čita pred sobom ima istu sliku koju sam ja imao dok sam pisao. Vjerojatno takav opis nitko neće ni imati volje pročitati do kraja (sjetimo se samo onih beskrajnih opisa unutrašnjosti kuće ili slično kroz koje smo se probijali čitajući određene pisce koji su davali sve od sebe da vidimo svaku otpalu dlaku i svako zrno prašine u uglu neke nebitne sobe kroz koju nijedan junak u knjizi neće proći, ali, eto, barem znamo kakve su higijenske navike vlasnika kuće), ali i ako bude imao volje za čitanjem, sigurno nikada neće „vidjeti“ ono što sam ja „vidio“ dok sam pisao. S druge strane, priču koju vidim u nekom crtežu, najčešće vidim samo ja. Ostali vide samo crtež, koji si mogu interpretirati i na potpuno drugačiji način od onoga što sam njime htio poručiti. Ali, kako sam vizualna osoba, ne mogu se ograničiti samo na jedan oblik izražavanja.

Pojavili ste se u nekoliko zbirki priča (Sami na Svijetu, Vampirske priče, Zagrob, Priča o anđeli Novak…). Koliko su ta iskustva značajna za Vas?

Na ovim zemljopisnim širinama to je najčešće jedini način da čitatelji saznaju za nekog pisca znanstvene fantastike. Prvo, kod nas ne postoje literarni agenti koji bi se brinuli da se za nas sazna, pa da nas objavljuju veliki izdavači (a, ruku na srce, ne postoje ni veliki izdavači), da imamo reklame na televiziji i da prodamo knjigu u 100.000 primjeraka, a drugo, spekulativna fikcija je persona non grata koju glavnotokovska publika ne smatra uopće književnošću, nego djetinjastim maštarijama asocijalnih gikova. Stoga mi je posebno drago što živim u vremenu kad se događa pravi procvat različitih medija koji objavljuju takvu vrstu literature na ovim prostorima, iako nas se i dalje ne uzima za ozbiljno (ali, kako se sve više i glavnotokovska književnost ne uzima za ozbiljno, ili bolje reći, ne uzima ju se uopće, nije da nešto puno zaostajemo za njom; taman kad se izjednačimo po broju čitatelja, čitatelji će prestati postojati), jer su pisci dobili poticaj da pišu i puno su motiviraniji nego prije deset, petnaest i više godina, kad su postojali samo jedan ili dva medija koji su objavljivali znanstvenu fantastiku. Mogao bih reći i da mi je pojavljivanje u svim tim zbirkama i dobra odskočna daska za dalje, ali neću iz dva razloga. Prvo, volim obljavljivati u tim zbirkama, ne smatram da imaju samo ulogu odskočne daske, i obljavljivat ću i dalje u njima bez obzira na eventualni „uspjeh“. A drugo: „uspjeh“ na ovim prostorima?!

Osvojili ste treće mesto na Istrakonu 2007, SFERU u nekoliko navrata (2007, 2008, 2011)… Koliko su nagrade uticale na Vaš stvaralački rad?

Nagrade su uvijek dobar motivator. Daju ti do znanja da si neke stvari dobro napravio i predstavljaju povratnu informaciju koja inače često nedostaje. Piscu je najgore kad na ono što napiše ne dobije nikakve povratne informacije. Popljuj mi priču ako treba, ali nemoj šutjeti. Ali, kad dobiješ nagradu za nešto oko čega si se trudio, to je neusporedivo lijep osjećaj (dobro, vjerojatno je usporediv, ali trenutno mi ništa ne pada na pamet s čime bih ga usporedio, što je za jednog pisca loša stvar ) i potiče da se i dalje trudiš, jer, očito se nekome sviđa ono što si natipkao. A i lijepo je na stolu vidjeti komad nečega što ti govori – a jesi dobar, uh, što si dobar! Ponekad, kad gledam svoje nagrade, osjećam se kao porno-glumac.

Učesnik ste Istrakona, SFerakona… Koliko je važno da jedan pisac učestvuje na ovakvim manifestacijama?

Kako kome. Znam za neke pisce koje nikad nisam vidio na takvim manifestacijama (a možda i jesam, ali nisam znao da su to oni), pa opet pišu i objavljuju. Ja osobno volim dolaziti na takve događaje, u prvom redu zato što tu dolaze ljudi sličnih interesa mojima, a što će se teško dogoditi u mesnici, npr. Da dođem u crkvu i krenem pričati o crnim rupama, ljudi bi mogli steći krivi dojam. Na konvencijama i sličnim manifestacijama mogu govoriti o bilo čemu i nitko me neće čudno pogledati. I to mi se sviđa. Osim toga, svaki pravi SF-gik voli puno čitati, a gdje možeš naći više SF knjiga nego na SF konvenciji?

Koji su Vam najdraži (domaći, strani) F i SF pisci? Čitate li klasike?

Čitam sve što mi dođe pod ruku. Naravno, obožavam klasike i zanimljivo mi je vidjeti kako su pisci prije dvadeset, trideset, sto godina gledali na svoju budućnost. Isto tako me zanima koliko će današnji pisci točno „predvidjeti“ budućnost, što ću vidjeti ako poživim još dvadeset, trideset, sto godina. Od stranih pisaca volim naravno one nezaobilazne poput Klarka, Dika, Zelaznija, Adamsa, Simonsa, oboje Vinegovih, Varlija, Koni Vilis, Bujoldica mi je zanimljiva, Martin, Gejman, Gavriel Kej, Hajnlajn i hrpa drugih, mogao bih ih nabrajati još dvije stranice. Što se tiče domaćih F i SF pisaca, neću nabrajati poimence jer ih većinu osobno poznajem. Ali, naravno, ima onih koje radije čitam i onih koje manje rado čitam. Neki mi pašu, neki ne, što ne govori o njihovoj sposobnosti, nego o mom ukusu. Npr. onaj Bogdanović, njega ne mogu smisliti.

Čime ćete nas to, na književnom planu, iznenaditi u narednom periodu?

Iznenadit ću vas jednokratnom knjigom. To će biti roman kojeg ćete moći pročitati samo jednom, jer svaka riječ koju pročitate, nakon toga će se automatski izbrisati, tako da se nećete moći vraćati natrag provjeriti nešto što ste već pročitali, nego ćete se morati zadovoljiti svojom sposobnošću kratkoročnog pamćenja. Isto tako, planiram vas iznenaditi pričom o dva brata koji se ne razumiju, jer pričaju različitim jezicima. Zatvoreni su u istoj ćeliji u državi čiji jezik ne razumije ni jedan od njih, niti tamničari razumiju njih dvojicu. Pitanje je, zna li ijedan od njih išta o razlozima zatvaranja i kako će saznati, kad nitko nikoga, kvragu, ne razumije? Osim toga, za 14 godina napisat ću i priču koja se događa u budućnosti, 14 godina od današnjeg dana. A ako vas ništa od toga ne interesira, provjeravajte razne žanrovske zbirke u narednom periodu, sigurno ćete tu i tamo pronaći nešto moje. I, naravno, kupite moju zbirku priča „Najveća igra u svemiru i šire!“

Razgovor vodila
Tamara Lujak