Horizont je spojio dvije krajnosti.
Sada smo možda srećniji nego ikad.
Imamo svoje zidove spasa i svoj plamen
A kao dar ostavljamo izgovorene molitve.

Paladio, postoje mjesta koja ćute.
Ne znamo zašto. Potomci smo ovog doba.
Ipak, učili su nas da i sami zidamo svoje
Nebodere vjere zbog vrijednosti prošlog.

Katkad nam se kule sruše i hladno bude.
Prespavamo na jednoj ploči i  budimo se
Utisnuti  na njenu površinu kao lišće
I onda dugo čekamo da nas vazduh odnese.

Ne krijem da pucaju ulice od teškog hoda,
I kao klatno glava se njiše od stopa do oblaka.
Istina je da svi tražimo sebe u nekom vitražu
I divimo se kamenju, uhvaćeni u istu mrežu.

Paladio, tvoji sinovi i kćeri govore mudro
I sviraju muziku koju ih je otac naučio davno.
Prolaznici ćute kada godine pričaju o tebi
I nikada tama ne rani ti imena jaku svjetlost.

OBLIVION

Pokriven dlanovima  nadasve širokim
Svog samotvornog bića stidi se duboko
Mrak pije i svjetlost tišinom omamljuje
U neznanju trčeči ukrug , sapliće i diže
Ljude nemarne i krpi tabane za sjenu
Bez jasne slike otelotvorenja svog duha
Ratuje sam i razbija sve kamene vozove
I papirne oblake za nožne prste vezuje.
Maglom zatvara sve svoje misli profane
I kratkog vijeka glavu od razuma dijeli.
Galimatijas čuje, ali njime ne odgovara
I stapa se sa milisekundom dana prošlog
Noseći svijet sa sobom gdje god da krene.

ADAĐO ZA BESMRTNU ERATO

Niz njena leđa, sliva se vino davnina,
Kvaseći tanku, modro-ledenu draperiju
Žene u zanosu dana i novog vremena.
Obmotana vatrom oko njenih stopala
Eksplozija čežnje zri u tankim venama.
Kad je pogledam, kao da sopranom
Zarobljenim u muku, koleba se snažno
Da polomi dvije kristalne čaše na stolu.
U tom trenu se savijem kao list papira
Rukama pritisnut, dijeleći se lako na
Dvije nevješto stvorene polovine.

U uglu oka, naivno se plamen rađa
I miris prostora u četiri zida osvaja
Dva jasna lica i samo jednu glavu.

Isti onaj osjećaj tla koje nestaje
I širine neba za koju se hvatamo,
Opet je prisutan u toj silnoj želji
Da smrt ovog trena nikad ne dođe.

RAĐANJE PJESME

Pjesma je govor tišine ljudskog duha.
Ona se veze od osjećaja i njegove dubine
Nitima dugim kao dobra misao filozofa
I vrijednim kao jedinstveni doživljaj.

Nikada se ne piše bezvoljno i nužno.
Nikada se ne hvata u koštac sa stvarima.
Ona se proživi i tek nakon toga oživi
I  kraj njen nikad nije napisan na hartiji.

Ne poznaje čovjeka kao što poznaje svijet.
Ona je putnik na nepotopivim brodovima
I kada misliš da znaš kako se pjesma rađa,
Ona iščezne, ali se nikad ne zaboravlja.

NEDOREČENOSTI

Slušam noć kako plače. Ne mogu ništa da učinim.
Kule se ređaju poput drveća i vjetar ih broji.
Svaki lampion,  žar je mog budnog oka.
Ne mogu da spavam, nisam navikao na taj zvuk.
Jedna, dvije, tri… kule sa hiljadu časovnika ranjavaju
Na svakoj stopi crne zemlje ono što se rađa, a zna
Da neće trajati dovoljno dugo da ne napusti tlo
I neće rasti dovoljno visoko da dotakne nebo.

Tri vranca galopiraju sokakom a niko ih ne prati.
Učini mi se na trenutke da sam manje živ nego ranije.
Pomislim kako je pokret neopisiva moć bitisanja
A kako je kamen ipak draži od trena koji prolazi
I onda priznam da ne mogu više da slušam buku.
Ono što vidim, nije ono što sanjam kada sam srećan.
Plaši me slika divljine i pitomosti. Plaše me iluzije.
Kolebam se i okrećem oknima. Još uvijek je tama.
Put se u put uvlači. Vazduh se u zrno pretvara.

SANJIVE  OČI  NAŠE  ISTINE

Kako se ono izgubi putnik na svom putu
I kako mu se nebo tad nasmijalo slatko
A rekle bi knjige da gore nas čekaju teatri
Velikih snova i malih utjeha za tužne ljude.
Nije tako .Čovjek je nebu nebitna tačka
Stavljena u sred rečenice života koji ćuti
I on uzalud skače da dohvati i oblak i kišu.

Kako se ono proli krv mjesto ustajale vode
I kako joj se zemlja tad nasmijala sramno
A rekli bi, da hrani nas meso i meso jesmo
Hladno i nebitno sitoj utrobi velike lopte.
Jutra šapuću. Čast je pravdi brat od iste mati
I gdje jedno stane, drugo ga snagom goni.
Ipak , u istom času, koritom istim nisu tekli
Niti su zajedno duh istom bojom pokrivali.

Kako se samo vraćaju zime i njihove oštrine
I kako im se ono lišće opustjelih gora pokloni
A rekli bi ljudi da malo je leda na tuđem putu
I da previše je topline na tuđem ognjištu mira.
Mudrosti znaju, sve što je varljivo istini bježi
A samog sebe u ugao svojom sjenom satjera
I plaši se života, jer to tijelo, čovjek više nije.

STANITE OGNJENI ZMAJEVI

Stanite ognjeni zmajevi. Stanite divlje zveri.

Ne skidajte joj nanizane dane sa bijelog vrata.
Ne dirajte joj kožu od daha jutra sazdanu.
Ne razdvajajte joj korake od mokre zemlje.
Ne izdahnjujte joj život kroz najtužnije oči.
Ne slušajte profetičke glasove samovolje
Lude i obuzete oduzetim krilima prašine.
Ona nije grešna Klitemnestra i ona nema
Stope erinija, bahantkinja, niti maglene sne.
Ona nije kći Zefira, ni plamen vatre božije.
Ona je samo proljeće bosonogog siromaha.
Njene su ruke njegove grane kada je drvo
Njene su suze njegove kapi kada je voda.
Njene su grudi oblaci njegovi kada je nebo
Njene su riječi melem, kada diše kroz ranu.
Njen je život u njegovom životu jedini žar
I kada se oni rastanu u horizontali vremena,
On umire i u njenim se zenicama opet rađa.
Nikad isti, ali uvijek bolestan prije proljeća.

Stanite ognjeni zmajevi. Stanite divlje zveri.

Nemanja Dragaš je rođen 6. jula 1992. godine u Beogradu. Osnovnu i srednju školu završio je u Pljevljima. Objavio je dvije zbirke poezije: „Fantazija u plavom“ 2008.  i  „Mikrofonija zrelosti“ 2010. Njegove pjesme objavljivane su u zbornicima i  časopisima, kao što su književni zbornik „Novi mostovi“, književni magazin za Balkan, Diogen pro kultura magazin i „Književne novine“. Član je Saveza književnika u otadžbini i rasejanju. Učestvovao je na brojnim konkursima. Jedan je od pobjednika internacionalnog književnog festivala „Think- Tank- Town“ 2011. Učestvovao ja dva puta na KUM-festu u Crnoj Gori. Jedan je od autora književnog zbornika mladih sa prostora bivše Jugoslavije, „RUKOPISI 34“. Njegova pjesma „Voda“ pohvaljena je od strane KK „Rujno“ iz Užica za najbolju pjesmu u 2011. godini. Na  multimedijalnom festivalu u Pljevljima, osvojio je  3. mjesto u oblasti poezije.

Bavi se i fotografijom i slikarstvom. Dobitnik je prve nagrade za fotografiju na temu „Mladi i selo“ 2011, i za likovni rad na temu „Planeta Zemlja“. Student je Akademije umetnosti u Beogradu.