Goran Karanović završava postdiplomske studije prava. Radi kao TV novinar u Mostaru. Između ostalog, odgovoran je za nastanak informativnog portala za književnost – www.knjizevnost.org, kao i Književnog kluba „Mostar”, čiji je predsednik.
Vaša poezija mesto je preispitivanja mira ispod kojeg još čuči rat, „sveta koji gine od naleta napretka”, sumnje u dobronamernost donatora i raskrinkavanja lažnog morala; to je svet BiH, Balkana. I u tom poetskom okruženju birate da život vidite širom otvorenih očiju?
Živim u prelijepom (namjerno prije te riječi neću da kažem ”nekad”) gradu koji je ratom razoren, poraćem ugušen, koji sad nejake šačice idealista pokušavaju trznuti iz provincijske kome ili jednostavno očuvati sami sebe da ne pokleknu pod njom. Na suprot njih stoji realnost opljačkana od privrede, zakona i morala, te društveno-politička mašinerija koja je pod idejom ovih ili onih ideologija Mostar dovela u takvo stanje, gdje ga čvrsto drži. Moja knjiga Udarnike strijeljaju je o toj nejakoj šačici onih koji se protive, njihovim šansama, stvarnosti u koju su zakopani, ne samo u Mostaru, nego svim mjestima koja su dio ovog vremena koje će mnogi pamtiti kao teško.
Balkan je još uvek zanimljiv i za filmske stvaraoce, pa kako Vi tumačite pokušaj Andželine Džoli da objasni ono što se ovde dešavalo tokom ratova devedesetih?
Pomalo mi je smiješna fama koja se digla oko tog filma i značaja koji mu se pridaje. Neke političke, pa i vjerske elite, te brojna udruženja su Angelinin film uzeli kao top temu, bitnu za meritornost istorijske prepucke ovih krajeva. Meni je jedna druga činjenica puno slikovitija. Poslije BiH, Angelina je najavila da će snimati film u Afganistanu. I niko da pomisli kako je možda od radnje filma, bitnije to što nam je država inspiracija Hollywoodskoj zvijezdi zato što je u rangu najnesretnijih krajeva na svijetu. Po meni je to tema kojom se treba baviti više od filma i istorijskih istina koje ove krajeve nisu baš daleko odvele.
Ironija je vaše glavno retoričko sredstvo. Ipak, kada kažete: „Moja generacija staće će pred zid i otvoriti prsa za rupe”, da li je to bunt, sarkastična pomirenost ili dijagnoza večite ukletosti jedne male zemlje?
Po mom mišljenju, taj neki revolt je, bez obzira da li se i na koji način manifestuje, u potkožnom tkivu svih ljudi koji su- stasavajući u našem poraću, na početku svoje ”trke” ostali bez tla pod nogama u društvima bez sistema vrijednosti, u kojima su sposobni nepoželjni jer ugrožavaju one koji egzistiraju na sveopštem nefunkcionisanju društava utemeljenih na kriminalu i stranačkoj kontroli mehanizama vlasti, kontrole vlasti i kapitala – u kojima osim onih koji dijele plijen, odgovaraju samo poslušni i nevidljivi.
Konkretni stih naveden u pitanju izražava shvatanje trenutne nemoći naspram te kriminogene rđe koja je pokrila protekle decenije i sve one koji su se u njima zadesili na ovim prostorima. Ali i svijest da je taj revolt nemoguće ugasiti, a sa njim i spremnost na borbu protiv očitog krivog pravca kojim, plašim se, još uvijek idemo.
Vaši junaci Jovan, Josip i Jusuf prikazani su kao budući polu- Kinezi, budisti, Afrikanci, samim tim ratovanje je bilo besmisleno…
Jedna moja prijateljica je Mostarka u iseljeništvu, ima dvoje djece s jednim Nizozemcem, njena sestra je udata za crnca s Kariba, imaju predivnu djecu. Zdravi su, veseli, rade, djeca im se školuju, putuju i žive dobro. A kod nas se još uvijek odvaguju neki rodokrvni uzusi, kvartovski folklori te komšijske zavade. I što je najgore, usađuju djeci u glave kao bitni.
Često putujete izvan regiona, i kada se vratite, šta vam najpre zasmeta, šta vas gane, pobudi na razmišljanje?
Najviše me gane red. Ljudi u sređenim društvima lijepo žive. Na njima je vidna rasterećenost koja se teško može osjetiti u ljudima koji preživljavaju na našim prostorima. Vlada pravilo da ćeš dobiti približan omjer uloženog rada i truda u dobrom životu. Ljudi puno rade, ali im je omogućeno da budu u dovoljnoj mjeri situirani da mogu uživati u sitnicama, aktivnom životu i brizi o sebi.
Pokrenuli ste portal za kulturu koji pruža informacije o najznačajnijim događajima sa područja bivše Jugoslavije. Da li je, bar kada je o kulturi reč, među našim narodima postignuto pomirenje?
Mislim da vrijeme nužno radi svoje i da su se obnovile brojne pokidane, te formirale nove veze ovog kulturnog podneblja čije države nužno gravitiraju jedna prema drugoj, ako ništa zbog jezika koji svi razumiju, velikih dijelova zajedničke prošlosti, ali i omiljene muzike, filmova itd. Iako, također mislim da je u kulturi nemoguće pa i blesavo pokušati iscrtati granice bilo kud. I vjerujem da tu imam mnogo istomišljenika.
Marina Vulićević
objavljeno: 16.04.2012.
izvor: politika.rs
