Na jedan su način hodale i ponašale se pridošlice u Instituciju, a na drugačiji način oni koji tu borave duže vremena. Što se duže vremena boravi u Instituciji i što se s više uspjeha prilagođava pravilima Institucije, ta osoba u toj Instituciji ima veći ugled. Stoga ta Institucija podsjeća na mravinjak. Student se bezvoljno počinje penjati uz stubište. Odozgo silaze Profesori – oni najstariji u pratnji svojih pomoćnika. Pomoćnici Profesora nadgledaju Studente, dok ih Profesori ne nadgledaju. Oni su ih prestali nadgledati onda kad su izborili taj svoj status u Instituciji. Samo ponekad odozgo bace pogled. Stariji Studenti pritisak vrše na mlađe. Svakom novom godinom se oslobodi malo psihološkog prostora, samo toliko da sistem ne bi pukao. Profesori se zabrinu samo onda kad zapaze da je sistem pred stanjem pucanja. Oni sve to opravdavaju time da su prisiljeni tako se postavljati – jer je njihova Institucija podvrgnuta pritiscima drugih Institucija. Kada Studenti dođu matorim profesorima na upis ocjena – oni brljave po indeksu kao da će baš toga trenutka da krepaju. Oni su pristali na sve to – jer tako je ustrojena Institucija. Baš kao da se njima nadređene Institucije ne poboljšavaju njihovom boljom organizacijom. Međutim, oni pristaju da se puste niz vodu, i da vrše pritisak na one koji su u toj Instituciju najslabiji. U toj su Instituciji glavni autoriteti muškarci. Što su glavatiji i sjediji, oni imaju veći ugled. A njihovi Asistenti često podsjećaju na Kerbere. Oni ne moraju imati vlastitu snagu da vrše pritisak na Studente – njih je izvan Institucije čak vrlo teško sresti. Obično se svi u Instituciji pojave kao deus ex machina. Ako ih neko od Studenata sretne izvan Institucije, oni pristaju stupiti u odnos samo onoliko vremena, koliko njihova funkcija unutar Institucije može podnijeti, a da ne bude ugrožena. Baš kao da nemaju vlastite udove, pa se penju Profesorima na ramena. Oni koji najuspješnije balansiraju između pritiska koji prave Studenti – odozdo – i pritiska koji prave Profesori – odozgo, smatraju se najuspješnijim Asistentima. Onda kad drže vježbe Studentima, oni uvijek potajno nastoje držati Predavanja, govoreći i gestikulirajući onako kako to čine Profesori, a kada sa Studentima prisustvuju predavanjima Profesora – oni sjede u prvoj klupi i bleje u Profesore kao pečene koze. A na pauzama između predavanja se toliko dodvoravaju matorim Profesorima – da se svaki pošteniji Student mora postidjeti što uopće prisustvuje svemu tome. Profesorima ne smeta dodvoravanje Asistenata (čak ni onima koji se potajno gnušaju toga), jer se time ne pravi pritisak na njih. Ponekad se zna dogoditi da se Asistent na pismenom ispitu okrene, pa da nekoliko desetine Studenata u isto vrijeme izvuče skripte ispod stola – u želji da prepisivanjem polože ispit. U učionici se napravi tolika buka od šuštanja papira, da se Asistent samo nasmije i bez riječi vrati za Katedru. Na prvom je spratu Dekanat. Student posmatra kako izlaze i ulaze Profesori i kako sa milimetarskom preciznošću hodaju imaginarnim stazicama do svojih kabineta. Uskoro se nastavlja penjati uz stepenice, misleći o tome da mnogo ljudi do kraja života ostane u Instituciji i da uvijek žive u iluziji da se nekamo penju. A kad se popnu do zvanja Profesora, njima se sve to što su prošli i čime su okruženi ogadi, pa nastoje što je moguće više držati odstojanje. Pred Učionicom stoji grupa Studenata. Već nakon prve godine studija se počela između Studenta i njegovih kolega praviti pukotina. Kada stigne Profesor, svako od njih će da zauzme svoju poziciju u Učionici, a onda će se, na što je moguće bolji način, pozicionirati prema Profesoru. Ego Profesora strukturira odnose među Studentima, a sve se to prenosi i na odnose između studenata izvan Institucije. Već duže vremena Student osjeća da mu je u toj Instituciji neizdrživo. Nervozno pali cigaretu i polako šetka od vrata učionice do vrata wc-a. Studenti pred učionicom bučno raspravljaju. Ne znajući kud bi sa sobom, Student staje pred oglasnu ploču. Na oglasnoj ploči su okačeni rasporedi predavanja i ispita, rezultati, te svakojake druge obavijesti Odsjeka. To Studenta mnogo i ne zanima – jer mu je sve to dobro poznato. Potpuno je isključio misli. Iza sebe je Student mogao čuti toliko različitih glasova istovremeno – da mu se katkad činilo da se nalazi u nekoj psihijatrijskoj bolnici. Nastojao je i ne truditi se da razabire sve te silne glasove i šumove, već da ih prima kao da su jedno. U tome trenutku se u Instituciji nalazilo više stotina ljudi – i Student se svim silama trudio da sve šumove koje oni proizvode doživi u cjelini. Na njega niko od njih nije obraćao pažnju. Nepomično je stajao pred oglasnom pločom i gledao u jednu tačku. Ponekad bi pored njega stao neki drugi Student – zapisao bi u rokovnik datum, te se udaljio. Zabavljala ga je pomisao da bih mogao provesti čitav dan blejeći u oglasnu ploču, a da niko u svemu tome ne zapazi ništa loše. A da se odlučio prisloniti nos uz zid i gledati u jednu tačku – onda bi se brzo raširila vijest da je jedan od Studenata podlegao pritiscima Institucije. Stojeći pred oglasnom pločom, Student nije htio ni da razmišlja zašto je njemu baš to najugodnija pozicija u Instituciji zato što je o svemu tome i previše dugo razmišljao. Student nije želio da se sjeća svoje Porodice – niti svoje pozicije u toj Porodici. Međutim, znao je da pozicije u nekoj Porodici određuje njena pozicija prema društvenim Institucijama. On je već odavno odlučio da o tome treba prestati da razmišlja. Možda je drugim Studentima jednostavnije – oni mogu sasvim jednostavno premostiti barijeru između Porodice i Institucije, jer Institucija se uvijek – baš poput nekog džinovskog krpelja – prilagodi prosječnom stanju Porodica. Stoga se ostali Studenti u toj Instituciji osjećaju ugodnije. Ne može se kazati da Student baš svaki dan ima potrebu da tako nepomično stoji pred oglasnom pločom. On to čak i ne radi često. Obično se nastoji prilagoditi uspostavljeni odnosima – vješto sakrivajući pukotinu koja postoji između njega i drugih. Toga ga je dana naročito mučila ta teška proljetna depresija, pa je pred početak Predavanja morao neko vrijeme provesti pred oglasnom pločom. To je njegovo skrovište. A možda se i ne može pronaći bolje mjesto za sakrivanje, nego ono koje je u tolikoj mjeri javno. Zapazio je komešanje Studenata. Pretpostavljao je da se Profesor penje uz stepenice, pa se okrenuo. Studenti su se zbijali oko vrata učionice, čekajući Profesora koji se penjao uz stepenice. Student je s desne strane – u uglu hola – zapazio Čistačicu. Bila je udaljena svega metar ili dva od njega. Osim Studenta u tom dijelu hola nikoga nije bilo, pa je ona istresala smeće iz kante u crnu vreću, potpuno predana svome poslu. Čistačica je u toj Instituciji zarađivala hljeb čisteći opuške koje nervozni Studenti – vazda izloženi prtiscima – bacaju po podu. Student je sa zadovoljstvom bacao opuške cigarete na pod zato što je smatrao da je čitava ta Institucija jedna velika Pepeljara. Dok je posmatrao Čistačicu, pored Studenta je prošao Profesor. Prišao je kanti za otpatke, te je u nju iz džepa istresao neke zgužvane papire. Potom se uputio prema učionici – pred kojom su stajali ostali Studenti i gledali prema njemu. Onda je Student bezvoljno pošao za njima.