Rekreativ !!!

Sve je bilo providno jasno, ali je crna smola još u ušima.
Disocijativna amnezija, anksioznost, panika, depresija.
Odnosi u društvu, zatvori u glavama.
Misao se rezala skalpelom po rukama.

Slobodi se podmetnulo kurvanje i preživljavanje.
Gutamo literaturu, i čekamo proljeće.
Konektujem se i registrujem pa povraćam i rizikujem.
Skraćujem život, socijalno isključen.

Za zdrav način da lijek postepeno oslobađa bolove.
Razmnožavanje za gladovanje požude.
Otrovat još nekog pa uz molitvu poći na spavanje.
Zabranjena blaga egzistencije, moć samoće protiv Boga, umjetnim snovima protiv ljudske prirode…

Schadenfreude

Profitabilne misli, toliki kapital, lepršaju svijetom kao atentat.
Razvratni snovi, ispoljavanje mašte, na gladan stomak nikome ne paše.
Muzika svira, prošlost se briše, priroda nestaje i manje se diše.
Krade se zdravlje, pruža se bolje, užas nas vreba, rezultat paranoje.
Čeka se vrijeme u redu za bolje, bez imalo snage i bez imalo volje.
Neko to gleda, mora da vidi i mora da čuje, u njihovoj glavi zlobni plan se kuje.
Poseban plan za naše sutra i danas, na nesreći drugih razvio se porodični balans.

Stid

Moje crno sunce eksplodira u tebi.
Dobro došla u luku nihilizma.
Vidjet ćeš, muzika je tu vrlo moćna stvar.
Pojeftinila je jasnoća u redu za izgubljenost.
Izoliram principe, da slučajno zbog straha ne odsječem svoju sliku od tebe.
Urok moga mozga će valjda nekad da ishlapi na zraku.
Moram još neko vrijeme radi navike da iskašljavam maštu s grumenjem krvi, pošto dokumentirana stvarnost razumno spoznata između nas dvoje ružno zvuči, ali možda može biti ljubav

Najava

Otekla tišina i moje slušalice za jednostavne usne.
Sjećam se dubokih vokala i napada na smrt.
Voda u meni pamti svu muziku i riječi koje sam čuo

Molekule zvukova strave iz roditeljske sobe.
Sjećam se i pokvarenog Boga u sebi.
Sve misli kad skupim fizički će da me kazne.

Do crnih zuba i izgubljenog smisla.
Ubogih, potrebnih i sakatih želja za uzbuđenjem.
Trajno oštećenog centra za razvoj kroz ljude.

Note

Vrlo često sam samo hrana za mjesec.
Sa nestvarnom namjerom da budem bolji.
Imam samo podijeljenu pažnju, pokrete i misli koji nisu moji.
Otpor je jači od pokretanja dok se ne isprazni mašta, ponekad flaša.
Otrovan je duh, manjina je upravu, glupi svetac raspolaže znanjem.
Pa opet uzmem nešto da se na trenutak utješim, budućnost je otvorena kako kažu.
Gruba ilustracija vremena u kojem živim. Hrapav zid po kojem stružu nokti.

Sezame pomokri se

Klonirane večeri idu mi na čast.
Jer ja mogu više nego oni, jer ja mogu za sve nas.
Iz dana u dan tovarim se.
Intenzivnom njegom popravljam se iz keca u dva, ujutro.
Oporavljam se da bar znam kome se obraćam.
Već sam veliki i mobiliziran za krvne trnce,
za tremor oduzeća svega što me zna.
Kapi za nos sipam u usta jer ovaj život smrdi mi na nečiji zao kvar.
Reukapi trpe glad.

Kondenz

Prosječna dužina moje sreće
se grči negdje na pola.
Dole u stomaku…
To ne znači da sam nesretan,
da s automehaničarima vodim ljubav po kalendaru.

Padobranom putujem,
ponekad nije siguran.
Nije to za laganje,
laganje je samo da udahneš zrak.

Iskreno lažem, jer ne pamtim dobro.
Više kao kiša, osuši se brzo.
Dam obećanje da ću biti dosadan,
pa razbijem čašu.
Pola puta ne znam gdje sam,
a pola puta sam naučio na koži.

Nek se ruši

U kičmi imam neki čudan grč s kojim ne mogu da plešem.
U grlu zabijenu riblju kost, s kojom nemam više s kim da pričam.
Duša se inficirala nekim posebnim zlom, mozak bude sivlji nego ikad.

Pomalo se ne volim dok tako prosim misli, posebnim danima.
Dekonstukcijom izmišljenog bola i olakšavanjem istog.
Nepodnošljivo je sve to prepoznavanje, otkrivanje.

Nasilno toleriram poremećaje između intimnih prijatelja.
Pa sve ono što volim počinje da mi se gadi.
Oči me peku od previše zla.
Posađenog rano da polako niče.
S korijenom mi mrvi mozak.
Pa lažem da volim,
a s udovima grabim sebi.
Prolijevam se sa mislima koje nisu moje,
da nahranim sjenke.
Lovim godinama,
a najviše divljači zgazim automobilom.
Pa na rate živim život….

Psihoza

Daj mi bar tren blaženog sna, da se odmorim.
Slap pseće sline da se okitim.
Ne znam šta me to okružuje, smisao stvari u meni nestaje.
Strah da od svega pobjegnem, strah samo navire.
Svijetlo, tama i mentalni virus nas okružuju.
Svi ljudi samo kroz mene prolaze, svijetlo žute skorene fleke dolaze.
Sve rijeke imaju boju utapanja, sunčeve zrake na njima lome se.
Pasivno življenje njeguje mi tijelo za umiranje.
Razbijanje zakona pomaže i uključeno je u tretman samoobmane…

***
Zovem se Nino Prlić. Rođen sam u Mostaru 7.8.1983. Gdje živim, radim i djelujem. Neke stvari sam odradio, a neke još nisam.
U skorijoj prošlosti se izjašnjavam kao emotivni nudist, dok se iz dalje prošlosti sjećam uživanja u različitim bojama koje je stvaralo učitavanje igara na Commodore-u 64, gdje su me dotakle tehnologija i psihodelija prouzrokovane dugim buljenjem u ekran prepun različitih obojenih šara. Bile su to posebne vrste meditacija, koje su me udaljavale od prirode i društva.
Pisati sam počeo zbog određene vrste osobne satisfakcije iskombinirane sa nekakvom buntovnom asocijalnošću, ali u isto vrijeme i željom za komunikacijom na nekom apstraktnom jeziku koji bi određenim redosljedom riječi palilo emotivne okidače i možda učitao nešto šareno u druge ljude…