Godina koja je iza nas bila je izuzetno uspješna za Vas. Dobitnica ste nagrade Dobriša Cesarić za najbolju neobjavljenu zbirku poezije. Koliko Vam znači nagrada i koliko danas nagrade pomažu mladim autorima u afirmaciji?

-Proteklom godinom doista sam zadovoljna. Siječanj je donio pjesničku nagradu Dobriša Cesarić koju tradicionalno dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika (Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski) i Grad Požega. U njihovoj nakladi, uz suizdavača – nakladničko poduzeće Disput, zbirka je u prosincu ugledala svjetlo dana. Također, u studenom je u Nakladi Ljevak, pod uredništvom doc. dr. sc. Nives Tomašević, objavljen Autobiografski diskurs djetinjstva, znanstvena studija o problematici kojom sam se bavila i u svojoj doktorskoj disertaciji. U tom smislu 2011. za mene je bila i više nego dobra godina. Nagrada Dobriša Cesarić vrlo me raduje, osobito zato jer se radi o poeziji koja danas, u odnosu na druge žanrove, zasigurno ima najuži krug čitatelja pa je i izdavači najmanje objavljuju. Zahvalna sam svima koji su bili uključeni u proces nagrađivanja i objavljivanja zbirke, kako članovima Povjerenstva i spomenutim izdavačima, tako i uredniku zbirke i autoru Pogovora gosp. Mirku Ćuriću te gosp. Josipu Panduriću, uredniku i direktoru u Disputu čijim je znanjem i angažmanom zbirka dobila svoj vizualni identitet. Nagrada kao javno priznanje znači puno, osobito u konkurenciji od šezdesetak pristiglih rukopisa. U prvom redu dobar je motivacijski vjetar u leđa, ali i najbolja moguća promidžba poezije koju pišem. Iako danas svjedočimo prilično kaotičnoj situaciji na polju književnih nagrada (počevši od njihova velikog broja, pa do samih mehanizama natjecanja i vrednovanja), svaka nagrada sigurno potpomaže recepciju, u smislu brzine i kvantitete. Mladim autorima nagrade olakšavaju afirmaciju, u prvom redu zbog medijskog instrumentarija koji ih prati. Naravno, riječ je o trenutnoj afirmaciji koja nije nužno povezana s onom dugoročnom.

Koliko se Lunule razlikuju od  Vaše prve pjesničke zbirke Jutarnji laureat?

-Mislim da se razlikuju upravo onoliko koliko su joj i slične. Temeljne karakteristike zajedničke su u obje zbirke. U prvom redu, karakterističan izraz određen nepravilnim, razlomljenim stihovima, jezičnim igrama, neologizmima. Nadalje, ono što je možda najvažnija srodnost jest intertekstualna dimenzija mnogih pjesama, kao i književnoznanstvena svijest uopće koja je, s obzirom na ono čime se profesionalno bavim, neodvojivi dio mene. Obje zbirke, također, određene su osobnim tonom i pristupom, iako teme i motivi koji se razrađuju nadilaze osobnu dimenziju. S druge strane, temeljna razlika jest u tome što su Lunule mnogo snažnije predodređene drugim književnim tekstovima, tj. spomenuti intertekstulani dijalog kod njih je presudan. Cijeli drugi dio zbirke podnaslovljen je lunule čitanja te na neki način predstavlja mali pjesnički dnevnik čitanja/promišljanja/interpretiranja drugih književnih tekstova.

Lunule su višeznačan pojam, ne baš čest u književnosti. Koja sve simbolička značenja lunule nose u sebi?

-Pojam lunula koristi se u više značenja. Sama riječ etimološki dolazi od latinske imenice lunula koja znači mjesec i predstavlja njezinu umanjenicu. Doslovno značenje, dakle, jest mali mjesec, mjesečac. Lunula označava lik polumjeseca, omeđenog dvama kružnim lukovima nejednakog radijusa i u tom geometrijskom smislu lunule su odigrale  veliku ulogu u problematici razrješenja kvadrature kruga, koja je stoljećima bila aktualna. Lunula je i dio našeg tijela – svijetli polumjesec nokta, ali i vrsta leptira i ribe. Analogijom oblika, prastari oblik privjeska, svojevrsne ogrlice, također je prozvan lunulom i smatralo se da ima zaštitnu ulogu za onoga tko ga nosi. Simbolizirao je mjesec, ali i ženski princip koji oduvijek duboko korespondira s njegovom simbolikom. Postoji još jedno značenje lunula, za njega sam saznala od mr. sc. Sanje Franković, ustrajne poznavateljice i istraživačice poezije, ali i kršćankse simbolike – lunula je dio u obliku mladog mjeseca u koji se umeće hostija kad se stavlja u ostenzorij ili kustodiju. U ovom posljednjem značenju lunule nesumnjivo nose i konotaciju (svete) žrtve.

S lunulama me prvi put, i to u geometrijskom smislu, upoznala prof. dr. sc. Jasna Horvat koja je na problematiku naišla istražujući simboliku kvadrata i kruga u vrijeme pisanja svog intrigantnog romana Az. Tada im, međutim, nisam pridavala previše pozornosti. Sjetila sam ih se kasnije, kada je zbirka već bila dovršena pod radnim naslovom Kvadratni krug, prema istoimenoj pjesmi. Taj sam naslov, međutim, smatrala nedovoljno dobrim iz više razloga. Iskrslo je nekoliko novih ideja, a u konačnici su prevagu odnijele Lunule. U tome mi je, moram istaknuti, pomogla nekolicina mojih najbližih prijatelja. Zamolila sam ih, naime, za neku vrstu „ankete“ u vezi s naslovom koji im se najviše sviđa – zanimalo me doznati o njihovom osobnom odabiru, a putem toga, možda, dobiti i barem djelomičan uvid u funkcioniranje recepcije uopće. Lunule su odabirom većine bile u samom vrhu i ovom prilikom zahvaljujem svima koji su „otrpjeli“ taj moj mali eksperiment. Sve dalje, sve više mislim da je to bio dobar odabir. Metaforika, simbolika i motivika kvadrata i kruga, naime, prisutne su u pojedinim pjesmama, primjerice u pjesmi Kvadratni krug koja govori o enigmi prijateljstva i bliskosti, o onome što je uvijek iznova jedinstveno i neponovljivo, moguće, a istodobno, u apsolutnom smislu, nemoguće. Osim toga, geometrija kao metaforički alat za označavanje međuljudskih odnosa i svijeta u kojem živimo, korištena je u više pjesama. Najočitiji je primjer pjesma Geometrija vode, zadnja pjesma u zbirci. Također, nevjerojatna je koincidencija da je jedno od značenja lunule vrsta ribe, Chaetodon lunula, i to upravo ona vrsta (butterflyfish) koja se motivski i naslovom našla u pjesmi Dugonosa leptir-riba, iako u trenutku kada je pjesma nastala o tome doista nisam imala pojma. Naposljetku, lunule su mi se svidjele i zbog svoje gotovo magijske melodioznosti, auditivne konotativnosti same riječi. S obzirom da zbirka ima dvije cjeline, na simboličkoj razini mogla bi se tražiti veza sa samom formom lunule koja ima dva kružna luka – prvi dio zbirke, slijedom svoje referencijalnosti, u ulozi je svojevrsne lunule/mosta prema svijetu (pojavama, stanjima, ljudskim odnosima), a drugi dio prema drugim književnim tekstovima.

Rekli ste da se zbirka sastoji od dvije cjeline: Kružno, oponašajući Dantea – lunule dana i Između da i da – lunule čitanja. Razlikuju li se ove cjeline i tematski?

-Razlikuju se. Prva cjelina tematizira izvanknjiževni svijet, dok je druga cjelina nastala temeljem čitanja drugih književnih tekstova te je njezina primarna tematika književnost kao takva. Radi se o petnaest pjesama koje intertekstualno dijalogiziraju s romanima, pričama i pjesmama koji su me dojmili na određenoj razini i pobudili želju za nekom vrstom pjesničkog propitivanja njihovih motiva, tema ili problematike. U tom se poetskom dijalogiziranju, naravno, dotiču i oni motivi, situacije, teme koji ne postoje u konkretnom tekstu-motivatoru, ali postoje u životu kao takvom.

Kako nastaje Vaša poezija i koliko je ona reakcija na stvarnosti ?

-Poeziju pišem periodično, u fazama koje imaju svoj vlastiti ritam pojavljivanja, ovisan o unutarnjim stanjima i promišljanjima, ali i vanjskim okolnostima koje me okružuju. Pjesma je uvijek reakcija na stvarnost, iako rijetko poimence spominjem konkretne ljude, situacije, lokalitete. Teško mi je zamisliti pjesmu koja nije izravna ili neizravna reakcija na ono što čini naše dane i svijet u kojem živimo, ili je na bilo koji način s tim u vezi. Pri tome, naravno, mislim i na stvarnost kao stanje duha, uma i emocija, a ne samo na stvarnost kao vanjsku, objektivnu datost.

U pjesmama se često spominju geometrijski oblici. Pjesma Geometrija vode završava stihovima „budi lik izvan kruga: geometrija vode“. Otkud zaokupljenost geometrijom i treba li pisac uvijek biti izvan kruga?

-Na nekoj razini apstrakcije geometrija omogućuje promišljanje svijeta kao takvog – mreže i tipologije odnosa koje gajimo prema drugima, dolazaka i odlazaka, blizina i daljina, susretanja i udaljavanja. I mnoge pojave u prirodi zadane su geometrijskim kôdovima, ali i ljudske kreacije, kao što je, primjerice, glazba. Međutim, geometrija je samo jedan aspekt sagledavanja, ne bih rekla da sam okupirana njome više nego nekim drugim temama – književnošću, glazbom, bojama, fenomenima prirode, sinkronicitetom i alternativnošću života. Što se tiče pozicije unutar i izvan kruga (društva, dominantnog svjetonazora, bliskih odnosa), pjesma Geometrija vode sugerira da bez obzira koliko težili biti izvan kruga (oni koji teže, a takvi su uvijek i posvuda u manjini), to je, u konačnici, nemoguće – jer na to ne utječe samo pojedinac, već i okolina, tj. interakcije koje nas spajaju s drugima. Mnoštvo je krugova, izvan kruga je neki drugi krug, a njihovi isječci često se prožimaju. Zbog toga je svojevrsna „geometrija vode“ u istoimenoj pjesmi predstavljena kao nedostižan ideal. Lijep, magnetičan i utopijski, kao i svaki ideal.

U današnje vrijeme poezija je osuđena na malobrojnu publiku. Poezija koju Vi pišete sa mnogobrojnim asocijacijama na druge književne tekstove, ali i svekoliku kulturu, sa jezičkim poigravanjima, djeluje mi kao da je pisana za još uži krug čitatalja. Razmišljate li dok pišete o svojim čitateljima?

-Ne razmišljam o čitateljima generalno, ali redovito osjećam prisutnost nekog hipotetičkog čitatelja, pojedinca, različitog od pjesme do pjesme. Njemu se često i izravno obraćam.

Vrijeme, u kome živimo, sa mnogobrojnim sredstvima komuniciranja, uskraćuje nam trenutke samoće. Čitanje pak zahtijeva samoću. Može li samoća biti plodotvoran faktor u vremenu sveopće buke?

-U nekoj suštinskoj dimenziji i rađamo se i živimo i umiremo sami. Najveći dio svog vremena družimo se s vlastitim mislima. Sva svoja iskustva također sami stječemo, i nitko nam ih ne može dati. Suvremeno doba jest doba buke i kakofonije, no samim time nije manje doba samoće. Međutim, ako je „samoća“ ispunjena stanjima iskrenih unutarnjih dijaloga, kreativnim mislima i pozitivnim vibriranjima prema sebi i drugima, ne samo da nije negativna već je i nužno potrebna. Blagotvorna je u procesima čitanja i pisanja, ali i presudna za zdravu, produktivnu osobnost.

Je li u današnjem vremenu poezija samo za odabrane? Nije li u dobu koje ide s devizom da je vrijeme novac, poezija koja, ukoliko je dobra zahtijeva razmišljanje i kontemplaciju, pomalo i aristokratska aktivnost, privilegija onih koji imaju dosta slobodnog vremena?

-Književnost, s obzirom na to da nužno zahtijeva pismenost, a uglavnom i barem kakvu-takvu obrazovanost, oduvijek je bila privilegija. U prošlosti osobito, kada je pismenost bila manjinska kategorija. U tom smislu, suvremeno je doba blagonaklono jer većini omogućuje preduvjete koji su nužni za komunikaciju s književnim tekstom. Zašto se, međutim, čita sve manje (i čita li se doista sve manje), poezija osobito, drugo je pitanje i odgovor na njega zasigurno leži u temeljitijim sociološkim istraživanjima. Nedostatak slobodnog vremena ne vidim ključnim faktorom. Suvremeno tehnološko doba dokolici priskrbljuje važnu poziciju, potičući je najrazličitijim mehanizmima tzv. industrije dokolice koja čovjeku omogućuje široku lepezu rekreativnih, slobodnih i hobističkih aktivnosti i izazova. Vjerojatno je upravo konkurencija svega što se nudi u globalizacijskim mehanizmima koji su zahvatili velik dio tehnološkog svijeta glavni razlog zbog čega nam se čini da je književnost postala svojevrsna aristokratska aktivnost, iako to ne bi trebala nužno biti.

Kako gledate na popularizaciju književnosti u smislu pravljenja top-listi najprodavanijih knjiga, kiosk-distribucije, književnih festivala. Ima li književnost više koristi ili štete od takvih pojava?

-Kao što izvrsno razlaže Pierre Bourdieu, književnost je kulturni proizvod koji funkcionira u oviru tzv. tržišta simboličkih dobara. I iako je činjenica, i to je jedna od temeljnih Bourdieuovih postavki, da područje kulturne proizvodnje karakterizira niska razina ekonomskoga kapitala i visoka razina kulturnog kapitala, knjiga kao proizvod također podliježe mehanizmima tržišta. To je normalno, i dapače, trebalo bi čim više osvijestiti i koristiti na način koji može koristiti i autorima, i izdavačima te osobito, samoj književnosti. Svaka promidžba zasigurno promovira knjigu kao prozvod, što ne znači da nužno promovira i samu književnost. Da bi se stvari popravile i u kvalitetnom smislu, potrebne su dublje i dugoročnije promjene – počevši od najranijeg odgoja za knjigu, obrazovnog sustava, lektirnih naslova pa do pozicije književnika u društvu. Dakle, od pojava kao što su top-liste i kiosk-distribucije možda ima koristi knjiga kao proizvod, no ne nužno, tj. najčešće ne, i sama književnost.

Autorica: Elvira Mezit