Oblačila sam treperice, majicu, dux, starke,… torba sa osobnim stvarima je tu… Opet, fali mi ona vedrina, polet, energičnost.

Sve to sam i imala, dok nisam srela baš njega. Dečka iz susjednog grada… Sasvim slučajno, dok sam mahnitalo trčala na stanicu, po kiši, sa hrpom knjiga u rukama, odnekud se pojavio, kao da je s Marsa pao! Knjiga je bilo posvuda, iz kose se cijedila doslovno voda… Mislim da ću morati platiti odštetu za knjige, pomislih u sebi, ali to više i nije bilo bitno, kad se on počeo ispričavati, i onako s kišobranom kupiti i spašavati što se spasiti da. Nije me se dojmilo što je jadnik kupio knjige dok sam ja mulila a kiša se slijevala niz lice. Dojmile me se te oči srne, kako na neki način preplašeno gledaju u mene, očekujući reakciju, bilo kakvu… Ali, ja sam i dalje samo gledala. Pomislih u sebi “stoko jedna… reci nešto, bilo šta”… Dok je tako stojao pored mene s mokrim knjigama, i dalje se ispričavajući, držao mi je kišobran nad glavom, smogla sam snage razvuči osmijeh i reći “ma… u redu je”. Da je bio bilo tko drugi a ne to okano stvorenje, mislim da bih ga pošteno nalupala! Baš.

Ponudio se da me otprati do stanice da ne kisnem i dalje, ali meni to svakako nije više bilo bitno. Što se mene tiče, mogla bih cijelu noć stojati s tobom, tu, ispod kišobrana, ma i knjige bih bacila… Stojala bih s tobom pa čak i kad kiša prestane, satima… Joj. Prenuo me iz misli, uhvativši me ispod ruke pitajući da li je sve OK. Kimnula sam glavom, i krenula… Htjela sam da tih par minuta do stanice traje barem 100 godina… da nikad ne stignemo na stanicu već da hodamo, lutamo… i samo budemo zajedno. Stigavši do stanice, uputio mi je još par riječi isprike, na što sam ja ostala imuna… Jedina stvar koja mi je bila na pameti bila je gdje ću ga naći sutra, prekosutra… Želim da opet naletim na njega, kad bude oluja, kad grmi, kad se užasno bojim, pa da se skrijem pod njegov kišobran, da me zagrli i nikad ne da!Nikome! Da tako uživamo, ne moramo ni pričati. Riječi nekad i nisu bitne.

Poslije toga dana, ništa nije bilo isto… Već 5 mjeseci. Popuštanje u školi nije jedina stvar koja je proizašla iz “neostvarene ljubavi”. Nekako, u dubini duše sam znala da je on baš taj, neka moja srodna duša… Čudno je to, ponovno se sjetiti kutka u srcu kojem se nakupilo toliko prašine i toliko paučine, da bih on samo jednim svojim pojavljivanjem, pogledom, sve maknuo. Istina, svoje srce sam uvijek htjela da sačuvam za nekog posebnog, mislim da je on bio baš taj. Ne bi mi bilo žao da sad ostavim sve i krenem bilo gdje samo da sam s njim, u njegovoj blizini. Ne, nisam nimalo sebična. Ne mislim samo na sebe, da ga želim pored sebe, da samo ja budem sretna, već… htjela sam da budem ja ta koja će njega usrećiti. Djelovao mi je kao netko preposeban, i da ga nikako ne bih smjela  ostaviti na milost i nemilost današnjih fufica. Da, tako sam ih smatrala.. A on, on nije bio osoba koja zaslužuje nekog pored sebe koju je svatko imao i koju svatko može imati. Trebao mu je baš netko kao ja, čiste duše, srca rezerviranog samo za jedno- za njega, da se osjeća posebnim, da nema nikakvih sumnji, da se samo skupi uz mene, da ga čuvam, da ga branim… Pa bilo koju cijenu. Jednostavno, da se osjeća voljenim… Ali, nažalost, to su bile samo moje zamisli, moje maštanje..

Nanijela sam zadnji potez maskare na trepuške, da se istaknu zelene oči,… I krenula. Kad sam došla u “Obećani grad”, krenula sam do onog mjesta gdje smo prije 5 mjeseci imali taj susret… Do mjesta gdje sam po prvi put osjetila šta znači kad u nekome prepoznaš sebe, svoju dušu, koju su mnogi potcijenili, baš zbog nerazumijevanja… Zastala sam, i prisjećala se… Bilo je pomalo teško. Nisam prolazila pored toga mjesta jako dugo, baš iz razlogga što sam htjela da zaboravim, da prikrijem ranu koja još uvijek krvari negdje duboko u meni… O njemu i susretu nisam puno pričala, zapravo tajnu je znao samo moj Dnevnik… Mislila sam da je najslađe da sačuvam to samo za sebe, nikad ne znaš kako će drugi da prihvate, još će reći da sam poludjela i kako sam mogla dopustiti samoj sebi da me taj lik, kojeg i ne znam, otprati  po tom vremenu, kad nema nikog na ulici, do stanice… Ne, ipak, najsigurniji je bio u mom srcu. Cijelo moje biće je osjećalo tu osobu, tog rijetkog bisera… I gle čuda, da baš ja na njega naletim… Sve moje prijateljice su pričale o svojim neostvarenim ljubavima, neke o sretnim, a neke pak ni o kojim, a ja sam onako, samo za sebe, stisnula zube, i uvijek ostala u tračnicama, da ne ispričam svoju priču. To zapravo i nije bila priča.. BIo je tek jedan zanemariv, nekome, susret, a meni je bio najbitniji događaj koji mi se desio u životu… Uvijek sam gutala knedlu, kada baš moram da prođem pored tog mjesta, uvijek sam mahnito prolazila tim putom, baš skoro kao i te noći… kišovite. Eh da… I dan danas sam neizmjerno sretna samo kada pada kiša. Tada izađem vani i dopustim joj da mi pada u lice, da spere suze koje klize zajedno s njom, dopustim joj da mi uđe u oči, da ni sama ne spoznam da li ja to zbilja plačem ili je to zbog kiše… Ali, duša je znala da to nije kiša. Ona stara breza u bašti savila je svoje grane, i baš onako sjetna pomalo kao i ja, čekala da joj se pridružim. Eh, koliko sam je samo puta povrijedila malim nožem urezujući u njeno stablo M i M… pa onda opet guleći i izrezujući taj dio, da se ne vidi… I nju je boljelo, osjećala sam. Baš kao što je meni on zabio nevidljivi nož, pa s vremena na vrijeme kad navrnu osjećanja, urezivao pa izrezivao  inicijale naših imena, i opet na kraju ono “da se ne vidi”…

Osjetila sam nečije ruke na svojim očima, zapravo čula sam poznate glasove u daljini ali se nisam obazirala… Bila sam u svojim mislima, s njim… O, da li je to on. Ne, bila je to moja prijateljica Olivera… Bila je jedna od onih osoba koje rijetko nađeš, a koje te razumiju i imaju dušu baš kao tvoja… Svojim zvonkim glasom i mene je nasmiješila, bilo mi je drago da je vidim. Počela mi je pričati o svojim doživljajima sa Enisom, o divnim doživljajima, pa čak i o tome kako je ne razumiju, kako njeni baš i ne dozvoljavaju vezu iz druge kulture, religije, nacionalnosti, samim tim što su njeni bili jako patriotski nastrojeni. Eto, meni je baš to bilo glupo. Svi smo mi stvoreni od jednog Stvoritelja, kreatora svih nas. Svi imamo 2 ruke, noge, glavu, oči… Manje- više kako je kome što u funkciji… Ali opet ličimo jedni drugima i više nego što mislimo. Svakako da nas neke stvari razlikuju jedni od drugih od kulture do priče, ali u tome je sva čar… Zar bi bilo tako lijepo da smo svi isti? Ne, sve bi bilo monotono, svi bi znali šta onaj drugi misli… Život bi se svodio na “od danas- do sutra” znajući šta nas očekuje.

Došle smo i do škole, ekipa se već skupila. Uslijedilo je skupljanje novca da od toga kupimo nešto za pijanku. Pa, da se ne lažemo, bilo mi je drago da ću barem na taj način olakšati dušu. Kad izađemo, što je rijetko, ne pijem toliko, nisam od onih mišljenja da se tuga utapa u alkoholu… Ali, ovo je trebalo iskoristit, pa šta, možda je i utopim… Ali- ali!

Otišli smo u park, neki dečki su, pa i cure već bili pomalo opijeni. Sve u svemu bilo je stvarno odlično.

Spustila se noć… Ostala je samo stara dobra ekipa uz gitaru, uz preostalo piće… Počela je padati lagana kišica, nije mi smetalo, svakako morala sam poći, bilo je vrijeme. Krenula sam oprostivši se s njima, uz pokoju suzu.

Zastala sam na raskrižju, da li da krenem opet onim putem gdje smo se sreli, da se uz kišicu prisjetim svega ili da krenem drugom stranom, da sve opet potisnem, da i dalje patim, u sebi duboko…

Volja je bila jača od tog nekog ponosa. Krenula sam lagano onom mjestu, da samo, ako ništa prođem onuda. Kiša je počela da jače pada, pustila sam je opet na lice, ne otvarajući kišobran koji sam imala u torbi za svaki slučaj, da mi ga pokuša sprati sve one suze prolivene po tom istom licu, zbog jedne osobe, kojoj se lika sjećam skoro kroz maglu, ali te oči, oči srne, te smeđe oči, nikad neću zaboraviti!

Približavala sam se polako mjestu, s grčem na licu, sa knedlom u grlu, pomalo opet sjetna… Vidjeh dvije siluete kod klupe kako stoje pod kišobranom… Svega sam se sjetila. Prišla sam bliže ne osvrčući se na te dvije osobe, nije mi ni bilo bitno da li će mi reći da sam luda jer hodam okolo bez kišobrana. Sjetih se i datuma, bio je 14. 12. kad smo se prvi put sreli… sad je već peti mjesec, i taj datum… da, 14.

Koliko sam samo bila sjetna za Valentinovo. Taj prokleti Dan zaljubljenih. Postoji li neki dan Nesretnih, njega bih mogla i slaviti. Ovako me Valentinovo samo srozalo do dna. Dok sam slušala Oliveru i priču o Emiru, kako je dobila ogromno srce, željeni parfem, 101 ružu… Ma ne…, bila sam sretna zbog nje, ali toliko sam bila željna da i ja njoj mogu reći šta smo mi radili. Sigurno bi taj dan proveli na jedinstven način. Sigurno bi hodali po već okopnjelom snijegu, ostavljali na njemu posljednje tragove, naše tragove. Onda bi možda već po noći sjedili tu u našem parku, brojali zvjezdice, ako bi nebo bilo vedrije, ili naprosto, grijali jedno drugome promrzle prstiće. Nikakvi parfemi, nikakva srca. Zar nije dovoljno za Valentinovo biti sa voljenom osobom. Pa, svaki dan ti je dan zaljubljenih. Samo bi nama taj 14.2. bio specifičniji od drugih nekom drugom nijasnom, ali nimalo drukčiji od drugih naših dana… Da, čudno je to…

Opijena kišom, vinom, ne znam više čime, sjela sam na mokru klupu i zurila u daljinu, krupne suze su se već od maloprije stopile sa kišom, pa su bili odličan tandem. Plačući, bila sam pomalo i sretna. Bio je to moj način da mu barem mislima prenesem kako ga volim i kako mi je stalo, ah kad bi samo “čuo” moje misli,… srcem…

Ustala sam konačno, i krenula, ostavljajući za sobom to naše mjesto kao Titanic koji je ovaj put potopila kiša, kao srušeni most, kao razrušeno ognjište, kao provaliju… Ništa više nije bilo tako idilično, ni kiša, ni on pod kišobranom kako me čeka, ni šutnja… Jer, ničeg osim mene i kiše nije bilo… Falila su par elemenata. A njih nije bilo. Nisam mu mogla narediti da dođe, da mi ostvari davno sanjani san. Konačno, kad sam vidjela izgled lica i oči onog momka iz moje mašte, koji je uvijek bio poseban, ali sam ga samo vidjela s leđa, nisam mu mogla da mu budem od svih važnija, nisam ga mogla imati.

Koliko sam samo puta pomislila “mače moje čupavo, ‘ko te noćas volio…” oo da, pitala sam se koja je to sretnica. Tko ga voli ni u pola kao što sam ja i kao što bih mu ja pokazala kako se voli. Tko ga doživljava kao nekog drukčijeg, a opet iskorištava sve ono moje o čemu sanjam, ono što želim… Koliko god sam sebe čuvala kao biser da mu se poklonim, toliko mi je bilo na pameti s kim se on ne čuva za mene. Uvijek je to bila neka atraktivna crnka.. Ne crnka, plavuša. Ja sam bila garava, meni je trebao da pjeva “hoću jednu malu garavu”, ja sam bila ta koja ga je čekala, htjela sam da budem njegova “najbolja”. Uzalud. Svaka misao je uvijek pukla kao balončić od sapunice… Ne znam što mi je bilo gore: to što sam ga pronašla, i što znam da postoji On Moj, a ne mogu ga imati, ili da ga nisam ni srela i jednostavno živjela u nekom uvjerenju da savršeni ne postoji. O, da postoji, još kako!

Prenuo me neki poznat, još skoro pa zaboravljeni glas “Hej, ti”… i široki osmijeh koji se presijavao pod svjetlošću petrloejske lampe. O, ne. Sanjam, definitvno. To je bio onaj moj princ, moj dio koji je nedostajao u ovom mom mozaiku, ona boja koja je nedostajala u paleti svih boja, a koja mi je trebala da “završim portret svog života”.

Krv se u žilama sledila. Da ne ispaden ofirno, nabacila sam lagani smiješak i rekla “hejj”…

– Opet ti, opet kiša. Gdje su knjige.

Nisam znala što da odgovorim. Naime, pogled mi je zastao na djevojci koja je brisala suze, i zurila u mene sva izbezumljena, rekla bih pomalo i postiđena što sam je vidjela da plače…

Pitao me otkud mene tu, rekoh da sam u prolazu, nakon zadnjeg dana škole. Pružio mi je ruku, rekao ime… Toliko sam bila zadubljena u taj pogled da nisam rekla svoje ime, već me on priupitao: “a ti si..?”.

O da, djevojko, hajde sad se malo pogubi. Saberi se i ponašaj kao prema najobičnijem prolazniku kojem se svidjela tvoja kosa i koji je poželio da te upozna. Zaboravi da je to Netko Tvoj, zaboravi, jednostavno, idi, ubij se, jer ima svoju Nju, prolazilo mi je kroz glavu.

Brzopleto sam izgovorila ime uz konstataciju da moram ići, da je već kasno da je kiša, istrgnula se (ljutito) iz njegovog stiska ruke. Imala sam dojam da mu nije bilo jasno kuda ću tako odjednom. I zašto sam tako reagirala. Ma da, baš njega briga za mene, mogao je da naleti na bilo koga, na toj prokletoj kiši, na taj prokleti datum, da tom nekom prokleto slomi srce, da ga razočara. Smatrala sam da se i on treba mene sjećati po lijepom i iščekivati taj ponovni susret kad će me konačno zagrliti… Ma, pusti, rekoh u sebi, puste želje. To se dešava samo u bajkama. I brzim korakom krenula. Nisam se obazirala na njegove povike moga imena, ne! Imaš nju, ne teba mi tvoja samilost, mrvice sa stola, ne treba mi sažaljenje. Ionako ne mislim da više izlazim bilo gdje, umrijet ću sa svojom tugom… Da, najbolje je da me nema.

Krupne suze su navirale, tresla sam se od promrzlosti jer sam bila pokisla kao miš, a i osjećaji su se izmjenjivali, bila sam čas ljuta, htjela da se vratim da ga pljusnem. Čas sretna jer sam ga vidjela. Čas sam se osjećala mrtvom, da je svijet za mene završio, samim tim jer sam vidjela tu djevojku. MOžda je bilo bolje da nisam išla onim putem… Nisam trebala, barem bi bol bila izdržljivija. Kako sam mogla do sad, mogla sam i od sad živjeti svoju bajku. Ali, ne! Moralo je tako biti. Vidjela sam nastrešnicu, potrčala prema njoj, priljubila se uza zid i skliznula u čučanj, onako bolna, držeći lijevom svoju desnu ruku… I ljubeći je, jer me on držao za nju. On, taj prokleti gad, koji mi je slomio srce, opet, ovaj put zauvijek. Povratka nema. Ne želim ga. Konačno samo priznala da ga ne želim. O, da, kako ga samo prokleto i još više želim. Plakala sam tiho, grčevito uz koji bolni krik, uzah… Kiša se ionako već uveliko slijevala ne samo po licu, već svuda po meni. Kako je samo bila nemilosrdna. Padaj, luda kišo. Spremalo se nevrijeme. Već par propuštenih poziva od mame. Nije bilo šanse da joj odem ovakva na oči. Ne, ostat ću tu. Da umrem. Možda će me već netko naći i ubiti me, da mi prekrati muke. Sad ionako već nije bitno. Kud još samo nisam spalila onaj Dnevnik, da nikad ne sazna. Ma, i da sazna, zaslužio je da ga boli, i mene je. Zbog njega mrzim svoj život, zbog njega sam toliko puta držala knedlu u ggrlu, išla u WC  da obrišem suze pod izgovorom da mi je nešto upalo u oko ili da mi smeta dim. Sve zbog njega, a on se nije udostojio da to osjeti, da osjeti tu kemiju… Ništa.

Ne znam koliko sam još sjedila tu, na tom betonu, na tim stepenicama, kad je pored mene naišla Adela. Inače djevojka koja me gotivila ali mi se nije sviđao način na koji se odnosila prema slabijima od sebe. Nisam mogla podnostit nepravdu pa nisam pretjerano s njom ni provodila vremena. Družile smo se s vremena na vrijeme.

Baš u to vrijeme njezini su otišli na putovanje, a stan je bio slobodan. Jedva je dočekala da me pozove k sebi. Naravno pristala sam. Javila sam mami da ostajem kod prijateljice jer su već svi busevi davno otišli a ne usudim se sjesti na taxi po ovolikoj kiši. Toj kiši.

Otišli smo kod nje u stan, dala mi je suhu odjeću… Smirila sam se. Srećom, imala je rođendanu susjednom stanu, a njoj partijanerici nikad dosta, tako da mi je jeako godio mir… Uspjela sam da razmišljam o svemu, o njemu, čak sam se uhvatila da držim desnu ruku blizu srca, da mi je barem taj dodir nekako bliže duši. Uzalud. Javljala se slika te djevojke.

Oko ponoći čula sam kucanje na vratima… Nije mi bilo jasno zašto Adela kuca, a lijepo mi je rekla da je ponijela ključ! Ustala sam i ispod vrata vidjela proturenu omotnicu… Ne usudivši se da otvorim vrata, samo sam ju uvukla unutra, na njoj je pisalo jasno MOJE IME! Da ne povjerujš. Šta sad ti pijani ludaci izigravaju. Otišla sam u kuhinju, uzela sok, i bezvoljno otvarala poveću omotnicu. Vidjeh svoj portret. Tek sad mi nije bilo ništa jasno…. Nitko od njih nije bio sad posebno zainteresiran za crtanje, znala sam ekipu koja je bila na rođendanu, a ne vjerujem da bi u onakvom stanju imali volje da crtaju baš mene, uvijek nezainteresiranu za bilo kakvu vrstu razgovora ako se ne znamo baš u dušu. Svašta. No, dobro. Lijep je bio osjećaj koliko je bilo moguće poslije svega, da te se netko sjeti na baš ovakav način. Uzela sam crvenu omotnicu i primjetila da miriši na kokos… Hm.

Pospremila sam crtež natrag, stavila ga pored noćnog ormarića i opet se propisno sklupčala na podu, drhteći. Imala sam osjećaj da me stiže ono što nisam htjela. Taj grozni osjećaj, ta realnost. Tresla sam se, a nije mi bilo hladno. Osjetila sam da imam temperaturu. Priuštila sam sebi tuširanje. Iako odgojena da se u tuđem domu skupljam, sklonjam, dala sam sebi za pravo da radim baš ono što bih i doma. Adela ionako neće skoro doma, a i ako dođe neće znati za sebe, kamoli šta sam radila!

Zamolila me da i sutra dan ostanem kod nje, i prijalo mi je moram priznati. Prvenstveno zato što nisam imala snage da objašnjavam svojima što mi je. Onako je ona izbivala po cijeli dan po kavama, a ja uživala u samoći i ljepoti nejnog stana koji me smirivao svojom zelenom bojom sa zidova.

Taj dan sam odlučila da je konačno vrijeme da odem odavde. Da! To je to. Treba mi da odem odavde, da sve zaboravim, i tako me ništa ne veže za što bi vrijedilo da se ostane. Stan od rodice je namješten, ona je u dalekoj Australiji. Ferije je počelo, ništa do devetog mjeseca kad se ide na upis na fakultet. Nije se bolje moglo poklopit! Odmah sam nazvala mamu, rekla joj šta sam naumila, srećom nakon mukotrpnog nagovaranja pristala je da odem na par dana da upoznam grad.

Uhvatila me sjeta, ono mjesto mi je i dalje bilo na pameti… Ali, ništa od toga. Krenula sam kući, nakon što sam nazvala Adelu, saopćila joj vijest. Nisam mogla više čekati. Idem da upoznam nešto novo, da nađem nekog novog. Ispred vrata me opet dočekala ista crvena omotnica ovaj put sa pjesmom… Na moje ime naslovljena. Pa netko se igra sa mnom, pomislih. Never mind. Jako simpatično, Ionako će morati nekom drugom slati, ja svakako odlazim. Sjela sam na bus, došla kući, malo odmorila, spremila potreben stvari, i ponovno krenula na stanicu da odem put meni do tad nepoznatog. No, hajde. Sve u životu treba probati.

Karta je bila u rukama. Tresla sam se, opet i opet. Da sam samo malo bacila pogled ulijevo vidjela bih ono mjesto. Ali, nisam htjela iz inata.

Sjela sam na bus, nakon 4 sata, već sam bila u tom gradu. Nisam bila osobito sretna koliko sma tjerala neki glupi inat. Nema veze, bitno da nisam više tamo. Bilo kakva promjena dobro je došla. Vidjela sam propuštene pozive, bit će da sam zaspala na sjedištu, pa nisam čula. Mislila sam da se opet odmaram zatvorenih očiju, ali me prevarilo. Znači ,počelo je “na bolje”… Da, baš.

Ušla sam u stan, nije trebalo ništa pospremati. Maja je otišla samo prije par dana na svoju životnu destinaciju, nakon dugovremenskog čekanja.

Odmah sam legla na udobni krevet, zaronila glavu u jastuk i počela plakati. Nije mi jasno da meni, još uvijek djetetu po duši, se dešava nešto ovako. Da od “problema” moram bježati. Spoznala sam tad da, i sve da odeš na kraj svijeta, ono što ti smeta pratit će te bilo kad i bilo gdje!

Ne znam zašto ali sam uzela onaj portret i gledala ga. Gledala me neka druga “ja”, pomalo sretna a opet u očima se vidio onaj zamišljeni pogled… Odjednom mi se svidio, da sam ga stavila kod uzglavlja da me podsjeti na jednu djevojku, koja je bila sretna, presretna čuvajući nekom posebnom dušu… Dalje nisam htjela bilo je bolno, Isti taj posebni joj je otrgnuo dušu kad nije osjetio isto! Možda sam bila pomalo gruba u mislima s njim… Bilo mi je žao što ga tako doživljavam… Bilo mi je žao što mu nisam imala prilike sve reći, možda bi ju i ostavio, i pošao za mnom, da živimo voju malu bajku…

Pokušala sam zaboraviti, promijenila broj, promijenila život. Počela studij u tom divnom gradu, obrazovala se za ono što najviše volim.

Godina dana i još kusur je brzo prošla, fakultet je išao od ruke, što me iznenadilo. Rane su se otvarale s vremena na vrijeme. Postala sam pomalo odraslija i za centimetar zrelija. Gledala sam na stvari drukčijim očima. Pa, možda nije bio taj! Možda sam se samo slijepo zaljubila, ali opet nekako znala sam u duši da to nije bila klasična zaljubljenost.

Da, danas je 14. 11. godina i pol dana kako nisam bila na tom mjestu. O Bože, posmislih u sebi, je li se što promijenilo. Taj dan sam išla kući, u posjetu svojima… Bio je već red. Pomalo već odraslija, zrelija, pogledah se u ogledalo, sjetih se dana kad sam tek došla, kako sam bila slomljena. Sad sam već pomalo i očvrsnula. Ne može mi više iznenaditi ničija grubost, baš sam bila spremna na sve, pa čak i kad mi netko obeća da će biti uz mene, nisam uzimala previše k srcu. Ništa nije vječno. Ljude ne možeš vezati za sebe… Odu kad tad, samo rpavi ostaju. A svi koji su mi obećavali “uvijek zajedno” nekako mi nisu išli uz te riječi… Ne znam…

U ogledalu me gledala crnokosa djevojka, zelenih i dalje sjetnih očiju. Prazne reklo bi se duše, a oduvijek dijete u duši, i pored svega sa vjerom u bolje. Moralo je biti bolje, nisam mogla ostati tako cijeli život prazna… Nikako! Morala sam nekog obgrliti ovom silnom ljubavlju koja se godinama u meni skuplja. Skoro pa sam počela vikati, ili je možda vikalo iz mene: HEJ LJUDI, TREBA LI NEKOME LJUBAVI, IMAM JE NA PRETEK???!

Stigla sam kući. Stanica je i dalje bila na istom mjestu, tko bi rekao, uvijek sa mislila da se pomijera tamo negdje prema lijevo, da imam bolji pogled na ono naše mjesto. Izašla sam iz busa, hladan zrak me pokosio. Sjetih se onako ošamućena od bistreine i hladnoće zraka onih dana, i događaja. Rekoh, prošetat ću gradom, ima vremena za sve. Nisam ni izašla na ulicu, prema meni je već išlo poznato lice- Adela. Zagrilile smo se. Imala je nekog dečka sa sobom. Ne sjećam se baš kako se zvao, mislim zove se i sad, u sretnom su braku, ali nikad mu ime nisam zapamtila, zovu ga nadimkom. Možda se zvao Darko, Dario, Darin, nisam sigurna. Nije ni bitno. Bitnije mi je da se smirila, da je manje materijalna, da se posvetila sebi i onima koje voli, a da pri tome ne spušta na jadan nivo neke koji nisu na njenom nivou.

Toliko se izbezumila kad me vidjela rekavši mi da joj je toliko žao zbog nesporazuma, da nije mogla stupiti u kontakt sa mnom, da su dolazili u moj grad ali uvijek završivši  neuspješno potragu. Sve mi je bilo nejasno, sve nepovezano. Dala mi je neku vrećicu koju je, kako reče nosila uvijek sa sobom, da ne bi naletjela na mene, da mi ju da… Bili su omoti u njoj, baš oni crveni, mirisali su još uvijek na kokos… Ha?

Nakon kave, razgovora, suze su same tekle, nisam znala što reći. Skoro dvije godine živim u svom lažno sagrađenom svijetu, skoro dvije godine pokušavam da nekom dam dušu- bezuspješno, uvijek je nazad dobijem slomljenu, pa opet na rehabilitaciju, učinivši je još snažnijom, da bih je netko ponovo slomio i sve u krug. Skoro dvije godine živim u laži, u svojim ludim maštarijama, mislima, pretpostavkama. Opet mi se sve srušilo kao kule od karata, koje sam tako duuugo gradila! I gdje sam sad? Opet na dnu! Ostala sam do večeri kod nje, čitala pisma, gledala te slatke crteže, sad s njegovim potpisom, njegovom rukom rađeno, njegovim potezima pisano, srtano, šarano, ne znam više!

Suze, tuga, gorčina, sreća, propusti, sve se miješalo. Trebala sam samo sabrati se i doći na to naše mjesto…

Krenula sam, ne znam da li sa strepnjom da će biti gore, da li puna poleta da saznama tu istinu koju želim da čujem baš onako kako sam zamišljala još od početka! Koraci teki kao olovo, ali grabim naprijed. Ne vidim ništa oko sebe, poneki slučajni prolzanik, pas lutalica ili zaljubljeni par, na kojima mi uvijek pogled ostaje, i onako isprazan, uhvatim se da razmišljam o nama… Pod svetlima te petrolejke, se nazirala pokoja pahulja…

Sjela sam na klupu. Došla sam sat vremena ranije, počele su padati kruonije pahuljice, snijeg je lagano već prekrio ulicu, prava idila. Čekajući ga zamišljala sam zapravo kako će sve nakon svega ispasti. Imam li pravo da mu išta kažem, pitam ga,… Njega, kojemu znam samo oči, dubinu duše i ime… To ime. Iz misli me prenula grudva koja me spucala pravac u glavu. Baš sam se bila namrštila da počnema galamiti to neko derle, koje se usudilo zezati sa mnom, ali sjetih se one noći, kad su mi knjige tu i tamo bile razbacane, pa se nisam ni obazirala… Osjetih da netko stoji iza mene. Dok sam se okrećala, nečije ruke su me tako snažno obgrlile. Osjetila sam neki božanski osjećaj, preplavili su me osjećaji koje sam već bila zaobravila, točnije nikad ih nisam ni imala. Znala sam da je to on, osjetila sam mu ruku u svojoj ruci, pa čak i kad sam bila okrenuta leđima… Pustio me tek toliko da se mogu okrenuti da se gledamo oči u oči. Nisam mogla vjerovati. Pala mi je na pamet i ona djevojka, gdje li je ona sada… MOžda se tamo iza ugla smije, možda su nešto zajedno smislili da bi me opet slomili. Zastala sam, ukočila se..

– Ti…

Suze su same počele, miješale su se sa pahuljama koje su se pod njihovom toplinom po mom licu topile. Osjećala sam da ću da poletim, da umrem u tom naručju… Ne znam, teško je opisati! Samo se može doživjeti…

Samo znam da smo sjeli na klupu… Dalje nije ni bitno toliko. Bitno je da je ona djevojka sa svojim dečkom, zbog kojeg je one noći plakala, a on kao pravi brat je pokušao utješiti. Koja sam ja sljepica bila, to je neviđeno., Shvatila sam i sama da sam kriva za cijelu situaciju koja se desila. Da sam samo trebala ostaviti strai broj da mi Adela javi da se vratim,d a mme on čeka. Da me čekao nakon što me prvi put odveo pod kišobranom na stanicu… Da me zvao jer mi je htio Nešto reći. To nešto će pričekati, na moju radost ili žalost … ne znam. Svejedno mislim da je bila lekcija, da je bila na neki način kazna. Drukčije ne bih ni znala da sam zapravo našla svoju srodnu dušu i nakon nekog vremena je opet potisnula i bila jaka, prokleto jaka, samo da opet ne ispiliva na površinu, pokušavajući ga na neuspjeli način zaboraviti, ali je samo prsnulo iz mene kad sam ga osjetila pored sebe na način na koji sam sanjala, oduvijek, na javi i u snu. Nisam više ni bila svjensa što sanjam, a što maštam, što sanjam

kad spavam, a što kad sam budna. Bio je moja prva misao kad ustanem i zadnja kad legnem na počinak.

I sad je… Sretna sam da sam ja ta koja je uvijek čuvala srce samo za njega i da sma mu ga konačno poklonila, da sam  mu poklonila svu onu nježnost koja se samo nagomilava u mnei, svakim danom sve više i više, provodeći vrijeme s njim. S njim sam postala opet ona stara…. Ma, kakva stara, postala sam još bolja! I svakim danom me čini boljom. Dajući mu nesebićno svaki gram ljubavi, maksimalnu pažnju, posvećenost.. Ne radim to samo što to želim, već ide prirodno. Baš onako kako sam htjela. Na neki poseban način, na taj način kakav je on. “prave si boje dodao na taj portret zivota mog”….

Njemu <3