Noćas sam očeva psovka
ali i stisak ruke,
metalni sat na poklon
iz Ankone,
maskirna vojnička odora
i crne lakirane cipele
(koje je rijetko nosio).

Još sam i zahrđala puška na dedinom tavanu
u amanet unucima
kojima će neko opoganiti i zemlju i bunar
i sjećanje
raketama s osiromašenim uranijem.

(Noćas sam i Oliver Nektarijević, čist već sedmicu,
dok piskutavim glasom sam sebe pita
U čemu je razlika, matori?)

Noćas sam zauvijek.

Samo još jedan u nizu dijaloga

Čudiš se što ćutim o bitnim stvarima,

Rekao sam joj da je loša kurva
Ona je rekla da nije loša nego velikodušna
I to s gnušanjem
I da bi mi dobro došao neko da mi ispegla vojničku odoru
Da bude partner i da me pokriva dok pretrčavam kroz zoru
Zapalila je cigaretu i nasmijala se šarlatanski.

Rekla je:
„Ne budi dijete, ovaj grad je nebitan
Ovo vino je loše, soba u hotelu je jeftina
Možemo otvoriti prozore i zavijati na mjesec
Povraćati na ulicu i pjevati revolucionarne pjesme.
Razmisli malo buntovniče, Che nikada nije imao ovako dobru ribu.“

Znaš, majku ti jebem
i ti u podrumu sarajevske zgrade napravljene prije dvadeset i sedam godina
i djete crvenih ušiju negdje na Himalajima
čekate noć da vidite zvijezde.

A ja sam  odavno opržio prste
Pa i ne bi bilo najsretnije
da me kune neka sisata šefica nekog odjela neke agencije dok povišenim tonom recitira  špijunu novaku
(kojeg ovaj put glumi Mat Damon)
I want that son of a bitch in my office till 12 p.m.!

(Ostale su mi samo preuske rukavice
Koje nikad nisu ni mogle
Zadržati namjere unutra.)

Još me pitala što sam rijetko nasmijan
i što nikad ne ispušim cigaru do filtera
Zašto mrzim hipstere
i što nemam Ipod.

Istanbul

Jutarnji miris kafe, koji kao u jeftinim reklamama
Probija ispod pragova, započinje moj dan
Jedina razlika je ta, što je moja jutarnja kafa hladna
I tvoja šoljica je odavno prazna.
Tako ponekad sjednem, upalim jutarnje vjesti
I uz cigare i novine poželim kraj tebe leći
Dočekati podne u krevetu, šaptati ti gluposti na uho
Sanjati o našoj djeci i smijati se za ručkom
Ali vrijeme nosi breme, pa ponekad ljudi polude
I kada jedno napravi grešku, oboje je osjete
Osjećam miris orijenta u kosi, kao kad si mi rekla da se nosim
Sa torbom i slušalicama na ušima i dalje mislim da te volim

Korak ispred koraka, ples po tramvajskim žicama Sarajeva
Put do El-Dorada, sa plejerom punim pjesama.

Istanbul je bio moj bijeg, grad koji je vječito nasmijan
Ruševine pune cigana, grad gdje čovjek ostari mlad
Ili gdje zauvijek ostane mlad, kako karte dođu
Ponekad dobiješ šerbe, ponekad samo vodu
A ja sam bježao u odaje, gdje se nargile dime
Uz tursku rakiju, ćilime, i zavijese od svile
Gdje su bacali kocku, a ja bih bacao dukate nekad ipak
U marame mladih trbušnih plesačica.
Njihova lica su bila čudna, kao da svakim pogledom prijete
Da će se srušiti na njima svi putevi do sreće
I da će postati samo reljef, otisci prstiju nekog šeika
Koji im je otvorio krv, ružom nasred tepiha.

Ona se zvala Lejla, i stajala je kraj šadrvana
Rekla je da njeno ime znači tamna ljepotica
Ja joj nisam vjerovao na riječ, sve ljepotice su svjetle
Pa sam ipak ja rekao da će mi i takva da osvjetla krevet
Dobio sam šamar i pristanak.

Lejla me probudila ujutro, donijela čaj i novine
Rekla je da ne želi da ide i da boli je
Svaki dodir drugih, i da želi biti samo moja
Da nema snova u kojima je samo ona
Da nema novca ni doma, da ima mrtvog sina
Da ima staru šamiju, i stari prsten ko miraz.
Zvala se Lejla, bila je uvehla ruža u bašti punoj korova
Meni se Istanbul učinio tako lijep s prozora.

Rekao sam joj da nemam mrtvog sina
Ali da mi je sve umrlo, baš kao i ja
Da imam stari radio, koji hvata jednu stanicu
I da imam tuđe inicijale urezane u kaišu
Rekao sam da nemam svog doma, a i nisam toliko snažan
Da bih je mogao prenijeti sam preko imaginarnog praga.
Lejla me uhvatila za ruku, i skupa sa mnom
Odkoračala u zalazak sunca.

Imigrantska

Idući vikend i onaj nakon idućeg
Pronađi me u baru
Sjajne kose i hirurški preciznog V-necka
Pa ćemo da grajndamo
Bez da znam išta o tebi
Čija si, jesi li zaista glupa
Ili si otišla predaleko u pretvaranju
Voliš li Queens of the Stone Age, of Montreal
Ili si više Bruno Mars tip
Vjeruješ li u reinkarnaciju
I ako da
Kao koja životinja bi se voljela probuditi dan nakon što umreš
Zvuči bizarnije nego što jest.

Nekoliko vikenda iza idućeg
Voziti ću Ševrole ili Pontijak
Plaćati gorivo kreditnom karticom
Tri dolara i trideset i neki cent po galonu
Šesnaest milja po galonu
Nekoliko milja iznad ograničenja
Po ravnim širokim cestama
Prvom, drugom, petom, desetom, dvadesetisedmom
Ulicom ili avenijom
Kafa u plastičnoj čaši
Na već predviđenom mjestu za istu
Između vozača i suvozača
Nikada se neće proliti.
(Zajebali su i trenje i
Inerciju.)

Graf življenja

Izbaci strahove kroz glasove, život je samo igra
Obriši prašinu sa oklopa još jednog piratskog diska…
Rekli su mi pucaj na mjesec, završićeš među zvijezdama
Nisu mi rekli da bog ne nosi pancir, i da on nema baš
Zdravu venu za ubosti sterilnu zastavu, ali su mi
Rekli da se odozgo vidi veliki kineski zid,
Vidiš, ne izgleda baš interesantno kada ipak
Shvatiš da Nil Armstrong nije gled´o u zidine,
nego u gole manekenke na Bahamima.
A ja sam jutros ustao na lijevu nogu i dok sam češljajući se, gledao u ogledalo
Pitao sam se je li to bio veliki korak za čovjeka, a mali za čovječanstvo?
Oprostite što će danas jutarnji program na vašem radiju da prođe u tišini
Nema tužnih balada jer se DJ ubo na gramofonsku iglu i prenio si sifilis,
Časna sestra je umrla, našminkana, s Armanijevim kaišom oko pasa i tugom
I neće se nikada saznati da nije baš bila zadovoljna svojim strukom.
Ja sam slučajno otkrio očevu tajnu, krvave ruke i zakopanu pušku
I od njega sam naslijedio poziv na sud i zapaljenu kuću,
Rekli su da ne žele da sviraju himnu, jer neprijatelj šuti ali čuje,
Pa su mi preporučili da i ja odslušam minutu šutnje.

Nastavnik me pogodio sveskom, smijeh je dopirao sa svih strana razreda,
Ja sam bio zabrinut jer zaboga –
zamisli da umjesto našeg alfabeta
Pišemo klinasto pismo po glinenim pločama?
Sumerićani su očito izumrli jer nisu imali dovoljno tvrde glave
Iako se s tim ne bi složio ni jedan naučnik ni sve pape,
Kopernik se okreće unutar zemlje i dopizdilo mu je, kaže svi se jebite
Neće reći ništa drugo dok s Galileovim teleskopom ne pogleda zemljino središte.
Maloljetnice sijaju od sreće i pudera, bacaju kriške dijetalnog hljeba
Putem od kuće do bara da se znaju vratiti nadrogirane svake noći oko jedan
Seljaci vrebaju priliku da pokupe hranu za stoku koje ima
I previše od kad su cigani prestali roviti po kontejnerima
Sex je izgubio smisao, sad ti ne koristi ni ako imaš dobru priču
A Hakeri su postali svodnici otkad svaka pička ima svoju šifru
Nakon promidžbenih poruka, ide upozorenje na tv-u za djecu
Ne jedite bjeli snijeg – neko je izdrk´o po njemu!

A ja sam crnim sprejem nacrtao ogromni kurac među nogama Klaudije Šifer
Dok je nevješto skrivala Viktorijinu tajnu na bilbordu preko puta džamije.

…

Ja sam Faruk Džiho i Facebook mi je nedavno rekao da sam jedini Faruk Džiho na ovoj planeti. Ja i ne vjerujem previše Facebooku, ali je jako moguće da je ovaj put u pravu. Rođen sam dvadeset i četiri dana prije moje domovine, četvrtog februara hiljadudevetstodevedesetdruge godine u Mostaru, i trenutno sam ni za što premlad i ni za što prestar.

Imam dosta loših navika i prečesto sam u pravu. QOTSA je zakon.