Od 1998. godine do danas puno se toga promijenilo, uglavnom na bolje. Prije deset godina otpočeo je s radom najveći regionalni strip-portal (www.stripovi.com) koji je stvorio platformu na kojoj su kolekcionari i ljubitelji stripa iz svih bivših jugoslavenskih država mogli ponovno uspostaviti zagubljene kontakte i koja je direktno odgovorna za nastanak barem dva nova strip-izdavača koji su obilježili proteklo desetljeće – za Fibru i Libellus.
Fibrin izdavački program zainteresirao je brojne medije i kulturne radnike koji su, premda još uvijek pomalo stidljivo, počeli otkrivati kako deveta umjetnost može ponuditi puno više od Zagora, a dvojac koji stoji iza izdavačke kuće Libellus je pokrenuo MaFest – festival stripa u Makarskoj – koji se polako upisuje na kartu najvažnijih svjetskih događaja povezanih sa stripom.
U novonastalom ozračju i CRŠ je dobio na važnosti i premda je još uvijek uglavnom sajmišnog karaktera (što je, na kraju krajeva, boljka od koje pati i Interliber – manifestacija s daleko većim budžetom i ‘kulturnim rejtingom’), organizatori iz godine u godinu ne posustaju s dovođenjem nekih od najvećih imena ovog medija na zagrebačke ulice.
Lajtmotiv ovogodišnjeg CRŠ-a bile su oskudno odjevene žene, zaštitni znakovi Mila Manare i Enrique Badia Romera koji su bili i gosti festivala. Romerova Axa, heroina koja je obilježila mokre snove mnogobrojnih dječaka odraslih na Stripoteci, cura koja se sa strahotama post-apokaliptičnog svijeta suočavala bez grudnjaka, napokon je dobila svoje hrvatsko izdanje (u nakladi Strip centra Tino), a Manari – starom pornografu s fetišem na djevojke sumnjivih, barely legal godina i čovjeku koji je surađivao s velikanima poput Huga Pratta, Alexandra Jodorowskog i Federica Fellinija – je kod istog izdavača objavljena Pandora.
Ranije ove godine zauvijek nas je napustio Sergio Bonelli, veliki meštar istoimene talijanske izdavačke kuće, a njegov odlazak CRŠ je obilježio prigodnom tribinom Il re di fumetti (organiziranoj u suradnji s Talijanskim institutom) i spomenarskom izložbom njegovih strip-junaka. S obzirom na utjecaj koji su Bonellijevi junaci izvršili na poimanje stripa na ovim prostorima, pa i na sam nastanak CRŠ-a, bilo je prilično iznenađujuće što veći dio festivalskog programa nije bio ispunjen prigodnim sadržajima, no s obzirom na to da nečiju smrt još uvijek nije moguće predvidjeti, vjerujem kako će nas sve propušteno zaskočiti dogodine.
Premda je program festivala bio relativno siromašan na njemu se moglo štošta čuti, od čega je ponešto bilo i deprimirajuće. Poput glasina o gašenju časopisa za teoriju stripa Kvadrat (koji sustavno izlazi već dvadeset godina) izjave Hervéa Darmentona Achdéa – francuskog crtača najviše poznatog po tome što je zamijenio Morrisa na kultom Luckyju Lukeu – koji je nonšalantno francuski spomenuo kako mu se prvi album Luckyja Lukea prodao u 450.000 primjeraka, što je brojka o kojoj hrvatsko izdavaštvo može samo sanjati – čak i ako je pokušamo dostići zbrajajući sve prodane primjerke cjelokupne hrvatske proze, poezije i stripa u zadnjih dvadeset, ako ne i više godina.
U sklopu festivala otvorena je i izložba Domovinski rat u svijetu stripa (koju do 28. studenog možete pogledati u novootvorenoj knjižnici i galeriji Svijet stripa u Kačićevoj ulici u Zagrebu) koja je na jednom mjestu okupila radove hrvatskih stripaša nastale tijekom devedesetih, a ratnih godina, strip-izdavaštva, Super Hrvoja te Mirka i Slavka prisjetili su se Darko Macan, Vjekoslav Đaniš i Vladimir Šagadin na predstavljanju Mudraca – ratnog albuma Štefa Bartolića.
Premda su mu već više puta predviđali smrt, strip očito nije mrtav, a unatoč krizi – nije ni CRŠ. Očekuje nas jubilarna, petnaesta godina ove manifestacije, a u svijetu hrvatskog stripa malo što se može podičiti tolikim trajanjem. Već to je dovoljan razlog da i iduće godine obratimo pozornost na ovog, brzorastućeg, adolescenta.
Matko Vladanović
Izvor: Booksa
