Radnja romana „Pasje poslijepodne u Jurskom parku“ smještena je u tu i takvu brzovjetrinu života gdje likovi opsežno nastoje udahnuti zrak, ali pritiješnjeni događajima pa i vlastitim iskustvima oko sebe, teško to uspijevaju. Izravni dijalog i otvorena komunikacija s čitateljem u ovim pričama uspostavljaju višeslojnu konotaciju unutar narativne konstrukcije, nerijetko se to postiže i upotrebom žargonske terminologije svakodnevne jezične prakse. Širok je raspon karakternih osobina likova iz priča: bojnici, autoovisnici, „sponzoruše“, likovi s kojima se situacija u kojoj su se zatekli poigrala ili se poigrava, to je nesretni dnevni usud obasut ironijom i vještim iznalaženjem najpogodnijeg rješenja svojih problema.
Smjena ideologija i političkog miljea neminovno oblikuje psihološke portrete likova u ovim pričama. Oni su naviknuti na tu novu smjenu, ali priziv prošlosti neizbrisiv je trag recipročan uzaludnom pokušaju zaborava. Iz navedene egzilantske perspektive, dobrodošlica u svojoj domovini te rascjepkanost osjećanja – njegovani osjećaj identitarne slojevitosti, ali i pripadnosti, uzimaju svoj udio u ovim pričama:

„A, ostali su se fotografirali, ispred komande, na tenku, kraj skladišta, čak i prema liniji. Naravno, s oružjem. Ili jednostavno gore na brijegu kao da su turisti. Znalo se da će slike obići domovinu, emigraciju. Naši raseljeni rođaci će sve vidjeti. ‘Jer, mi smo potomci naših slavnih predaka. Mi nastavljamo tamo gdje su oni stali. Naše sada je vječnost…’ kao da je iz njih govorio neki povijesni ep i njegov duh je tih dana posvuda bio prisutan.“ (Dugo toplo ljeto, str. 35)

Barišićeve priče o sjećanju, djetinjstvu, dragim ljudima  prizvale su nastojanje upornog zatvaranja očiju pred Smrti, likovi si to često dopuštaju, u vremenskoj i u prostornoj iscrpnosti. Na nju se ne misli, ne smije ili ne želi, a istovremeno, utkan je u taj koloplet i bijeg od smrti same, ponajviše u priči „Kad bi me samo još jednom dozvala“. Naime, protagonist vidi okom kamere, pripovijeda se tom optikom, život prolazi kraj pojedinca, to viđenje strukturirano je djelomično karnevaliziranim jezikom i idejom o obnovi života  smrću. Putovanje kroz taj isti život za sobom povlači dvojbu: odlazimo li, i ako da, od koga se rastajemo, od čega?! Ili smo samozatajeni u jednoobraznoj matici iz koje smo zapravo ponikli:

„Sve je k'o nekad, pomislih, život i smrt združeni idu svojim tijekom, ne mareći za mene, kao da i nisam odlazio i ničim utjecao na sve to, imam samo osjećaj kao da sam prešao kroz kapsulu vremena i stvari su se ponovno posložile. Ja sad ponovno stupam na tron i neka snaga koja je prispjela iz kamenja slijeva mi se u mišice. Sunce mi se ponovno vraća u kosti saprane teškim maglama. Postajem punopravni stanovnik svojega starog kraja odlučan obaviti sve svoje zadaće.“ (Kad bi me samo još jednom dozvala, str. 67)

Scena sprovoda je moment u kojem se protagonist ipak izravno suočava sa smrću; dozvali su je mirisi (lješnjak, mlijeko, skorup iz djetinjstva, miris kiselog kupusa). Sočivo kamere bilježi ne samo monolitan kadar naratora iz priče već i sveukupnost situacije: ponašanje ljudi, obred i sl., ubačena sukcesivna razmišljanja o pritajenom strahu od najezde onostranog, svebližeg. 
Barišić je pisac koji bilježi duh i život poslijeratne generacije svojih vršnjaka često sa osvrtom unatrag. U tom osvrtanju je djelomično i nostalgičnost ubrala svoj plod, senzibilna iznijansiranost. Te priče obično počinju razgovorom između likova koji prebiru po kolu svakidašnjice ili prizivaju tamnu i svijetlu stranu minulog perfekta u kojem su se rascvjetavali njihovi prvi mladalački ushiti; ili je razgovor ispisao interpretaciju onoga što je sve vrijeme donijelo, posijao rat a požnjeo mir. Iz domoljublja izrasta filozofija snalaženja i iskustva, filozofija koja oblikuje kako pojedinca tako i zajednicu. To su porivi monumentalnog ispisa subjektivizacije kad se pod prismotrom analitičke preispitanosti vlastitog života nastoji ubrati najbolji izbor nakon kojeg se neće kajati, ali taj izbor uvijek je relativan supstituent i likovi iz Barišićevih priča su svjesni toga. Stoga im predstoji ili ostaje borba s tim okolnostima ma bila ona borba s vjetrenjačama ili neka druga vrsta grubog ataka i uzvraćanja udaraca.

„Sva smo trojica izašli iz rata, pa nam je onda žao bilo ubijati, koliko je i razlog bio taj što bi se digla žestoka galama kad bi netko stradao.“ (Jurassic Park, str. 89.)

„Uvijek bi počinjalo ovako; prvo gledanje-fiksiranje, ta igra traje, raste do kritične razine napetosti, onda se nađe neki razlog da se krene i nastaje pakao. Prošao sam to puno puta. Jednom sam tipa jednostavno upucao nasred kafića, samo zato što je pričao kako mi ne bi trebali dolje u Mostaru gazit ove s druge strane, kao trebalo bi to riješit politički. Rekoh, tada smo još bili u uniformama, a od početka sam bio tamo. I sad mi još neki geleri nisu izvađeni. Ali, ne mislim više na to, jedino, ponekad, za lošeg vremena počmu mi kolati tkivom kao neki loš podsjetnik na te dane.“ (Jurassic Park, str. 91.).

Uz pivo najlakše klize takve ispovijesti, skoro nestišljive u toj gorčini; one su vid dijaloškog psihološkog pražnjenja. Tako je perspektiva ekstrovertnosti privukla pozornost na učinke likova koji se često povode instinktom a ne raciom, impulzivnošću a ne samokontrolom. Iz nezahvalnih situacija oni se često istrgnu svojom dosjetljivošću ili uvjetom okolnosti, ulogom sudionika ili svjedoka koji svojim udjelom mogu „spasiti“ situaciju.
Barišićeve priče ne njeguju tabuizaciju pred nemoralnim vidovima djelanja ljudskog društva, naratori priča  pripovijedaju o likovima koji ne posrću pri svojim gubicima s licima pokajnika, oni ostaju vjerni svojim stavovima, ne sumnjajući da su njihovi životi zamršeni i komplicirani, no svjesni su da su oni u njemu i nose se s tom ne/usklađenosti u sebi. No priče nisu tako i toliko „potamnjene“, naizmjenične sekvence humora zastiru svoj polog na čitateljsku percepciju i daju oduška istoj. I sam naslov knjige reprezentira taj sloj dvostrukosti, ali uvijek uz blagi sarkazam, možda ironiju. I to poslijepodne, pasje, porađa velike priče. Dakako i individualne boli. Poput interludija u kojem nitko ne dobiva i nitko ne gubi.