Dolazak važnog i dragog, komunikativnog i educiranog književnog gosta, iskoristili smo i za intervju u kojem Paljetak govori o svome književnom radu, poeziji nekada, danas i sutra.

Zahvaljujući ažurnosti organizatora iz Gradske knjižnice Marka Marulića, Split je prva postaja u rođendanskom obilježavanju. Hoće li Dubrovčani zamjeriti što im je Split preoteo prvu proslavu rođendana?
– Neće Dubrovčani biti ljubomorni, a i kada bi bili, oni to ne bi pokazali. Oni su uvijek spremni za nadmetanje, za najbolje od najboljeg. A poznato je da sam ja vezan uz Split i Zadar, u kojem sam studirao i živio, te se afirmirao, jer je poznato da se prorokom ne postaje u svome mjestu. Da, događanje u Splitu je prvo. A to je u redu jer su moji pjesnički počeci vezani uz Split. Tada, 1962.-63. godine, u Zlatnim vratima dosta se recitiralo u otvorenom i zatvorenom prostoru koji je tada vodila gospođa Milka Barač.

To su bila živahna vremena?
– Tada sam dosta čitao s pokojnim prijateljem i kolegom Momčilom Popadićem s kojim sam studirao u Zadru i sudjelovao u amaterskom kazalištu. Bili su to kao neki estradni počeci, a poezija je tada bila estradna. No, nije bila to šlagerski stvarana poezija, ona se slušala ozbiljno, i glumci su je govorili. Bilo je tada tu i drugih pjesnika, a bilo je i publike, naročito ženske. Tako život namjesti da se krug zatvori, kao sada u Splitu. Popadić, nažalost, nije tu, a rado bih ga vidio. No tu je Jakša Fiamengo i cijela ondašnja generacija jer Split je tada bio važan za sve nas iz Dubrovnika ili Zadra. Split nije bio, da me krivo ne razumijete, samo pojam sporta ili novinarstva, a “Slobodna” nas je pratila zdušno i odvajala dosta prostora za kulturu. Split je tada bio i kulturni centar, grad otvoren za poeziju, grad širokoga srca, naročito ženskoga. Stoga mi je drago da sam mogao doći u Gradsku knjižnicu.

Split i danas ima živu pjesničku scenu, ali mislite li da se mogu vratiti slična dobra poetska vremena?
– Mogla bi se vratiti ako bi bilo društvene potrebe za poezijom, no to treba doći s obje strane. Pojedini pjesnici su ustuknuli, previše se zatvorili, gledaju samo u računala. I društvo treba osjetiti potrebu za takvim pjesničkim večerima, a ne da se zadovolji promocijama rijetkih pjesničkih knjiga. Čini mi se da je društvo, i to ne samo naše, nego i europsko, pobjeglo od poezije, kao da je se boji. Ono je prividno utočište našlo u prozi, no tu leži zabluda jer se vjeruje da proza lakše odgovara na potrebe vremena. Roman za čitanje traži tjedan, pa i mjesec dana, a pisanje traje i godinama. Za razliku od njega, poezija je mogla, smjela i htjela reagirati odmah. Ta sposobnost mogla bi se znatno bolje iskoristiti.

Kakva su još rođendanska događanja predviđena ove godine?
– Uopće ne znam sva događanja, a i ne mogu ih otkriti. Nešto će se sigurno napraviti na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bit će nešto i u Društvu hrvatskih književnika, čiji sam član od 1968. godine. Sjetit će me se i u Hrvatskom društvu pisaca, čiji sam također član. Bit će nešto i u Selcima, na Croatiji Redivivi.Hoće li rođendan biti obilježen sabranim, izabranim ili novim pjesmama?
– Trebale bi izići i dvije-tri knjige poezije vezane uz moj rad. U Matici hrvatskoj, čiji sam također član od 1968. godine, bit će objavljene izabrane pjesme “Bijela tama”. Prije deset godina u Matici su izišle moje pjesme u izboru Tonka Maroevića, a sada bi on otamo probrao sto pjesama i donio dvjesto novih, nastalih posljednjih deset godina.

Bit će sigurno nešto i u kazalištu, gdje ste također aktivni?
– Točno, neće izostati ni ti događaji s kazališne strane jer sam i dramski pisac. Za vrijeme moga studija u Zadru, svi su osnivali eksperimentalna kazališta, pa tako i mi. To je bilo kretanje i pobuna, radost života i šarolike šezdesete. Poslije sam nastavio u Kazalištu lutaka. Tako je počeo moj put iz poezije u dramu. Lani mi je na Igrama praizveden “Bastion”, a u Zadru mi je obnovljen komad “Govori mi o Augusti”. “Augusta” će uskoro u Novom Sadu biti postavljena i kao opera, na čemu radi skladatelj Zoran Jovanović. A i moja drama “Posljednji ljetni cvijet” uspješno igra u Dubrovniku i Zagrebu.

S romanom o Držiću široko ste ušli i u teren proze?
– Prozu sam kasno počeo usvajati. Postoje stupnjevi težine pisanja. Ni stih nije lako napisati, a kamoli pjesmu. Čini mi se zahtjevnijim napisati novelu, kratku priču pa roman, dramu. Trebaš puno znati. Možeš i ostarjeti a da ne svladaš taj posao. Meni je pomoglo stvaralačko iskustvo. Kada sam osjetio da sam spreman, počeo sam pisati “Skroviti vret” prema dnevniku Cvijete Zuzorić. Tako sam stekao prozno iskustvo. Ja ne pišem prozu da otkrijem nešto iz vlastita života. To radim u poeziji. Proza mi je uvijek priča o životu drugih. Naravno, i to je uvijek pomalo priča o sebi. Ž

Uspješno ste pisali i za djecu, kao što je vaša zbirka “Miševi i mačke naglavačke”?
– Ove godine bit će 40 godina od objavljivanja “Miševa i mački”, koja je doživjela petnaestak izdanja i prijevod na nekoliko jezika. Nažalost, poezija za djecu je stradala. Sa svih strana dolazi šund kojim su djeca preplavljena. Današnja djeca nemaju Zvonimira Baloga, Tito Bilopavlović je prerano odustao, Grigor Vitez je pokojni. I danas se piše uspješna dječja poezija, no nju pišu pedagozi za školske ciljeve. No takva se poezija, nažalost, ne bavi područjem beskonačno slobodne mašte i svijeta.