Shusaku Endo, jedan od najpoznatijih japanskih pisaca i pripadnik tzv. Treće generacije, odnosno treće grupe eminentnih pisaca koji su se pojavili poslije Drugog svjetskog rata, dobar je dio svog osobnog života prenio u svoje remek djelo Šutnju (Profil, 2010.). Roman naime tematizira ranu povijest kršćanstva u Japanu, mučan period obilježen progonima misionara i japanskih kršćana čiji je broj dosegnuo oko 200.000 vjernika u nekoliko prvih desetljeća širenja vjere. Endo ne može biti autentičniji nego što jest, piše s obje, katoličke i japanske, pozicije, a spoj je upravo toliko neobičan koliko i zvuči – u Japanu danas ima manje od jedan posto kršćana svih poznatih denominacija, te se i jedno od pitanja koje se samo nameće: može li vjera poput kršćanstva uhvatiti korijene u zemlji s bitno drukčijim mentalitetom, običajima i tradicijom, snažno provlači kroz Šutnju. Endo je kao katolik i sam iskusio porugu i društveno odbacivanje u Japanu, a kad je doputovao u Francusku na studij književnosti, njegova je vjera postala irelevantnom, te je ovog puta neprihvaćanje došlo zbog činjenice da je Japanac.
Baš kao i Endo, njegov lik portugalskog misionara Sebastiana Rodriguesa je stranac u japanskom društvu. Na otok je doputovao s ocem Garppeom da istraži vijest kako se njegov mentor i jedan od najpredanijih misionara, otac Ferreira, odrekao vjere. Dvojac se u početku skriva po japanskim selima i svjedoči životu stanovništa koji je ispunjen teškom patnjom: siromaštvo, glad i nametnuti porezi samo su dio njihove golgote. Isprva jednostavno ubijani zbog svoje vjeroispovijesti, sada su češće prisiljeni da se odreknu vjere i zgaze fumiu, drvenu ploču na kojoj je urezan lik Gospe ili Isusa. Često ni to nije dovoljno pa su seljaci izloženi mučenju i maštovitim i sporim smrtnim kaznama ne bi li vlasti tako svojevrsnom ucjenom nagnale svećenike da se odreknu vjere i spase seljake. Otac Rodrigues, u početku hrabar i ispunjen nepokolebljivom vjerom, počinje sumnjati u smisao kršćanske misije u Japanu, ali i u Boga koji na mučeništvo japanskih seljaka ostaje nijem.
Tu je i lik Kichijira, seljaka koji se odrekao kršćanske vjere i koji je Rodriguesa izdao vlastima, kukavan i slab stvor koji je odigrao svoju ulogu Jude te se zbog toga i pokajao nebrojeno mnogo puta. Kichijiro posvuda opsesivno slijedi zatočenog Portugalca kojem se ispovijeda i kroz cviljenje traži odgovor na pitanje zašto ga je Bog stvorio tako slaba i još k tome dozvolio da živi usred takvih progona. To samo pojačava usporedbu s Isusom koju Endo konstantno implicira, a upravo je Isus taj koji neprestano progoni Rodriguesove misli.
Ni Endova pripovjedačka tehnika nije uobičajena niti jedinstvena. Kroz knjigu se izmjenjuju osobna pisma Sebastiana Rodriguesa s pripovijedanjem u trećem licu, izvadcima iz dnevnika bezimenog službenika u nizozemskoj pomorsko-trgovačkoj kompaniji i dnevnika službenika u kršćanskoj rezidenciji s kojim završava Rodriguesov životni put. Ova raznovrsnost pisanja, kao i Endov ispolirani, minimalistički stil uspješno su podebljali povijesnu autentičnost romana, iako je Rodrigues, za razliku od oca Ferreire, posve fikcionalan lik. Motiv putovanja i čest prelazak mora ponavlja se i u drugim Endovim djelima, vjerojatno autobiografski inspiriran, te valja napomenuti kako je baš jedno od putovanja zapečatilo Endovo shvaćanje odnosa kršćanstva i njegove japanske nacionalnosti, a radilo se naravno o putovanju u Palestinu.
Piše: Katarina Brbora
