Kao i u svom prethodnom romanu Tango (EPH, 2010.), Jarak je opet odabrao hibridnu formu koja balansira između proze i poezije, ali koja je ujedno i veoma nalik scenariju za strip, i to jednom od onih stripova po kojima bi Tarantino ili Robert Rodriguez snimili film. Tako je glavni lik (pomalo očekivano) muškarac iz kriminalnog miljea znan samo kao Fox. On stiže u Japan da unajmi usluge profesionalnog ubojice te dolazi u kontakt s tri potencijalna kandidata za posao. Shi no Ikasamashi ili Varaj Smrt, prvi kandidat s liste, otpada u prvih pet minuta susreta zbog svog očitog ludila, dok je drugi kandidat, Kuroi Inu, trenutno fizički onesposobljen da izvrši zadatak. Foxu tako preostaje samo Wakamono, ime koje ispočetka prevodi kao Mladić, da bi se vrlo brzo ispostavilo da je Wakamono djevojka čije ime zapravo znači Mlada Osoba. O Wakamono ne saznajemo mnogo; tek iz njenog seksualnog susreta s Foxom kad pokaže svoje oskvrnuto tijelo doznajemo detalj iz njene prošlosti koji uključuje sukob s yakuzama iz Osake. Fox, čija ličnost vrluda od blage infatilnosti do opasnog psihopata, odlazi s Wakamono nazad u Europu, kako tvrdi, u grad na kanalima gdje se neko vrijeme skriva čekajući da Wakamono obavi ugovoreni posao. Dokolicu krati posjetima prostituki Slanoj Bubički i slušajući Mozartove koncerte za klavir i orekstar od kojih će posljednji biti koncert broj devet, poznat pod nazivom Jeunehomme.
Sama je priča očito namjerno povučena iz stripovskog šunda kojeg uglavnom i napučuju shizofreni likovi poput Foxa i Shi no Ikasamashija te ženski likovi koji su ili bespomoćni poput Slane Bubičke ili potpuno izvan stereotipa kao Wakamono, no sama priča je u ovom slučaju gotovo pa sporedna i predvidljiva. Ono što neobično privlači kod Wakamona je upravo već spomenuta forma zgusnute proze koja bi se mogla nazvati književnim popom koji je i struju svijesti sveo na svega nekoliko rečenica. Ta koncentrirana proza, osim što koketira s šundom i pop kulturom, ujedno je i upravo zbog toga vjerodostojan odraz ovog vremena ma koliko to pretenciozno moglo zvučati.
Zanimljiva je i Jarkova igra s jezikom kojom domišljato razbija sterilitet priče smještene u daleki Japan i neki nepoznati europski grad. Fox naime uglavnom govori standardnim jezikom, osim kad mu se omaknu skraćeni infinitivi i perfekti tipični za hrvatska ruralna područja (npr. Toliko sam zno japanski), a tu su i vjerojatno izmišljene riječi poput kuferta i tatuaž, te nekoliko srbizama. Sve to daje određenu dozu balkanštine, kao i činjenica da se Foxov vozač, Ptičica, zapravo zove Krasniqi i da se Fox u jednom trenutku, i to baš u poglavlju nazvanom Mržnja, pretvara kako ne razumije japanski s kojim dotad nije imao nikakvih problema, osobito kad je u Japanu ugovarao posao u prvom poglavlju (nazvanom upravo ‘Posao’).
Ta hibridnost žanra, forme i jezika na kojoj Jarak inzistira možda nije ništa pretjerano inovativno na globalnoj književnoj sceni, ali definitivno plijeni pozornost i čini Wakamono svježim i podjednako zabavnim i mračnim štivom.
Piše: Katarina Brbora
booksa.hr
