Uvršten je i u antologiju Najbolje hrvatske priče 2005. (uredila ju je Jagna Pogačnik), a jedna se Mravakina proza u istoj antologiji pojavila i naredne godine (izbornik je tada bio Miljenko Jergović).
Kasnije, njezinu se fikciju moglo čitati sporadično, u periodici, i prošlo je dosta vremena prije premijernog ukoričenja: zbirka Moramo razgovarati (2010.) izašla je kao nagrada za novu pobjedu, ovog puta na natječaju Prozak, koji organiziraju nakladnička kuća Algoritam i časopis Zarez, a osmislio ga je Kruno Lokotar.
Mravak je, tako, nastavila dominaciju dalmatinskih spisateljica na tom natječaju za kratku priču autor(ic)a do 35 godina starosti: prve ga je godine osvojila Olja Savičević Ivančević (što je rezultiralo izlaskom zanimljive, na nekim stranicama izvrsne, ali ipak vrlo neujednačene zbirke Nasmijati psa), potom su nagradu preuzimale Marijana Ogresta (solidna zbirka Koliko košta gram?) i Sonja Gašperov (maštovito uvrnuti Cyber Zoo); u tom nizu, dojam je, Moramo razgovarati ni po čemu posebno ne odskače.
Petnaest priča (a ipak ne ‘dvadesetak’, kao što obećava promotivni tekst na stražnjoj strani korica) ispripovijedano je, doduše, s vrlo ujednačenih polazišta promišljene i izgrađene autorske poetike: kratke, zaokružene epizode, ‘kriške života’ koje uokviruju periode često niskog intenziteta događajnosti u svakodnevnim, banalnim situacijama, osovljene su na dijaškim sekvencema maloga broja intimno povezanih likova. Ti dijalozi, škrti i nedorečeni, uglavnom tek obrubljuju nemogućnost komunikacije; odnosi likova odavno su zadani, a želja da se stvari promijene, koja pulsira kroz razgovore, samo potcrtava njihovu frustrirajuću statičnost. Mravakine priče topografski su i socijalno čvrsto ukotvljene u siromašnu, patrijarhalnu (sub)urbanu Dalmaciju: mladi bračni parovi tamo žive ‘kod njegovih’, neobrazovani muževi s mukom pišu prijave na natječaj za posao skladištara i portira, visokoobrazovane žene u novčaniku imaju još samo deset kuna do iduće plaće, supruge prijavljuju obiteljsko nasilje jedino ako misle da ovog puta ‘nisu zaslužile'…
Muški su likovi često nezreli: infantilno opsjednuti nabavkom ‘osrednje a najbolje’ audio-tehnike, kao u priči ‘Audizam’, u kojoj mladićeva opsesija vrhunskom reprodukcijom zvuka finom ironijom potcrtava njegovu nesposobnost da sasluša svoju djevojku; lijeni i fjakasti, poput onoga iz ‘Rame, koljeno, ležaj’, koji uporno nagovara djevojku da odveze auto na tehnički pregled umjesto njega, ili iz priče ‘Spido’, u kojoj se zajednički popodnevni odlazak na plažu beskrajno odgađa sitnim ljubavnim glupiranjima; nepopravljivo neodgovorni, kao u ‘Tko plaća?’, jednoj od najboljih priča u zbirci, u kojoj muž, neposredno nakon službenoga razvoda, daje bivšoj ženi novce da naknadno podmiri troškove sudskog procesa, jer ‘znaš da ja neću nikad'… Ovakva karakterizacija, opet, rijetko se kada razvija do oštrije implicitne kritike patrijarhalnih društvenih kodova prikrivanja muške slabosti; umjesto toga, pomirljivost ženskih likova, najčešće elaborirana duhovitim obratima, garantira da će se stvari i dalje odvijati istim tokom. U pripovjednom svijetu zbirke nema velikih lomova ni eksplicitnih sukoba likova – ili su vrlo rijetki – a umjesto neizvjesne emancipacije tu se biraju malene radosti i pouzdane udobnosti svakodnevice: Kad je, u priči ‘Dark chocolate’, pristojni mladić darovao blagajnici luksuznu, egzotičnu belgijsku čokoladu kako bi joj se ispričao zbog toga što je dan ranije bio neugodan prema njoj, i kada joj je muž kod kuće tu čokoladu pojeo, ona je samo bacila zgužvani omot u peć i “sretna se vratila za stol”…
Kontrapunkt takvoj geometriji moći muško-ženskih odnosa donose priče ‘Kao nedjeljno jutro’ i naslovna ‘Moramo razgovarati’. Prva minuciozno opisuje ranojutarnje šuljanje muža koji pokušava skuhati sebi kavu i otići na WC a da pritom ne probudi uvijek mrzovoljnu i agresivnu suprugu; u drugoj, muž uzaludno pokušava eskivirati uobičajena i neprestana prigovaranja žene i pritom se, u skrivenom roditeljskom nadmetanju, izboriti za nakolonost njihove kćerkice…
Mravakini pokušaji da između redaka upiše sve ono što ostaje neizrečeno u rutini ljubavnih i obiteljskih odnosa, da suptilno očudi sasvim obične trenutke sasvim običnih života, da modelira smjesu naklonosti i razočaranja, ljubavi i iritacije u odnosima svojih likova, ipak nisu do kraja uspjeli. Više je razloga za to: povremeno, pretjerana doslovnost i deklamativnost replika, koje se pretvaraju u pisma o autorskim namjerama; ponekad, višak patetike, koji je, recimo, utopio u nepotreban sentimentalizam kraj inače vrlo dobre priče ‘Karta’. Možda i najveća nezgrapnost zbirke, međutim, inzistiranje je na pseudoinfantilnoj perspektivi: priča kojom je pobijedila na onom Iskonovom natječaju, ‘Ime mi je Davor’, svu svoju upečatljivost duguje takvoj pripovjednoj strategiji, ali u pričama iz Moramo razgovarati nema nikakvoga razloga niti motivacije da odrasli likovi govore reduciranim iskazima fingirane naivnosti; naprotiv, to im oduzima bilo kakvu uvjerljivost.
Ako treba istaknuti dobre strane zbirke, ne bih, stoga, inzistirao na onom njezinom aspektu koji kao da je gurnut u prvi plan – fikcionalnom opipavanju paradoksa svakodnevne intime i artikulaciji svega onoga o čemu ne govorimo kada govorimo o ljubavi – nego na preciznoj socijalnoj sondiranosti ovih priča. Razočarani srednjoškolski profesori hrvatskog jezika i napadno našminkane tinejdžerke koje slušaju turbo-folk, miris kupusa koji se širi iz lonca odnesenog u bolničku posjetu i razvlačenje kauča u skučenom dnevnom boravku / spavaonici: sve su to poznati likovi i fini detalji iz donjih slojeva nekadašnje srednje klase, uhvaćene u mjesečne cikluse preživljavanja na slabo plaćenim poslovima, ponižavajuće švercanje javnim prijevozom i bjegove iz roditeljskih domova u skupo podstanarstvo. Možda baš zato što nije deklarativno ‘društvenokritična’, proza Tanje Mravak dobro je i uvjerljivo postavila mizanscen svojih malih intimnih drama na prepletanju urbanog i ruralnog, u zjapećim generacijskim jazovima i u redovima pred blagajnama šoping-centara, mizanscen u kojem je vrlo lako prepoznati dalmatinsko ‘ovdje i sada’.
Šteta, stoga, što nije bilo više rafiniranosti i suptilnosti u sjenčenju odnosa likova: Moramo razgovarati nudi naposlijetku više od jednog razloga za čitanje, ali ipak ostaje samo solidan debut talentirane autorice.
Boris Postnikov
***
Boris Postnikov (Split, 1979) – diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.
