0

Presovanje senki: STRUP ZA PUNCE

Nadam se da će me popovi razgovetno opojati, ne gutajući slogove i svete metafore, jer bi otaljana i zgrgoljana molitva pokazala da sam u očima božijih pristava ravan kakvom konjokradici, što bi vernika u mojoj glavi (koji se ceo vek podvijena repa sklanja pred orijaškim cimerima)-dotuklo. Velika mi je, međutim, želja da u tužnoj povorci bude, pa haj…da ne škrtarim, barem 4/5 žena različitih kalibara, erotskih razreda i široko datiranih krštenica
Dok im se sečuanska šminka curkom sliva niz obraze, suzama kvase ručno vezene maramice i uštirkane rukave. Uzdasi iz njihovih (takođe raznolikih) grudi razmiču butine nebesa, taman da prvi žalac sunca obasja stručkove žabokreka na budućoj mi zemnoj jazbini.

Dragi čitaoče (koji se, uplakan, pitaš kom vragu meandrira moja osetljiva misao) ova, uprkos korotnom štimungu, bajkovita slika, nije razmazana po platnu podsvesti da bih veličao suvonjavu seksualnu karijeru (dela sera), tokom koje dospeh tek pokoju mrvicu da liznem i kusnem. Naspram mog švalerskog potencijala i međupolne zanimacije vilinih konjadi su napet triler, ali šta ću kad mi sujeta popi vrući šamar čim (s panikom dostojnom prepelica dok im uleće soko) ustanovih da na listi svojstava što duž ženskog bića izazivaju visoko pištanje nema onih mnome baštinjenih.
Predvidivo, umesto sinjeg intelekta (na koji najviše polažem, premda je i to crvljiva roba), prvo im se pažnja natakne na oči, a u okulističkom zanosu preferiraju pučina – plave, zelenopašne, crne kao zift ili stopive sa tamno mahagoni trokrilnim ormanom. Treba da sjaje, prodiru i svrdlaju, govore bar deset indoevropskih jezika i izborno baskijski ili laponski.
Moje su poput gašenog kreča-šućmuć, pa dospi. Ne širim zenice kao lasica u bunikama, a klapnama kapaka ne gradim blistave prozore u svet, već sužene puškarnice, pa i one skrivene teškim oklopom stakla kojem dioptrija daje izvesnu blindiranost.
Pogled mi je rasipljiv: ne drži ga mesto, ptičica je nebeska, pa niti seje, niti žanje, već samo leluja. O neodoljivosti mog fiksira dovoljno govori podatak da kad prozivam đaka iz prve klupe kraj vrata, taj se u čudu osvrće, a ustaje onaj iz pretposlednje do prozora.

Ali, izvan umnog vidokruga ostaje pitanje šta zapravo od nas hoće žene? Izbegnemo li lascivne doskočice, još uvek ne dobacujemo do odgovora, premda je izvesno da svaka veruje kako se baš iz njenog stava muze sveto mleko istine.
Jedini napredak koji im decenije podariše je što više nije potrebno da nam, vagajući seksualnu gotovost, gospe vršljaju duž međunožja, kad je dovoljno (i društveno prihvatljivije) prstima dotaći muški nos, izdajnički za oko šest stepeni pregrejan u odnosu na obraz.

Žalosno je što stoleća feminističkog krljanja, od Vile Prisojkinje, do Klare Cetkin i Tereze Orlovski – nisu ni za kovrdžavu dlačicu oplemenili ideal mužjak-lepote skiciran još u pećini Altamira, kad s mamutima nije bilo zajebancije, barem ne takve koja bi im završavala mimo čeljusti. I dalje su na ceni majmunolika vilica, kosa poput ribaće četke, kremanjonski nakokana ramena, mišićave noge kadre da heknu i uteknu, te vitkošću iskonskog lovca stesani struk, a tu sam, nažalost, ako ne najtanji, a ono – najslabiji.
Nokti mi nisu orački, ali, nek oproste pedigrilovana ušesa, nisu ni jebački, jer do tog statusa treba da ispune više uslova nego barbarija pri prijemu u Evropsku uniju.
Da sam od prvog grebanja znao da se tako visoko kotiraju vatrenije bih blanjao, pa bi mi se i ručna, i nožna desetica caklile kao u Cankarevoj priči.

Da ne bih, mačijim rečnikom govoreći, ceo život lizao šerpu spolja, morao sam nešto preduzeti, ipak svestan da reči „jednu izmicao, drugu naticao, treću primicao“ nikad neće biti uklesane na moj kočoperni stećak.
Namislio sam da ka sopstvenoj reformaciji zaobikolim u pet kolona.
Prvo sam, uz pesmu „na kraj sela čađava teretana“, odlučio da tretmanu u znojilištima poverim mišićnu gomilu nesklada i spuzane telesne proporcije. Bilo je poražavajuće, jer šta god da čovek (osim u pogledu svisnuća) pokuša doterati do kraja, a pogotovo ako je to dobri gospod već batalio, osuđeno je na propast.
U vežbarijumu vri kao u mravinjaku: neki sitno kaluđerski sustižu tlo koje izmiče, drugi mučki okreću pedale, kao da napajaju žižak svakog uličnog fenjera odavde do Dardanela.
Dok nabildoidi upiru prstom u moju nemoć, strepim (pošto su mi nepoznate nuspojave steroidnog mezetluka) da me ne načuknu ispod tuša.
Povlačeći se ispred kubikaša, melem na brigu privijam zverinjajući za puhačicama u trikou, nemoćnim da spreče iskliznuće oblina iz šina.
Mislio sam da ću ispod okovanih raspeća i čekrka zaplesati graciozno kao pokojni Patrik Svejzi, a pred većinom sajli sam od stida propadao u strunjače, premda su okolo svakakvi šljampavci cimali tone.
Škripe i landaraju mišići kao vrata poljskog nužnika, a ja se benčim i razvlačim bučice, sve dok ne shvatim da sam kadar jedino objahati loptu, a i ta me kotrljajući odvuče do sto đavoljih papaka. Rođen sam, ipak, za nešto suptilnije…

Moderni muškarac, koji gordo srlja šikarom XXI veka, mora držati do svoje ulaštenosti i mirisnih simfonija. Sav posao oko nege tela, za koji je nekad bilo dovoljno podvući se ispod krave, te namočiti mekom šljivovicom i tvrdim krmećakom, sad preuzimaju dželepi bočica, butelki i kozmetičkih fraklića.
Život više ne vredi ni zapišanog boba, ako pri ruci nemaš prezle aloje, jojoba zejtin i sandalovinu, ispod sača. Opet, prema vaskolikom mackanju imam averziju još od kad sam na hleb, umesto pavlake, namazao niveu koju je otac spremio za čišćenje vazdušne puške.
Nije teško izračunati (mada sam to nisam uspeo) da bi mi za vraćanje zdrave gipkosti samo levog podočnjaka trebalo pola plate. A pravila je bezbroj, da ti se zavrti u glavi i žučnom čekmežetu. Krema protiv tarupanja laktova nipošto ne ide preko kolena, a losion za mekoću ušnih resica ne sme u dodir sa podbratkom, koji valja, u pravilnim serijama, tapkati kitovim mrsom.
Za pete ide oko dvanaest emulzija, sve jedna drugoj do uveta, a pincete za nosne dlake nipošto ne turati u ostale telesne zjapine, gde je rastiš pokučastiji. Jezik se struže s nekoliko finih špahli, a pupak specijalnim tuferima u pravcu kazaljke na satu, jer se inače lako odreši.
Busenje po grudima je estetski incident čijoj težini bi, geopolitički gledano, odgovaralo Gadafijevo sapinjanje kamile ispred Pentagona. Zubni konac mora proći NASA testove opterećenja, a treba ga po ustima drombuljati satima, s tim da si zasr’o stvar ako njime žuljneš desni. Za celulit i strije neophodno je sačiniti akcioni plan i parafirati ga u Briselu. Gel za umivanje pomešan s tonikom za potpopodne izaziva kratere na licu, dok svaku boru treba nategnuti i zatisnuti posebanim načinom, jer samo tada sparušeni starački šmek nestaje kao kukom odnesen.

Sa spoljašnjeg lickura, prateći mudre savete, pređoh na povojnu psihologiku. Namera je bila da izglačam samopouzdanje vežbajući verbalni primic sugrađanima s kojima, svakako, visim na komunikacijskim protivpožarnim merdevinama.
Bilans je bio ispod svakog nivoa: mladić, doduše prekinut pri prepipavanju voljenih butina, nakrpio me psovkama, praćen daminim munkovskim kricima. Takođe, grubo su me (kao Mjesec zvezdu Danicu) iskarali penzosi oslovljeni usred linčovanja mačke i policajci tokom rutinskog preuzimanja kamiondžijskog mita.
Broj onih koji su na moja prostodušna pitanja (Šepate li od rođenja? Da li je vaša tetka imala sifilis? Niste li vi Adem Demaći? Pošto šteka heroina?,…) ubrzavali korak, ne može se ni evidentirati.
Začuđujuće razdražljivo reagovali su džeparoš kom sam blagoslovio zlatan zanat i trudnica dok sam je upozoravao na Daunov sindrom, a čak i prosjaci su me gađali pilećim nožicama.
Gospoja, što joj pridržah ceger, nazvala me svodnikom što vrbuje kmetice u najboljim godinama, dok mi je neka slabovida, ali ratoborna baba, kojoj sam na semaforu ponudio oslonac, uvredila suprugu proglasivši je ćoravušom, čim mene ima za muža.
Do i između nogu potučen ovom bilateralom, hodao sam toliko snužden, da sam i pred pravim poznanicima uvlačio glavu u ramena.
Nakon svega na drugi korak, koji podrazumeva socijalizaciju učlanjenjem u klubove igrača salse, uzgajivača glinenih golubova, te gutača šalitre i šurikena – nisam ni pomišljao.

Neolinjala istina je da sa sopstvenom sudbinom nema šalagazanja. Kazna za svako iživljavanje nad životom, pa makar ono bilo upakovano u kutiju obloženu pamukom, uvek je nemilosrdna. Ne valja kad čovek, posle svih muka, shvati da i dalje rovi po startnoj crti, ali nekad je bolje ostati na cedilu, nego biti proceđen.
Kažu da je u Starom Rimu postojao vrsnik obučen da, na osnovu procene i iskustva, odluči u kojoj razmeri će se, prilikom gozbi, mešati vino i voda. Ne znam (a i briga me) koliko je teološki pendžetirana misao da negde na gornjim čardacima isti takav magister bibendi svakom od nas određuje odnos ispunjenih i izmigoljenih strasti.
A kad je već tako, žaliti za onim što, poput peska, iscuri između prstiju jalov je posao, dočim se niz maticu užitaka valja otisnuti, pa kud puklo da prepuklo.

Objavljeno u: Kolumna

Spremi

Komentariši

Submit Comment
© Književnost.org.  | SitemapVideo Sitemap  |