Za razliku od prijašnjih Ugrešićkinih knjiga eseja, “Napad na minibar” u većem dijelu mijenja autoričinu optiku, premda su i dalje prisutne sve karakteristike njezina rukopisa zbog kojih su je čitatelji voljeli i “gutali” svaki njezin esej ili pak mrzili, prokazivali i na koncu posve ignorirali. A te su karakteristike – propitivanje i podrivanje nekih uvriježenih vrijednosti koje zastupa većina, politička obojenost teksta, uspjela ironizacija, građenje esejističkog teksta na detaljima i štiklecima osobnog iskustva, erudicija i visok stupanj literarizacije, što sve rezultira rijetkom osobinom da njezine eseje čitamo gotovo s istom napetošću i vrstom užitka kao da se radi o romanu.
U ovim se esejima prepoznaje odmak od “pozicije egzila” iz koje se Dubravka Ugrešić proteklih godina javljala, a ta se pozicija s vremenom transformirala u “poziciju nepripadanja”, ne samo određenom nacionalnom kontekstu, već generalno novim paradigmama suvremenosti. Premda i dalje vrlo često zagledana u prošlost, lista tematskih preokupacija ovdje je doista šira i “globalnija”. Da, i dalje se ljuti na stupnjeve i vrste vjerske i političke indoktrinacije koja se provodi u hrvatskim školama i vrlo pomno ulazi u problematiziranje “Duha kakanijske provincije”, kako glasi naslov jednog eseja, bavi se visokim književnim standardima Miroslava Krleže i definitivno nije indiferentna prema hrvatskoj i vlastitoj bližoj prošlosti. No, to ipak nije glavna tema ove knjige u kojoj su po prstima dobili i europski multikulturalizam i tržište rada npr. Na njezinom kraju nalazi se opsežan esej “Karaoke kultura” koji držim najzanimljivijim jer se u njemu bavi aktualnim kulturološkim temama koje nemaju poznatu ideološku kabanicu, već globalne i provokativne razmjere.Vrijeme u kojem zabava anonimnih ljudi prerasta u kulturu, privid demokratičnosti interneta i virtualni svjetovi, fenomen reality showa, fan fiction i celularni romani, kao i sadašnjost kao jedina postojeća i relevantna vremenska kategorija, okvir su u kojem Ugrešićeva progovara o statusu književnosti i umjetnosti danas i poziciji književnika, autora koji mora birati između pozicije da bude marginaliziran ili pripada sustavu pop-zvijezde.
Ugrešićeva nikada ne piše eseje zabravljena u bjelokusnu kulu teorije, u njima uvijek ima novinskog štofa – od Kusturičinog Drvengrada, preko Thompsona, do “Gole istine” Nives Celzijus, kao i referenci na filmove, knjige i umjetničke “akcije” daleko od “kakanijske provincije”. Ima u ovoj knjizi i jedan važan esej koji će se vjerojatno najviše čitati i koji čitavu knjigu vraća u kontekst “starih” Ugrešićkinih tema. S naslovom “Pitanje optike”, i napisan je kao reakcija na intervju što ga nedavno preminuli ugledni profesor Aleksandar Flaker, nekadašnji bliski autoričin suradnik, dao jednom zagrebačkom tjedniku.Tu se autorica, vrlo pedantno, pomno i za čitatatelja atraktivno, vraća na slučaj “Vještica iz Rija” i kronologiju svoga odlaska iz Hrvatske, prozivajući one koji su prozivali nju, kao i ocrtavajući atmosferu na tada matičnom fakultetu, ali i u tadašnjem tisku. Ta je epizoda udarila neizbrisiv biljeg na njezinu životnu sudbinu, ali i književni rukopis. Posljedica toga je ponekad prenaglašeno generaliziranje i ponavljanje motiva u njezinim esejima. No, Dubravka Ugrešić to čini na literarnoj razini koja je posve opravdano svrstava među pisce svjetske reputacije, a ovu njezinu knjigu u sam vrh recentne hrvatske esejistike.
Piše: Jagna Pogačnik
