U Ljubljani je, u izdavačkoj kući Študentska založba – onoj istoj koja je objavila briljantnu knjigu Čefurji raus Gorana Vojnovića – decembra 2010. godine objavljena knjiga Slovenca Aleša Debeljaka Balkanska brv, sa podnaslovom “Eseji o književnosti jugoslavenske Atlantide”. Autor je napojen “ex-yu kulturom, posmatranjem previranja u regiji”, prije svega komunikacijama sa piscima koji su “iseljenici”, nastanjeni u tuđini. Ono što je naročit pokazatelj proživljavanja/preživljavanja autorovih prijatelja pisaca jeste da žive u – stranom jeziku.
Kad pomislim kako bih prevela naslov Debeljakove knjige, prvo mi padne na pamet – Balkanska krv. Iz uzavrele krvi raspolućenih Balkanaca nastali su previranja i prevrati, doduše uz svestranu pomoć onih “civiliziranih”. Kao etička činjenica i kao književna posljedica nastala je Debeljakova knjiga Balkansko brvno – što je doslovan prijevod naslova. Palo mi je na pamet da ne bio loš naslov ni Na Balkanu most, po ugledu na Andrićevu Na Drini ćuprija. Ali ćuprija, most, brvno – šta je približno najtačnije? Brvno je po prirodi krhko i nesigurno, ali budući da je u nedođiji najčešće i jedino, u nedostatku drugih je nezamjenljivo i nezaobilazno. Književni kritičar Matej Bogataj je u Delu napisao da “brvno sugerira nešto nepretenciozno, provizorni prelaz (za pojedince, ne za mase) i opasnost”. Kad nema drugo i brvno postane – most.
Što se tiče podnaslova, Atlantida je simbol iščezle drevne kulture o čijem mjestu i postojanju nema čvrstih dokaza. Pretpostavlja se da je razorena prirodnom katastrofom. Jedan od u knjizi opisanih pisaca apatrida kaže da je ova knjiga “mix između memoara i eseja i da daje zanimljiv pogled na Jugoslaviju” – koja je ipak postojala. Knjiga Balkanska brv je odličan ogled i dokaz da je to tako. A ja bih tome dodala detalj: Atlantida je navodno uništena prirodnom katostrofom. Da li je Jugoslavija nestala – prirodnim putem? Da li su ratovi koji su uništili Jugoslaviju – prirodan krvavi slijed događaja?
Na početku knjige autor Debeljak navodi: “Sebi u odbranu pišem ovaj prolog, građanin boem i čitatelj po vokaciji: želim da sve bude isto, samo drugačije… Zašto pišem o književnosti i piscima iz potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svog života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer me podstiče da sumnjam u ustroj sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenački ‘ulazak u Europu’ predstavlja samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, odan izgubljenoj stvari, koja predstavlja moj dom”. Aleš Debeljak sa izvjesnom blagonaklonošću i nostalgijom, opisujući kontakte sa svojim kolegama piscima, govori o nestaloj Jugoslaviji – da ne bude da je nije bilo. Enver Kazaz o Debeljakovoj “opsjednutosti” Jugoslavijom kaže :
“Jugoslavija kao opsesija zajedničkim naslijeđem i inspiracija u svakom našem (misli se na generaciju) pisanju ne može se izbjeći. Davno smo razgovarali o jugonostalgiji kao supstituciji za identitarnu amputaciju koju su nam napravili ratovi, i politički, a potom i krvavi slom ideje jugoslavenstva. Mnogokulturne pustinje post-jugoslovenskih zemalja već danas su završene i pobijeđene idejom interkulturne regionalne komunikacije”.
U jednoj drugoj knjizi, Europa bez Europljana (Profil, Zagreb) – koja mi se na svojevrstan način čini kao predgovor Balkanskoj brvi, Debeljak je zabilježio sljedeće: “Poljski esejist i pokretač snaga nomadskog spisateljskog društva Café Europa, Krzystof Cyszewski, u tekstu Bosna ostaje naša do boli kaže da su pisci rođeni oko 1960. ‘bosanska generacija’. Ima pravo. A generacija koja se moralno i politički formirala pod jezivo mračnim svodom koji zjapi tamo gdje je do rušilačkog bombardiranja u avgustu 1992. stajala sarajevska Gradska Vijećnica i u njoj Narodna i univerzitetska knjižnica, naravno nema mandat za biološku isključivost”. Dakle, predstavnik “bosanske generacije” (Debeljak je rođen 1961.) piše o piscima iz nekadašnje Jugoslavije koji “više ne stanuju ovdje”. Predmet njegovog interesovanja su David Albahari, nastanjen u Kanadi, uzor Danilo Kiš kojeg odavno više nema, Aleksandar Hemon koji se sticajem tragičnih okolnosti skrasio i ukotvio u Americi, nacionalista i izvrstan – te kao takav rehabilitiran – pisac i pjesnik Miloš Crnjanski i Igor Štiks, autor Elijahove stolice. Dva koncentrična kruga spisateljevog spektra sličnomišljenika, dvije arabeske “bosanske generacije”, Muharem Bazdulj i prerano umrli Boštjan Seliškar, ne spadaju u apatride. Svi ovi egzilanti, “u potrazi za domom daleko od kuće, uz filterušu i vrlo rijetko uz razgovorušu”, ponijeli su sa sobom prtljag domovine i negdje drugdje postali nešto drugo i drugačije. Kako je za sebe rekao Umberto Ecco “građanin Milana u Italiji, Italijan u Engleskoj, a tek u Americi Europljanin” – ovi kozmopoliti a “usamljenici po definiciji”, postali su nove potke post-jugoslavenskog ćilima. Silom prilika nove i slojevite figure sa kamenom temeljcom kojeg više nema – ni za pod glavu.
Jedan od pisaca apatrida je kazao da za Balkansku brv umjesto podnaslova – eseji o književnosti “jugoslavenske Atlantide” – “za širu publiku treba smisliti dobar podnaslov”. Možda pisca intrigira ili uznemiruje naziv “jugoslavenska”? Možda iz svoje perspektive misli da u cilju dobre prođe knjige i lakšeg puta do što većeg broja čitatelja (što svakako pozdravljam) – nije uputno spominjati Jugoslaviju? Predlažem da se knjiga pročita: krijepi dušu i gleda na nas iz raspale zemlje sa pjesničke, analitičke i stvaralačke strane, koja je očito postojala. To je dokaz da je Jugoslavija postojala, na različite načine, od Mljeta do debelog Baneta iz Grlom u jagode. Knjiga Balkanska brv je u tom smislu dokument. Ne vjerujem da je jedini ove vrste, ali ako i jeste samo taj jedan – tek onda je izuzetno vrijedan. Zato, riječima Aleša Debeljaka, srdačno pozivam u “spasilački ludo bratstvo čitatelja i knjiga”. Balkansku brv treba pročitati jer je to pitka “balkanska krv”.
Piše: Nada Zdravič
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com
