Postojanje žanrovskog pisma i žanrovskog izdavanja na tržištu poput Hrvatskog već je samo po sebi kuriozitet. Pridodamo li tome činjenicu da ni nežanrovska književnost, iz perspektive tržišta, ne prolazi baš najbolje, kuriozitet je još i veći. Neovisno o politici izdavaštva i sociologiji literarnog ukusa, iz gornjih se navoda može zaključiti kako postoje barem dvije vrste književne publike u Hrvata koje se, u najvećoj mjeri, ne preklapaju. Jedna od tih publika bavi se gotovo isključivo žanrom, ne obazirući se na naslove mainstream književnosti, a druga pak nema pojma (niti je pretjerano interesira) što se u undergroundu zbiva. Stoga, kad se na meti kritike nađe knjiga poput Sindroma vlasti i to na stranici koja nije isključivo žanrovski orjentirana, kritičar se nalazi u nebranom grožđu jer je svjestan kako će ponovno (i vjerojatno uludo) morati opravdavati žanr ispred njemu nesklone porote. No, postoji i drugi način (kojim će se ovdje služiti), a taj je da će pokušati kazati pokoju riječ o knjizi bez komentiranja, opravdavanja i pojašnjavanja žanrovskih elemenata, s obzirom da se na tu donkihotovsku debatu lako može potrošiti prostor predviđen za ovu kritiku.
O Sindromu vlasti istovremeno se može govoriti iz barem dvije perspektive. Jedna od njih dotiče se izvedbene razine samog djela, a drugu pak zanima ideja koja leži u pozadini istoga. O izvedbenoj razini vrlo kratko. U kontekstu vremena u kojem su nastajale, u kontekstu žanra unutar kojega su nastajale, Devlićeve priče bile su koliko moderne toliko i odraz svog vremena. U njima je još uvijek prisutno izbjegavanje smještanja radnje na područje Hrvatske (ili Jugoslavije, ako vam je tako draže), u njima još uvijek ima podužih objasnidbenih ekskursa, a akcijske scene u gotovo ritmičnom slijedu izmjenjuju se s onima kontemplativne naravi. Iz perspektive suvremenog SF-a (pogotovo onog iz engleskog govornog područja), Devlićeve priče su pomalo zastarjele. Nije to ništa čudno, niti bi na to trebalo obraćati pretjeranu pozornost. Možda se u žanrovskoj književnosti proces zastarijevanja odvija nešto brže nego drugdje, no dovoljno se sjetiti nekih realističkih i/li naturalističkih poetika romana koje danas tek pokoji psihotični pisac sustavno primjenjuje. Ono što je SF književnost, otkad je prvi put ugledala svjetlo dana, činilo privlačnom nije bio način na koji je ista pisana (tek su se rijetki autori trudili ispolirati stil do neke ‘više’ razine) već su to bile ideje koje je istraživala. Na toj razini, Devlić i danas ima štošta toga za reći.
Distopijska paradigma (kao polarna opozicija utopijskoj) priče, romana ili filma, savršeni je pokazatelj psihoza nekoga vremena. Apstrahirajući pripovijest u neku nesagledljivu i daleku budućnost i često prizivajući kataklizmu biblijskih razmjera koja će mu omogućiti novi početak, autor u najboljoj maniri biblijske parabole pripovijeda priču o vlastitom vremenu. Distopijski modus istovremeno mu nudi auto-ironijski odmak prema vlastitom tekstu, vlastitom kontekstu i vlastitom svjetonazoru, a čitatelju pak pruža mogućnost da u naoko potpuno izmišljenom svijetu pronađe analogije sa svijetom izvan teksta. Utoliko je svaki distopijski roman (priča ili film) ujedno i realistički roman (priča ili film). Distopijski dio tek je nevješta krinka. Sindrom vlasti izrasta upravo iz ovoga. Sedam priča ove zbirke (od kojih sve nisu dovršene), zbog zajedničkog univerzuma kojeg opisuju i unutar kojeg se odvijaju, mogu se čitati kao roman. Roman kojim dominira sukob između Države i Drugoga. Devlićeva kataklizma biblijskih proporcija ostavila je za sobom devastirani planet i nametnula njegovim stanovnicima striktnu racionalizaciju korištenja resursa. Stvorena je mega-država – Ustrojstvo – čija je zadaća bila osigurati funkcioniranje novoga režima te tako spriječiti rat do istrjebljenja. Tisućgodišnji mir, koji se zasnivao na pomalo izokrenutoj Sokratovoj ideji o idealnoj državi, došao je svom kraju kad je ustanovljeno kako se zemlja odavno oporavila i kako je nabujalo tijelo Ustrojstva spremno za mirovinu. Čelnici ustrojstva, dakako, nisu dijelili te sentimente.
U pripovjednom tkivu Sindroma vlasti mogu se, među ostalim, a u skladu s onim o čemu sam govorio, pronaći reminiscencije na jugoslavensku svakodnevnicu osamdesetih godina. Masivna, inertna birokracija, redundantne ideološke parole, totalitarna vlast, auto-cenzura i društvena apatija. No, svako daljnje iščitavanje u spomenutom smjeru, značilo bi svojevrsnu banalizaciju čitave zbirke. Devliću je kontekst svakodnevnice tek povod za dublje istraživanje totalitarnih odnosa. Dvije zaraćene strane (personificirane preko dva središnja lika – Kora i kontrolora Lizua), premda u binarnoj opoziciji, nisu crno-bijelog karaktera. Devlića zanima geneza kontrole. S jedne strane, riječ je o mehaničkom pitanju ustrojstva državnog aparata, a s druge o mehanizmima psihološke kontrole. Dok je ustrojstvo državnog aparata pitanje monopola sile i razvoja birokratskih tehnika, pitanje psihološke kontrole perfidnije je naravi. Kontrola protoka i diseminacije informacija, medijsko kreiranje stvarnosti, sustavno drogiranje populacije (koje u ovom slučaju nije metaforičkog karaktera) i utjerivanje straha od Drugoga, od bijega u ‘zagađene zemlje’, sve su to elementi kojima se temeljito i sustavno zatire svaka pomisao na individualnost i svako rađanje anti-ideologije. Koru, kao utjelovljenju onoga koji je uspio pobjeći iz Platonove špilje opsjena, ne ostaje mnogo izbora nego da vatrom i čelikom pokuša razbiti čitavu špilju. Sukobljavajući dvije strane i pripadajuće im ideologije, Devlić pokušava dati integralnu sliku ‘vječnog rata’. Rata između Države/Ideologije i Pojedinca. S jedne strane nalazi se sofisticirani tehnički aparat sposoban za manipulaciju informacijama i proizvodnju stvarnosti, aparat kojemu je krajnji cilj držati podanike pod kontrolom i proizvoditi odane čuvare poretka. S druge strane nalazi se predtehnološka civilizacija koja vlastitu ideologiju i ciljeve mora proizvesti i obraniti putem tradicionalnijih metoda poput ratničkog dokazivanja, usmene predaje, legende i mita. Unatoč različitim ciljevima, sukobljene strane dijele i previše zajedničkih točaka da bi ih se moglo nazvati različitima.
Daljnje istraživanje ove problematike ostalo je, nažalost, nedovršeno. Devlić umire 2000. godine, a čitateljima ovih pripovijesti ostaje, bez autorove intervencije, pronaći vlastiti izlaz iz postavljenog problema. Sedam priča Sindroma vlasti stvorilo je zanimljiv, problematičan i kompleksan univerzum koji se nije stigao do kraja izgraditi.
Nakon svega ovoga, ostaje odgovoriti na pitanje što Devlića i danas čini suvremenim? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Problemi o kojima Devlić pripovijeda nisu nestali s padom Berlinskog zida ili s promjenom lokalnog društvenog uređenja. Atmosfera straha (posebno potencirana nakon 11. rujna), produbljivanje klasnih podjela, ksenofobija, inertna, samosvrhovita državna uprava, medijska proizvodnja stvarnosti, perfidna kontrola i monopol nad resursima – sve su to pojmovi kojima se i danas može opisati funkcioniranje gotovo svih državnih aparata. Dugogodišnji neprijatelj Zapada i ideje napretka, kojemu je istekao rok trajanja, prigodno je zamijenjen drugim i čitava saga o Nama i Njima ponovno može započeti. A kako se sage uglavnom pišu po tradicijom provjerenim formulama, nije na odmet tu i tamo baciti pogled na knjigu s pravilima. Sindrom vlasti jedna je od takvih knjiga. Pridodamo li tome kako Hrvati u najvećoj mjeri reagiraju (s kojim desetljećem zakašnjenja), a vrlo rijetko predviđaju, postat će nam jasno kako su Devlić i njegov tekst jedna sasvim neobična pojava. Pojava koja će, po već poslovičnom scenariju, doživjeti pozornost i priznanje tek nakon smrti njezina autora.
Piše: Matko Vladanović
***
Matko Vladanović (1984, Split) – pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.
