Ženski mikrokozmos

“Nebo na Zemlji” žanrovski funkcionira kao obiteljska kronika, fokusirana na tri ženska lika – baku Haju, kćer Adu i unuku Lior, pripadnice jedne zagrebačke židovske obitelji. Premda s jasnim aluzijama na svakodnevicu i prošlost, autorica svoje junakinje promatra u pomalo izoliranom svijetu satkanom od duhovnosti, sitnih detalja tradicije i ustrajavanju u vjeri, ljubavi i odgovornosti prema sebi i drugima.

Premda na prvi pogled autističan, taj obiteljski mikrokozmos koji su često narušavale silnice povijesnih događaja, zapravo je topao i gotovo savršen sustav kojim dominiraju tri ženske osobnosti raznih generacija, meditacije i snovi, mirisi iz kuhinje, borba za opstanak i konstantna potreba da se pronađe svoj vlastiti put i sloboda. Baka koja predstavlja princip energije i duhovnosti, kći kao kontrapunkt smirenosti i racionalnosti i unuka koja nasljeđuje bakinu snagu potrebnu da učini i korak više, hrabro ostvari ono što baki nije uspjelo, tri su odlično karakterizirana lika u koje se na svoj osebujan način uklapa i zet, suprug i otac Hagaj, kao zastupnik znanstvenog principa.

Namjerna greška

Taj svijet je premreženbrojnim motivima vezanim uz judaizam, ali i hinduizam, aluzijama na čudesnost onostranih svjetova, čemu nije pristupljeno površno i s nekakvom coelhovskom nakanom. Dapače, ništa nije podređeno “ukusu publike”.

“Nebo na Zemlji” svoj vrhunac doživljava pred kraj kada se razjašnjava bakina indijska epizoda, nesretna ljubav prema pripadniku druge tradicije, i razotkriva unukina odluka da studij nastavi baš u Indiji, gdje će na neki način zatvoriti krug bakine nesretne ljubavi. Roman o sreći, ljubavi, duhovnim dimenzijama čovjekovim, specifičnim načinom pripovijedanja koji njeguje autorica, nesklona linearnoj i realističkoj fabuli, ispripovijedan je dosljedno i – neobično. Čak i poneka greška u koracima djeluje kao da je tu namjerno.

Piše: Jagna Pogačnik

jutarnji.hr