Neven Vulić (1983) jedan je od onih mladaca što su se prije koju godinu prozvali književnom skupinom Eventualista i u svome manifestu složno uzvikivali: “Stvarnosna proza je mrtva!”. U međuvremenu su odradili pokoju zajedničku promociju, ili je možda točnije reći prezentaciju, objavili zajednički zbornik “Nagni se kroz prozor” i potom naglo nestali sa scene.
“Nismo imali vremena i svatko je imao neke svoje obaveze”, objasnit će Vulić kad ga danas pitaju što se u međuvremeno zbilo s njegovom književnom grupacijom kojoj je nedostajalo svega osim mladalačke drskosti. Samo rijetki među njima zapravo su se nastavili baviti književnim poslom, pa je čitava nadobudna skupina, na žalost, pala u zaborav i prije no što se ozbiljnije pokazala na spisateljskom terenu. Vulić je očito mislio ozbiljnije, što je bilo jasno još kad se pojavio zbornik u kojem se predstavio pričama koje su se uklapale u stavku manifesta koja se ticala političke nekorektnosti.
Među zastupljenim autorima u nastajanju izdvajao se provokativnošću motiva – kurvi, homoseksualaca, seksualno aktivnih časnih sestara i vatikanske policije – i kao da je tipičnu mladalačku drskost uobličavao u “nešto više”, osjećaj kako je stvarnost poprište brojnih apsurda i tragedija, frustracija i paranoja pojedinca.
Sve je to sada nekako lijepo sjelo na mjesta u njegovom debitantskom romanu “Povijest bolesti”, s kojim je imao dosta sreće jer je kao urednika dobio jednog pisca, Marinka Koščeca, pa ne krije kako su zajedničkim snagama i neko duže vrijeme radili na tekstu, što je u nas još uvijek iznimka, a ne učestala praksa suradnje između te dvije važne instance. Rad na tekstu s urednikom, kao preduvjet, vjerujte, svake dobre knjige, svakako se isplatio prije svega na formalnoj razini romana koji djeluje koncizno (što će reći bez višaka za “štrihanje”), precizno na razini rečenice i doista uređeno.
“Povijest bolesti” jedan je od onih naslova kojima je teško pronaći “rođake” u trenutnim trendovima i modama domaće prozne produkcije, pa mi se čini kako se našao negdje u zrakopraznom prostoru, u smislu “što sad s tim” i posljedično bez neke glasnije recepcije, što će reći nikako ili slabo pročitan. “Povijest bolesti”, naime, fragmentarni je roman u kojem je pripovjedač dosljedno i od početka do kraja fokusiran sam na sebe.
Razdor, kaos i nerazumljivost očite su odlike tog nekog vanjskoj svijeta u kojem živi, što je dovoljno znakovito, ali se na tom segmentu ne zastajkuje niti ga se šire eksplicira. Pripovjedač je mladić od dvadeset i nešto godina koji studira, bavi se povremenim poslovima, napija se, zadovoljava svoje seksualne nagone, no sve to skupa u njemu izaziva nezadovoljstvo, čak i gađenje koje rezultira stvaranjem vlastitog mikrokozmosa u kojem dominiraju posvemašnji nihilizam i opsjednutost vlastitim tijelom. U trenutku kad to isto tijelo postaje sjedištem boli i bolesti te objektom liječničkog dijagnosticiranja, čak i operacije, roman zadobiva konture preciznog, naturalistički detaljnog opserviranja bolesnog tijela i institucija u kojima se taj proces odvija.
Pripovjedač je, naime, već ranije shvatio da je biti drukčiji, i individualac u stvarnom svijetu samo mladalačka iluzija, pa se fokusiranje na vlastito tijelo (preciznije, “kurac” i “šupak”) čini kao jedini prostor slobode, sve dok se i u njega ne počne zadirati “izvana”, liječničkim intervencijama. Vulić je doista posve eksplicitan u prezentiranju tog i takvog tijela, baš kao što ni ranije pornografske epizode nije nimalo umatao u metafore, već ih je ostavljao ogoljenim i naturalistički slikovitim.
U cjelini gledano “Povijest bolesti” roman je koji tematizira namjerno zatvoreni, na trenutke i autistični svijet junaka kojeg bismo mogli nazvati autsajderom, ukoliko promatramo njegovu svjesnu poziciju prema svijetu koji ga okružuje. Borba prema svijetu, pak, ne odvija se onako kako smo navikli na stranicama tzv. “stvarnosne proze”, nema u njoj imenovanja glavnih krivaca niti kulisa prepisanih sa stranica tiska. Strategija je posve drukčija – zatvaranje u sebe i funkcioniranje u granicama vlastitoga tijela, čak i kad ono prestane iskazivati poslušnost. Bolest je, dakako, kao tema književnog djela, pa i ovoga, uvijek neka vrsta metafore, objekt na kojem su vidljive sve besmislenosti i invazivni postupci vanjskoga svijeta, ali i situacija u kojoj horor svakodnevice zadobiva svoje još naglašenije nijanse.
Vulićeva “Povijest bolesti”, budimo posve iskreni, nije me pretjerano oduševila. Sva ta kroz roman provučena pitanja o smislu, egzistencijalni horori i nihilizam, doista nisu ništa novo, a negdje na polovici knjige postaju i predvidljivo zamorni. No, Vulićev roman daje nekoliko signala koji govore u prilog tezi kako je riječ o pripovjedaču kojeg ne treba olako mimoići. Osim konciznoga stila, dorađenosti, dosljednosti u isfuravanju odabranog koncepta i izravnosti u nazivanju stvari pravim imenom, on se naime odlično snalazi s ironijom i crnim humorom koji romanu dodaju više nego potreban začin i zbog kojih je posve jasno zbog čega je ovome autoru na promociji govorio baš Zoran Ferić.
“Povijest bolesti” zapravo je vrlo solidan eksperiment koji ne računa na široku prihvaćenost i čitanost, više na to da se ostane dosljedan konceptu vlastitog mikrokozmosa, u literaturi i u stvarnom svijetu. Dodatne bodove svakako zaslužuju i dionice u kojima se pripovjedač bavi nastanakom romana kojeg je, premda s ironičnom intonacijom, ovako opisao: “Ovaj roman nastaje kao slučajan proizvod i kronika borbe, prati razvoj bolesti koja glavnog junaka odvodi kaskadno sve niže u tjelesnu nemoć i moralni sunovrat, no on ne odustaje od ironije i crnog humora, kao ni leitmotiva nade i spasonosnog odmaka od stvarnosti”.
Nešto dalje slijedi i nastavak: “Djelo na kraju ostaje samozadovoljan hibrid koji pruža uvid u jednu prikovanost i žalobnu tjelelesnost, u kojoj je dovoljno otvorenih rana da se razotkriju krhke kosti i rešetke svakodnevice, linearnost koja povremeno ubrzava, povremeno usporava, ali nikada ne prestaje drobiti, mljeti”.
Tu više ne treba nikakav kritičar, stvari stoje upravo tako.
Neven Vulić: “Povijest bolesti”
SysPrint, 2010.
Piše: Jagna Pogačnik
MV Info
