U hladnoći jasnih, samotnih visina,

Prolaznost ne skriva brazde svoga toka,

Nestaše iluzije, ta opojna vina,

Samo istina se smije, prazna i duboka!

Pjesma koja kida tkivo mojih grudi,

Ne stiže do ušiju niti jednog bića,

Pustinja između mene i ljudi

Žudno guta glas svakoga otkrića.

Samoća otkriva tajnu ništavila,

Daje mu slobodu da buja i raste,

Bez najmanjeg srama, ništa ne bi skrila,

Prinosi mu krv, ožiljke i kraste!

Sve je ponor, bezdan koji vreba,

Moje ništavilo prožima sve kutke,

Padati, tonuti, patiti sad treba,

U iskonu što nas pokreće ko lutke!

 

 

STVARANJE

 

 

Isklesaću te, bezoblična stijeno,

Oštricom tuge i neizmjerne bijede,

Izgubićeš mir u okrilju njenom,

Zbog spoznaje nesretne i blijede.

I ne pitaj mene, zakon slijepi,

Zašto moraš patiti i propasti,

Iako te muči i nimalo ne krijepi,

Ta će ti se tamnica još i dopasti!

Zato iscrpi najveće muke,

U vlastiti bezdan hrabro se vini,

Propadni i uskrsni od vlastite ruke,

I na pola puta premoren počini!

 

 

 

PRINCIPI STVARNOSTI

 

 

Proždirući sebe život postoji,

Viče, ćuti, plaši se i ljuti,

Iako nebrojeno bića kroji,

Ni trunku ništavila neće otkinuti.

Tinja tama ostrvima svjetla,

Ustreptale oaze u beskrajnoj noći,

Koja niti sa krikom pijetla

Nikada nad nama neće proći!

Taj pohlepni život i tame sila,

Vode drevnu bitku stariju od svijeta,

Rat između bola i ništavila,

Po kojoj i nebivstvo postoji i cvjeta!

 

 

 

BROD

 

 

Brod, vjetropir, bez sidra i luke,

Nemirna pučina njegov je dom,

Obalama umorno pruža ruke,

Sluteći konačni krah i slom.

Šiban vjetrom, nagrižen solju,

Pita se zašto još valovima bježi,

Tražeći slobodu izgubio je volju,

Poriv da želi i nečemu teži.

On ne smije na površini stati,

Uzalud težeći smislu i jedinstvu,

Valja sebe izgubiti, prevladati,

Na putu ka dnu i nebivstvu!

 

PROTIVRIJEČJE

 

 

Ja vidjeh razdor u njegovoj cjelini,

Postojeće koje bivstvovalo ne bi,

Vidjeh jedno u bogatoj množini,

Protivriječno svijetu i samome sebi.

Spoznah borbu što neprekidno gori,

I ratni poklič koji para tišinu,

Dok svako biće pritiska i mori

Nemoć da se okovi bivstvovanja skinu!

Vratiti se domu, biti vječno jedno,

Sa svime što u agoniji postoji i pati,

Dostignuće je isprazno i bijedno,

Jer se ne može u njemu svjesno uživati.

Istina traži strast, predanost i vjeru,

Vjera povremeno zahtjeva čudo,

Razumni od svega ruke peru

I u čudu gledaju ovo kolo ludo!

 

PRVA ZORA

 

 

U tebi tek prva zora sviće,

Proljeće krasi neobuzdanu kosu,

Nemir pokreće cijelo biće

Da jutarnju skupljaš rosu.

Za tebe je život neiscrpan dar,

Šarena paleta beskrajnih mogućnosti,

Za mene bijaše prozaična stvar,

More bola bez promjene, budućnosti.

Već mi je starost uklesala bore,

Naivna mladost kratkog je vijeka,

Prebrojah zvijezde, planine i gore,

Vidjeh bezdan koji spokojno me čeka!

I kad me obuze tama duboka,

A svijet postade tamnica beznađa,

Vidjeh dva nemirna, vrela oka,

U kojima se tek prva zora rađa!

 

 

PROKLETSTVO BIVSTVOVANJA

 

 

 

Tamno, neznano, krije se i ćuti,

Tihim koracima nepostojanje slavi,

Ali moje oko njegov bitak sluti,

Koji žudno želi da se pojavi!

Čim se otrgne od vječnog neznanja,

Postaće jedno kroz sva doba,

Određujući forme svoga postojanja,

U svijetu borbe, rata i sukoba.

Svakome biću suština je rana;

Ne samo da spoznaji izmiče,

Već se svega po čemu je znana

Prezrivo u svojoj vječnosti odriče!