O svom novom romanu „69,70”:

„69, 70“ novi je, drugi po redu naš roman napisan na engleskom jeziku. Roman je objavljen u nakladi Brown Paper Publishinga, male, ali inovativne izdavačke kuće iz SAD-a. Naime, BPP eksperimentira s alternativnim pristupima izdavaštvu (većina njihovih naslova je besplatno dostupna publici, čak i u tiskanom izdanju), zbog čega  su bili idealan izbor izdavač za „69, 70“ koji je uvelike književno istraživanje o granicama i mogućnostima izravne komunikacije. U ovom romanu opisujemo par koji se doslovno upušta u ljubavni trokut s ostatkom svijeta koristeći seksualnost kao oblik komunikacije, ljubav (naročito tjelesnu ljubav) kao jezik, način sporazumijevanja. S druge strane, pokušali smo od samog jezika, od književnosti kao takve, stvoriti oblik erotičnosti, pretvoriti sporazumijevanje, komunikaciju, dijalog u spolni čin svrha kojega je daljnje sporazumijevanje, dakle oplodnja ljudske misli i duha, težnja da se razumije onaj koji je u drugom tijelu, da se poveže s njim, da se pronađe zajedništvo koje će zatim preobličiti, transformirati svaki prvotni identitet. Jer kroz dijalog koji se u našem romanu otjelesnjuje, prestajemo živjeti u klaustrofobičnim granicama vlastitih ograničenja i strahova, te se usuđujemo osjetiti humanost u onom Drugom, našem bližnjem i daljnjem, otvaramo se u tom bolnom procesu novome, slobodi koja nije ograničena slobodom drugoga, već se u njoj, kroz nju nastavlja. Pri tom je ta sloboda odgovornost, odgovornost za našu vlastitu kao i humanost drugih. U ovom romanu ljubavni čin je uvijek i čin filozofije, čin mišljenja, stvaranja; kako se ispreplećemo tijelima, tako se ispreplećemo mislima, tako kreiramo ili ostvarujemo jedni druge. Istovremeno, pozabavili smo se i idejom kretanja, putovanja, točnije pokušali smo izdvojiti onaj egzistencijalni nemir (koji ponekad izaziva ugodu, a ponekad neugodu) vezan uz putovanje na način da smo glavne likove zarobili u gradu u kojem ne žele biti, i uskratili im priliku za bijeg – bijeg na koji se neprestano pripremaju, bijeg koji poistovjećuju s izazivanjem sebstva kao nečeg određenog, stabilnog i predvidljivog. Ili, drugim riječima, roman govori o dvoje ljudi koji traže nove načine da budu dvoje, ali i troje, četvero, petero… Bezbroj… I pri tome doživljavaju raznorazne vesele i tužne dogodovštine cilj kojih je da navedu potencijalnog čitatelja da istrgne određene stranice knjige i umetne ih u roman vlastitog života…

Roman govori o ljudima pomoću ljudi, u njemu pokušavamo otkriti načine kako da u svijetu punom nepovjerenja, ironije i sumnje prema mogućnosti bilo kakvih istinskih vrijednosti, otvorimo put od osobe prema osobi, a to je uvijek put dijaloga, govora, jezika kojim se otvaramo jedni drugima i postajemo ranjiviji. Konačno, to je jedini način da prevladamo samoću koja više danas nije samoća od svijeta, da bismo čuli vlastiti glas ili osluhnuli svemir, ne, danas je ta samoća postala uzus, norma, sami smo

jedni s drugima, postala nam je teret, zatvor. Pa neka nas dijalog čini dakle ranjivijima, baš kao i ljubav, ali jedino  tako, voleći i razgovarajući, imamo priliku nadrasti sami sebe, odrasti, imamo se priliku razviti, imamo se pravo i obvezu promijeniti, jedni u drugima.

Inače, „69, 70“ je naš drugi roman na engleskom i skupa s „Mr. & Mrs. Hide“ je rezultat našeg petogodišnjeg otkrivanja Amerike, kojom smo se provozili od obale do obale s dužim zaustavljanjem u L.A.-u i Clevelandu.

O iskustvu četveroručnog pisanja:

Pišemo skupa, evo, bit će i petnaestak godina – imali smo sreću da smo se sreli dovoljno rano, prije nego što smo razvili zasebne opuse i stilove, u trenutku kada nam je spojiti intimno i literarno partnerstvo bila najprirodnija stvar na svijetu. Od tada dijelimo sve, zajedno smo pisali kritike, nažalost u gluho i slijepo vrijeme poslijeratne depresije, taman prije pravog uskrsnuća domaće scene (i prije konkretne potpore književnosti i izdavaštvu), također, obijali smo pragove redakcija gotovo svih naših dnevih novina, čak se upustili i u radijsko novinarstvo (u Puli, na gradskom radiju Maestral). Prvu smo knjigu čekali do 2001. kada smo pobijedili na natječaju porečkog  Pučkog otvorenog učilišta – roman „Raj“ nastao je nekoliko godina prije, naše prvo zajedničko raspisivanje: ispreplevši tastature, misli i nadahnuća iznijeli smo svoju viziju dvojstva u raju i poslije njega. U tom smo periodu čak nekoliko puta imali i knjigu priča u pripremi (jednom je već bila u prijelomu, ali se izdavač našao u financijskim problemima). Najviše smo uspjeha postigli u domaćim književnim časopisima u kojima smo objavili dvadesetak kratkih priča. Godine 2003. iz tiska nam izlazi roman i opet, naravno, o ljubavi, ali i jednoj obnovljenoj kući na moru, jadima i radostima grupice mlađih ljudi u primorskom selu. Taj je roman, pod nazivom „Gdje se noga spaja s drugom nogom“, ponajviše našom krivicom, naišao na sporadičnu dobrodošlicu kod kritike i publike. Ono malo reakcija bilo je toliko dobro da nam je još uvijek krivo što smo ga na određeni način iznevjerili i pobjegli od njega (to jest obveze njegove prezentacije) u SAD.

O „bijegu” u SAD:

Naime, iste godine primljeni smo na poslijediplomski studij kreativnog pisanja na Otis College of Art and Design u Los Angelesu. Pa smo, umjesto da se potrudimo oko stvaranja karijere na hrvatskom, pošli u Hollywood (doslovno, jer smo stanovali odmah preko puta glavnog ulaza u Paramount Studios) te počeli od nule budući da smo sljedećih šest godina opet radili na prvom romanu, novom, drugom prvom romanu. Ali valjda je to posljedica našeg izbora da pišemo zajedno, da pišemo na dva jezika, tako da imamo dva prva romana i, evo, sada, i dva druga romana. Na Otisu nam se posrećilo postati dijelom zajednice koja izniman naglasak stavlja na formalne aspekte književnosti (što nam je naročito pomoglo u razvijanju engleskog kao jezika na kojem stvaramo): u Los Angelesu svaka ideologija pada na koljena, svaka ideologija postaje lažna kada se izvrgne “ekranizaciji” i postane vlastita filmska verzija. Ondje naš pristup književnosti i sama činjenica da pišemo zajedno uglavnom nisu predstavljali ništa neobično – teško je uopće biti neobičan u gradu koji je utemeljen na ekscentričnosti, teško je biti stranac u gradu koji ni oni koji su rođeni u njemu ne stignu upoznati između dvije preobrazbe, koje se tamo odvijaju munjevitom brzinom. Imali smo sreću da smo se u školi koja je poznata po svojim dizajnerima, ilustratorima i animatorima sreli s kultom knjige kao umjetničkim predmetom. Također smo imali zadovoljstvo naći se u programu koji vodi pjesnik i prevoditelj, Paul Vangelisti, što nam je bio dodatni poticaj da engleski učinimo vlastitim jezikom i dovedemo ga u bližu vezu s hrvatskim na kojem smo nastavili raditi. No vjerojatno najveća prednost boravka u carstvu zabavne industrije u sjeni koje književnost uspijeva samo ako ima čvrsto i žilavo korijenje bilo je susresti se s cijelim nizom pisaca, manje ili više priznatih, iz SAD-a ali i ostatka svijeta, koji su nam pomogli da prepoznamo književnost kao zajednicu koja se prostire izvan okvira mjesta, vremena i jezika.

O avanturi istraživanja povijesti književnog suautorstva:

Otprilike u isto vrijeme kada smo dovršavali studij u L.A.-u, osjetili smo da je sazrio trenutak da doznamo više o povijesti književnog suautorstva – nije da to nismo pokušali i ranije, ali su u Hrvatskoj mogućnosti za istraživanje na tu temu razmjerno ograničene – pa smo zaključili da bi to bilo najbolje učiniti u američkoj akademskoj sredini. Zato smo sjeli u našu deset godina staru Nissan Altimu i u četiri dana prevalili put od Kalifornije do Ohaja. Blatobrani su gotovo strugali po kotačima od težine knjiga koje smo uglavnom sakupili po ivičnjacima našeg sada već bivšeg holivudskog susjedstva. Negdje u Wyomingu nastala je i osnovna ideja za „69, 70“… U Clevelandu smo bili primljeni na Sveučilište Case Western Reserve, na doktorski studij iz knjževnosti – ponovno se radilo o presedanu jer, koliko nam je poznato, u povijesti visokog školstva nikada prije nijednom paru nije dopušteno da radi na zajedničkoj disertaciji. No, kako su Paul i Otis probili led, i kako je tema našeg rada književno suautrostvo, mi smo, evo, upravo pred završetkom tog doktorata…

O povratku u domaju:

Početkom 2008. rodio nam se sin, naš voljeni Ljubomir, pa su nam se i prioriteti dramatično promijenili: kako bismo ostvarili uvjete za normalan obiteljski život i književni rad, nije bilo dvojbe, odlučili smo se vratiti u Hrvatsku, točnije u Istru, točnije u Ližnjan. No budući da naš znanstveni rad nije bio gotov (položili smo doktorski ispit, sada se trebalo baciti na istraživanje i pisanje), sa sobom smo preko oceana ponijeli i par stotina knjiga. Pola od toga su romani pisani u kolaboraciji, romani u pisanju kojih su sudjelovala neka od najvećih imena povijesti književnosti, ali koji su mahom zanemareni upravo zbog činjenice što su nastali u dijalogu i zajedništvu, a što je u suprotnosti s idejom samotnog individulanog genija kao idealom književnog stvaralaštva. Druga polovica su djela teorije književnosti koja upućuju na zaključak da se svo autorstvo dijeli, razmjenjuje između pisaca i čitatelja, prevoditelja i kritičara, izdavača i knjižničara… To je ono na čemu trenutačno radimo.

O „Mr. & Mrs. Hide“ i „Utjehi južnih mora“:

U SAD-u smo pet godina izdavali i uređivali internetski časopis posvećen isključivo kolaborativnom autorstvu, Admit Two, u kojem smo okupili na desetine pisaca iz cijelog svijeta (http://www.admit2.net je trenutačno u mirovanju dok ne smislimo kako da ga prebacimo u tiskani oblik). No kada smo napustili Ameriku, za sobom smo ostavili i „Mr. & Mrs. Hide“, naš prvi roman na engleskom i drugi prvi roman uopće – taman u trenutku kada smo ga trebali predstaviti kako spada. Štoviše, već smo bili u Istri kada je knjiga izašla iz tiska, mi smo bili na jednoj strani Atlantika, ona na drugoj. Istovremeno, Istarski ogranak DHK, ili točnije Boris Biletić prepoznao je vrijednost u našim pričama neke od kojih su čekale na objavu u obliku knjige još od devedesetih. U „Utjehi južnih mora“ sabran je dio priča koje, silom prilika (što zbog naših trenutačnih obveza, što zbog činjenice da djelujemo na periferiji, u zemljopisnom smislu, ali i po pitanju prepoznatljivosti, ili „normalnosti“ autorstva) tek čekaju da ih na pravi način ponudimo onim čitateljima koji nisu žrtve komercijalnih trendova. Naime, zbog našeg odbijanja da se ukotvimo u samo jednom jeziku i samo jednoj književnosti, ali i zbog činjenice da i dalje učimo kako komunicirati s publikom i kritikom, „Utjeha“ još uvijek nije dobila pravu priliku. Trenutačno je to zbirka koju na životu održava onih par vrijednih prijatelja pisane riječi koji uspijevaju vidjeti što se događa izvan uskih okvira književnosti kakvu diktira tržište.

O teškoćama pisanja izvan trendova:

Nažalost, danas se tolerira sasvim mali vremenski rok u kojemu neka knjiga ima priliku opravdati svoje postojanje – sve manje pojedinaca prepoznaje važnu ulogu književne kritike u stvaranju književnosti kao sustava, mreže komunikacije. Istovremeno, proizvodi se sve više knjiga što je dobro; sve manje ljudi doista čita što je loše, ali zato ispunjava činjenica da oni koji čitaju imaju priliku čitati sve više i više – odbiti sudjelovati u utrci za tih nekoliko čitatelja možda znaći prepustiti se svojevrsnom autorskom defetizmu, ali za nas osobno to samo znači pokušati doprijeti do čitatelja bez posezanja u njegov ili njezin džep, bez natjecanja s televizijom, ili ljepoticama i ljepotanima dana na internetu. A sada smo uz „Utjehu“ na hrvatskom, ove godine dobili i „69, 70“ na engleskom, i ulog se naglo povećao: predstoji nam da otkrijemo kako stupiti u vezu s čitateljima na dva jezika i dva kontinenta, dok smo mi, ni ovdje, ni tamo, nego možda u onom čardaku, ni na nebu, ni na zemlji.

Biografije:

Od nekavih biografskih detalja, možemo navesti da smo rođeni, kako se i priliči, dva puta, jednom u Puli 1974., a jednom u Slavonskom Brodu 1975. Sreli smo se sredinom devedesetih u Zagrebu gdje smo oboje studirali (komparativnu književnost, hrvatski jezik i književnost, engleski jezik i književnost, i indologiju). Pisali smo za Vijenac, Homo volans, Studentski list, Arkzin, Večernji, Glas Istre, Jutarnji, Republiku, Tjednik (nekako smo upadali u redakcije kada su bile ili u osnivanju ili u raspadu, ili oboje). Objavljivali smo priče i prijevode u Plimi, Tragovima, Republici, Mogućnostima, Novoj Istri…).

Dio romana „69, 70“ dostupan je u PDF obliku na http://brownpaperpub.wordpress.com/front-catalogue/ (svi oni koji vole čitati s ekrana, mogu se javiti na mail tashogi@yahoo.com, ako žele cijeli tekst u PDF-u).

Za više informacija o Nataliji i Ognjenu, te njihovim ostalim knjigama, posjetite http://www.tashogi.com.

Piše: Božidar Alajbegović

kupus.net