Kreativnost konzerviranja tune
De Botton knjigu započinje poglavljima o prijevozničkoj profesiji i transportno-opskrbnoj logistici i piše pravu malu apologiju lučkog života, s ciljem ispravljanja nepravde koja se očituje u nedovoljnoj pozornosti koju ljudi – osim onih neposredno uključenih u njihov rad – pridaju teretnim brodovima i lučkim postrojenjima, nesvjesni da bi bez njih sve prodavaonice, od onih sitnih kvartovskih, pa do najvećih, veleprodajnih, zjapile prazne, a svi mi bili osuđeni na glad, žeđ, nehigijenu itd.
Kao i sve dosadašnje knjige, autor i ovu ispunjava obilnim fotografskim materijalom; štoviše, temu logistike on obrađuje u obliku foto-eseja, pomoću dvadesetak fotografija (popraćenih bilješkama) posredujući putovanje tune, od njezina ulova u moru kod Maldiva, preko prerade i pakiranja pa sve do transporta na police trgovina tisućama kilometara udaljenog Bristola. Pisac pritom otkriva kako se na pisanje knjige odlučio zbog borbe protiv neopravdane predrasude po kojoj je danas krajnje neobično iskazati divljenje prema svakom obliku radnog svijeta. Njegov je stav da promatranje radnog procesa može biti nadahnjujuće jednako kao i uživanje u nekom likovnom djelu ili kazališnoj predstavi te da se kreativnost i inteligencija svakako mogu pronaći i u prijevozu sirovina oko rta zapadne Sahare ili u procesu konzerviranja tunjevine, a ne samo u uporabi impasta u ženskom aktu.
Jedno od deset poglavlja de Botton posvećuje temi prijenosa električne energije, o čemu piše na osnovu druženja s Ianom, elektroinženjerom i članom Društva za promatranje dalekovoda, udruge koja unatoč oskudnim sredstvima i čestim porugama organizira šetnje duž energetskih vodova i čeka vrijeme kad će zanimanje za prijenos električne energije dobiti zasluženo mjesto u panteonu legitimnih interesa. Njih su se dvojica uputili na putovanje kojim će, pješice i automobilom, slijediti rutu jednog od najvažnijih elektrovoda u Britaniji – stotinama kilometara dugog sustava koji britansku prijestolnicu opskrbljuje s dvije trećine struje potrebne tijekom udarnog razdoblja.
Na tom fascinantnom putovanju de Botton se, kako kaže, uvjerio da vrsta električnih tornjeva i dalekovodnih stupova ima gotovo koliko i različitih ljudskih osobnosti, te je uočio i vlastitu sklonost da te nežive strukture procjenjuje po kriterijima kakvima se ljudi obično vode kad ocjenjuju znance od krvi i mesa. Ovo se poglavlje ispostavlja i književno najzanimljivijim, na tim stranicama autor tehnici pristupa senzibilnošću umjetnika pa kod pojedinih električnih stupova on čak prepoznaje različite stupnjeve arogancije i skromnosti, poštenja i prevrtljivosti, a u jednom modelu od 150 kilovolta uspijeva zamijetiti „koketnu erotičnost u načinu na koji je središnji jarbol pružao svoju nježnu ručicu razvodnom kablu“.
Životodarni strojevi
Njegov ga je suputnik upoznao i s visokopreciznim i vrlo učinkovitim, univerzalnim rječnikom i sustavom simbola kojim elektroinženjeri opisuju različite pojave u svojoj profesiji, a nadahnut time, de Botton je iznašao cijeli niz znakova za različita duhovna stanja i osjećaje – npr. osmislio je znak kojim bismo mogli označavati čudnovatu povremenu želju da isprosimo ljubav od ljudi koji nam se čak ni ne sviđaju, kao i simbol za razdraženost koja nas obuzima kad se naši znanci više brinu za naše zdravlje nego mi sami. De Botton postupkom poetizacije tehnološke pojmove zaodijeva aurom čarolije i zaigranosti i time navodi čitatelja da počne pridavati veću pozornost i estetsko poštovanje mnogim, kako autor kaže, „životodarnim strojevima“, odnosno artiklima suvremene tehnologije koje uzimamo zdravo za gotovo, jer su se udomaćili u našim životima i postali nezamjetljivi poput oblaka ili oblutka, a tek kad se pokvare ili ostanemo bez nekog od njih, shvatimo od kolike su nam važnosti.
Da nam živi, živi rad
U knjizi autor donosi i kratak povijesni pregled stavova spram rada; podsjeća nas da je Aristotel (u 4. stoljeću prije Krista) zastupao stav da manualni rad vodi u psihološku deformaciju, a da financijska potrebitost čovjeka svodi na istu razinu s robovima i životinjama. Takvo je mišljenje prevladavalo sve do vremena renesanse kad se javljaju prve aluzije na blaženstva praktičnog rada – u početku se ta reevaluacija ograničavala tek na umjetnički rad, ali je s vremenom obuhvatila gotovo sva tadašnja zanimanja. Sredinom 18. stoljeća Diderot i D’Alembert objavljuju mnoštvo članaka u slavu rada, a buržujski mislioci toga doba Aristotelovu tezu obrću naglavce pa zadaćama lišenim financijske nagrade oduzimaju svaki smisao i iniciraju shvaćanje po kojem se počinje činiti nemogućim da čovjek može biti sretan u dokolici i neradu, baš kao što je nekoć bilo nevjerojatno da onaj tko radi može biti smatran čovjekom. Autor nas podsjeća i na suprotstavljene pristupe radu koje nalazimo u povijestima protestantske i katoličke misli, a progovara i o današnjem shvaćanju rada, s velikom se dozom ironije odnoseći spram suvremenog društva. Na primjeru industrije keksa de Botton piše o proturječjima moderne civilizacije: „neumjereno bogata no sklona svoje bogatstvo zgrtati prodajom zapanjujuće malih i tek marginalno važnih stvari i nesposobna razumno prosuditi između dostojnih ciljeva u koje valja uložiti novac i često moralno destruktivnih mehanizama koje je generirala“.
De Botton se ne propušta pozabaviti i problematikom izbora profesije, te motivacijom i (ne)zadovoljstvom radnika, a s mnogo duha i humora dotiče se i kafkijanske mikroklime koja krasi radnu svakodnevicu uredskog, birokratskog osoblja. Svoje poglavlje zaslužili su i poduzetnici, članovi modernoga društva koje ujedinjava uvjerenje da način na koji je svijet organiziran nije pokazatelj njegova punog potencijala i koji se uporno trude prebroditi sve financijske, pravne i poslovodne izazove e kako bi svojim snovima („inovativan proizvod još neprisutan na tržištu“) podarili unosnu dimenziju. Knjigu de Botton zaključuje svojim viđenjem smisla rada, a koje se, sažeto, svodi na sljedeće: radeći, mi zaboravljamo vlastitu smrtnost. Odnosno, njegovim riječima: „teško je na umu imati smrt kad vas čeka posao, rad nam svojom prirodom ne dopušta da se bavimo ičim drugim osim da mu ozbiljno prionemo; naš rad stvara savršen mjehurić u koji možemo položiti nade da ćemo postići savršenstvo, naše tjeskobe će usmjeriti na nekoliko relativno malih i dostižnih ciljeva, dat će nam osjećaj moći, propisno nas izmoriti, pružiti nam svagdanji kruh – sačuvat će nas od veće nevolje“.
Alain de Botton – „Radosti i jadi rada“
izdavač: SysPrint, Zagreb, 2009.
Iz knjige: Velika umjetnička djela imaju vrijednost podsjetnika. Ona fiksiraju ono što bježi: hladovitu sjenu hrasta u zatišju vrućeg ljetnog prijepodneva; zlatnosmeđu nijansu lišća u ranu jesen; stoičku tugu ogoljelog stabla opaženu iz vlaka, kako se ocrtava na pozadini bremenito sivog neba. Istodobno, slike se mogu na neki tajanstven način združiti sa zaboravljenim aspektima naše psihe. Možda nas u drveću iznenađuju naše neizrečene žudnje, a u magličastoj nijansi ljetnog neba prepoznajemo svoje mladenačko biće.
Piše: Božidar Alajbegović
kupus.net
