Anne Hébert, kanadska autorica francuskog izričaja, svojim je romanom bajkovitog okružja i jednostavne, ali potresne priče zaista na tragu klasika. U pokrajini Quebec, točnije, u malom selu Duchesnayu na obali istoimene rijeke upoznajemo tročlanu obitelj Vallières, majku Pauline i njeno dvoje djece, Juliena i Hélène. Pauline je po mnogo čemu za svoje vrijeme nekonvencionalna žena i majka. Naime, radnja romana događa se u tridesetim godinama 20. stoljeća što objašnjava način na koji okolina, pogotovo seoska, doživljava rastavljenu Pauline koja se odjeva u iznošene muške hlače i šiša kosu posve kratko. No, to nije jedina stvar koja razlikuje Pauline od prosječne majke, ona je više nalik prirodnoj pojavi koja vlada i obuzima živote svoje djece ostavljajući im rijetke trenutke slobode za sebe.
Jednog ljeta, zbog epidemije polija, Pauline odlučuje jesen provesti u Duchesnayu umjesto povratka u Quebec. Svojevoljno odabrana izolacija ispočetka djeluje idilično dok se prve magle spuštaju na oranice i polja oko njih, ali idilu prekida pojava sedamnaestogodišnje Lydie Bruneau, djevojke koja po noći ‘posuđuje’ konje iz tuđih štala i jaše selom. Njena je pojava u počeku potpuno nadnaravna; ona je strankinja iz grada, neustrašiva i tajanstvena, a usto i neobično lijepa i brza na jeziku. Selo je ujedno sablažnjeno i očarano s Lydie, dok se u Julienu i Hélène, osim očaranosti, probudila i želja za oslobađanjem od djetinjstva i majke koja u Lydie pronalazi svoju prvu i najveću suparnicu.
Pobliže upoznajemo i Lydie koja polako gubi na svojoj tajanstvenoj i magičnoj auri; više je ne susrećemo na konju, životinji najbližoj mitskom jednorogu koji je uvriježena pratnja djevicama, već kao posve stvaran lik iz dekadentne i bogate gradske sredine koji pati od strašne dosade i samoprozvane opsjednutosti. Motiv nevinosti, kako one duha, tako i tijela, obilježava prekretnicu u romanu: noć kad Lydie izgubi nevinost je noć nakon koje se ionako krhka obiteljska idila Vallièresovih raspe u nepovrat.
Priču o djetinjstvu i prvoj ljubavi Anne Hébert je ispričala na njoj svojstven način kroz veoma kratke i istovremeno zgusnute i rahle odlomke zbog kojih njene romane nazivaju ‘romanom-pjesmom’. Poetičnost ogromnim dijelom počiva i na slikama i značenju prirode koja igra ulogu znakovitog okružja u maniri romantizma, no već spomenuti stil i modernistička struktura romana pred čitateljem stvaraju nesvakidašnji prizor fotografiranih likova kao umetnutih u jednu od slika Thomasa Colea koji je slikao upravo dramatične sjevernoameričke pejzaže.
S iščeznućem Lydie i odlaskom iz Duchesnaya nestaje ta silovita priroda, a njeno mjesto zauzima grad, prvo Pariz, a zatim Quebec. Kavane, hoteli, crkveni koncerti i beskrajna Julienova osamljenost u kojoj iskaču samo duhovi prošlosti možda sugerira vlastiti odnos Anne Hébert prema Parizu jer je i sama 1954. odselila u Grad Svjetlosti, no ostala vjerna Quebecu kao svojoj vječnoj književnoj inspiraciji. Julien Vallières tako o Parizu kaže:
“Sve je previše drevno ovdje, previše staro, prošlost nas guši, pogotovo je tako mala ta vaša Seina, reklo bi se potok, šume vam izgledaju kao operušani parkovi, a onda, sol nije slana, ni šećer sladak, previše ljudi, previše automobila, previše prljavo…”
S obzirom da se radi o autorici koja je kroz čitav svoj opus balansirala između tradicionalnog i novog, zaključak je možda i pogrešan, no, Hébert se 1998. ipak vratila u svoj osobni raj, Novu Francusku, gdje je i umrla 2000. godine.
Piše: Katarina Brbora
booksa.hr
